Gospodaru, dajte nam tlaku, smislite najteže poslove, ali molimo vas, gospodaru Jegore Iliču, ne dajte nas Fomi Fomiču…– tako otprilike vape seljaci svojem gospodaru u “Selu Stepančikovu”, pripovijetki Fjodora Mihajloviča Dostojevskog.
– A što vam je Foma Fomič skrivio?! – čudi se pukovnik Jegor. – Uči nas francuski! – kukaju seljaci. Neku sam se večer toga prisjetio gledajući u kasnim vijestima jednog dobro odgojenog gospodina kako briljantno govori francuski koji mu nije materinji jezik. Ima tome poneka godina, pronijela se vijest kako će se u naše škole uvesti jedan posve novi predmet nazvan “građanski odgoj”. Hvala Bogu, pomislio sam, jer ako za ičim vapi draga nam domovina onda je to upravo – građanski odgoj kojim kao da smo ukleti. U slobodnoj nam i samostalnoj državi nemamo s njim više sreće negoli u bivšoj. Prijezir, pače i mržnja spram građanskog odgoja nije bila samo u naravi komunizma koji je htio zatrti sve što je građansko, već podjednako i u tomu što je revolucija iz šuma i gudura, ispod kamenja, doplavila golemu i ujedno vladajuću kritičnu masu primitivizma. Tek negdje kasnih osamdesetih prošloga stoljeća, u „sumraku bogova“, naučili su se pristojno ponašati i lijepo govoriti. Osim blagodati samostalne nam i slobodne države, gotovo pola stoljeća kasnije, zapljusnuo nas je novi i vječno neiscrpni izvor neodgoja.
Pogledajmo samo kako govore i kako se ponašaju sve te naše takozvane društvene elite unatoč Bossovim odijelima, Diorovim kreacijama i Rolexima. U većine njih prelijepi hrvatski samoglasnici nemilice su progutani i, za razliku od države nam, nikada nisu stekli samostalnost. Za većinu je građanski odgoj potpuna nepoznanica jer, da nije tako, tada te iste društvene elite u ljude poput mene ne bi unijele zabunu da pod “građanskim odgojem” ne misle građanski odgoj, nego to da će školsku djecu terorizirati naukom o političkim strankama i parlamentarnoj demokraciji, kao da im tih strahota neće biti dovoljno kad odrastu, nego im one moraju zagorčati i ono malo bezbrižnoga djetinjstva. Takozvani “kinderštube” agramerski je sinonim za dobar kućni odgoj, a na njemačkom jeziku znači “dječja soba”. Dječju sobu mogao je imati samo imućniji građanski stališ, da ne spominjem omraženu “klasu” pa je to podrazumijevalo da će takvo dijete znati i prije svega prakticirati pravila pristojnoga ponašanja. Kada bi država bila odlučna upravo ta pravila odmalena po školama utuvljivati svojim budućim naraštajima, izbjeglo bi se nebrojeno mnoštvo ne samo duševnih već i tjelesnih ozljeda, pa i ubojstava. Bahati mladi divljak, kojeg bi se od prve godina života tesalo da ne smije ozljeđivati druge, ne bi postao bahati mladi divljak koji nagazi gas na dvjesto i pobije dvoje nedužnih prolaznika. Pa i poneki stari divljak, da je imao kućnoga odgoja, vjerojatno ne bi po plavome nam Jadranu odsijecao nedužne glave. Podrijetlo onoga što se naziva “bontonom” počesto se lažno prikazuje ispraznom formom i potrebom bogatijih i viših klasa da se pod svaku cijenu razlikuju od prostoga puka. Manjina tih pravila ima svoj povijesni i praktični šarm; pri ulascima muškarac daje prednost ženi, osim kad je riječ o birtiji i liftu. Tu muškarac uvijek ulazi prvi zato što je taj ulazak potencijalno opasan. Prvi se također vere i uz stepenice, ne zato što je opasno, nego da ženi ne gleda pod suknju. No osim takvih anegdotalnih primjera, građanski odgoj, pravila lijepog i pristojnog ponašanja, minijaturni su etički imperativi koji ljude štite od međusobnoga nasilja i ozljeđivanja. Slušajući neku večer taj lijepi francuski, bez pozornosti na sadržaj, jer on je onakav kakav jedino može i mora biti, pomislio sam kako mnogi, uključujući i mene samoga, možda griješe nazivajući manom ono što je možda vrlina. Kad su me moji mali Kamenščaki među kojima sam odrastao htjeli iz bilo kojeg razloga povrijediti, vikali su mi: “Ti si gospon!” Plačući sam dolazio doma i pitao roditelje što znači ta strašna riječ “gospon”. U godinama ranog dječaštva, kako bih dokazao da nisam gospon, latio sam se za svoju prvu nadnicu i prvi zarađeni novac najtežega posla koji se na selu mogao naći: čišćenje stajskoga gnoja. Nije problem samo u tome što je gnoj težak, već što je pomiješan sa slamom tako da ga je vilama potrebno čupati da bi ga se potom izbacalo van i stavilo na mjesto, stvarajući urednu tamnu građevinu nalik torti – gomilu. Ta teška armirana masa stvrdnula bi se i učas prestala zaudarati, sve dok o jesenjem i proljetnom oranju ne bi bila trpana u kola i vožena na njive. Čistio sam štalu i složio “gomilu”, zaradio svoj krvavi novac jer ruke su mi bile pune krvavih žuljeva. I stoga, kad sam prvi put doznao za petu Heraklovu nemoguću zadaću kojom ga je iskušavao grozomorni Euristej, imao sam razumijevanja za mitskoga junaka jer lakše mu je bilo izaći na kraj s Hidrom i Nemejskim lavom negoli, u jednom jedinome danu, s nepreglednom gomilom gnoja koji se eonima taložio u Augijevim štalama.
Pitao sam se pritom bi li peta Heraklova zadaća bila neuspješna, pa time i posljednja, da pri ruci nije imao rijeke Alfej i Penej koje je skrenuo kroz zidove koje je srušio na štali i čije su bistre bujice odnijele i očistile sav gnoj i smrad.
A što ako se nađeš pred sličnom zadaćom, a nemaš pri ruci baš ni jednu rijeku jer su već u stranim koncesijama. I nemaš za svoju zadaću na raspolaganju zajamčen cijeli jedan dan, već nešto mnogo kraće, a zove se četverogodišnji mandat. Nije li u ovoj našoj zemlji trajnoga neurotičnoga poremećaja mudrije širiti glas i stanje spokoja umjesto nasrtaja na gomile nataložena, a pritom naslijeđenog gnoja za koji ne snosiš krivnju, koji može polučiti tek još veći smrad i krvave žuljeve na rukama? Ako ne možeš i ne želiš očistiti štalu, proglasiš njenu stabilnost.
Kulturan, civiliziran i mekan esej. Edukativan, a kako me je, na trenutak, sa sjetom vratio u davno djetinjstvo, pomalo i romantičan. Tako o esencijama neke sredine piše ozbiljan analitičar, a ne na primitivizam odgovarati još većim, novinarskim. No od svijeta dirigiranih zombija ", kinderštube" te mudrosti dostojevskih i antike su daleko kao i triglavski runolist od lastovskog tovara.