Kolumna

Ako Vlada najavljuje jednak tretman svih totalitarizama, kakav će stav zauzeti prema kršćanstvu

Foto: Željko Mršić/PIXSELL
ustaše
Foto: Socrates Baltagiannis/dpa/DPA/PIXSELL
Komunizam
19.12.2016.
u 22:16
U komunizmu nitko nije ubijen. Razlog je posve jednostavan - komunizma na ovome svijetu još uopće nije bilo
Pogledaj originalni članak

Potpuno logično je, umjesto da prepričavam, prenijeti veći dio Yeatsove pjesme “Drugi dolazak”. Za nju se obično kaže da je antologijska i mene je uvijek zanimalo kako djela postaju antologijska, a ljudi legendarni, u kojoj se točci realiziraju onomatopejski potencijali prepuni strahopoštovanja s jedne i sarkazma s druge strane. Svrstavanje prema temeljnim vrijednostima nikada nije išlo od ruke suvremenicima. U tome smo dokazano najslabiji. Pa su najbolji među nama umirali u bijedi, prezreni, izolirani, ismijani da bi dvije, tri generacije poslije postajali legendarni, a njihova djela antologijska. Suvremenici se jednostavno boje, poput svakog izdajničkog okota, zauzeti stav o čovjeku i djelu koje ne razumiju, intelektu od čije superiornosti zaziru, sustavu koji podnose jer ga izravno čine.

Umjesto da skupe hrabrost i iskažu stav, skrit će se iza prekrasnog alibi-aforizma “vrijeme će pokazati”. I tako, već milijun godina vrijeme pokazuje upravo to, da se suvremeni kukavičluk ne isplati i da svako povlačenje, svaki korak kojim se povučete s prve crte borbe za istinu, to duhovno i intelektualno dezerterstvo vodi do “surove zvijeri koja sad puže prema Betlehemu da se rodi”. I vidi se trag njene ljigave sluzi koju ostavlja za sobom dok gmiže oko nas poput svakog traga licemjerstva, to prešutno huškačko podrivanje civiliziranosti i pravde, a u ime boga, naroda i države, svetog trojstva obespamećenog zločina.

Gledajući danas činovnike, popove, vlastodršce, elitu najgorih među najpreplašenijima, dok otimaju ljudima dostojanstvo uvjeravajući ih u neminovnost svog poslanja, gađenje nije dovoljno da se izrazi stav prema njihovoj beskonačnoj lakomosti. Trebalo bi nešto puno čvršće, ono što bi mogli razumjeti nedvosmisleno i bolno. Usto, trebalo bi zatrubiti za kontranapad. Jer nakon što su odrubili glavu vašoj egzistenciji i budućnosti, nakon što su vas pokrali i pretukli, uslijedio je nezapamćen udar na ponos, dostojanstvo inteligenciju. Od vas se očekuje da trpite na vlasti licemjere i lažljivce koji su urlali o reformama samo da bi sami postali kvarni establišment koji nastavlja s otimačinom. Očekuje se da beznadno trpite intelektualno insuficijentne prikaze dok upravljaju državom kao nečime što pripada samo njima. Koliki se užas demokratski prostro oko nas. I sve što se poduzima, poduzima se u vaše ime i za vaše dobro. Novi porezi – za vaše dobro. Zločini u ratu – u vaše ime. Otpuštanja s posla i smanjenje plaća – za vaše dobro.

Nepresuđivanje kriminalu – u vaše ime. Tetošenje Crkve – za vaše dobro. Pripremanje sukoba – u vaše ime. Uništavanje istine i logike – za vaše dobro. Toliko dobrote se provodi u vaše ime da bi svijet morao biti mjesto koje bi se teško moglo i izmaštati. Umjesto toga on je samo sredstvo kontralogici, svemu onome što jest, a nikada nije smio postati. Kada se u nekoj prilici pojavi natruha nacizma, što učine naši velikodostojnici? Logično, najave jednakopravni tretman i obračun sa svakim totalitarizmom. Točno, ubojstvo i ispod kukastog križa i ispod petokrake jednaka je manifestacija – nacizma.

Otkud i pomisao da je Staljin bio komunist. Zar je dokaz tome deklarativna definicija, a ne konkretnost postupaka. Komunizam nikoga nije ubio iz jednostavnog razloga – komunizma na ovom svijetu još nije ni bilo. Jednako vrednovanje svih totalitarizama od strane našeg intelektualno atrofiranog državnog aparata dovodi do zanimljivog pitanja – kako će se u svjetlu tog obećanja tretirati kršćanstvo? Ono je, bez sumnje, totalitarni kontinuitet kojem mogu pozavidjeti svi njegovi kratkotrajni prirepci koji su samo izvedenice iz judeo-kršćanske tradicije u ekumeni nasilja. Da bi se vjera reafirmirala i vratila bogu, ona mora biti oslobođena kršćanstva, ona mora biti prepuštena interesu emocija i otrgnuta emociji interesa. Zdrobiti ideju holokausta i ideju gulaga, a ne zdrobiti ideju monopola na boga, odlaganje je ponavljanja klanja.

Nezamislivim se iz ove perspektive vječitog klečećeg ispovijedanja čini zabraniti kršćanstvo, ali zabrana i nije smisao kad je kršćanstvo ionako mrtva, nepotentna religija. Treba ga nadrasti, zaobići, učiniti irelevantnim u njegovu totalitarizmu. Privlačnost totalitarizma i jest u ugodi masovnog okupljanja, misi ili mitingu, i odustajanju od pojedinačne ideje, onda kad ja postaje mi i kad nam se čini da nas se u masi ne može identificirati u zločinu. Zato kraj totalitarizma ni izdaleka nije blizu. A drugi dolazak... Tek što nije.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.