Posao sigurnosnih agencija koje rade na sprečavanju terorističkih napada nikad nije bio lak jer, kako je to 1984. godine sročila Irska republikanska armija (IRA) u izjavi nakon bombaškog napada na hotel u Brightonu u kojem je odsjedala tadašnja britanska premijerka Margaret Thatcher, državne službe moraju imati sreće svaki put, a teroristi samo jedanput. No, nakon ovotjednog terorističkog napada na Bruxelles, slično kao i nakon napada na Pariz prije četiri mjeseca, sve je više onih koji tvrde da napadi na europske gradove nisu rezultat sreće koja je teroristima pomogla da ostanu neprimijećeni, nego rezultat niza propusta belgijskih i drugih europskih sigurnosnih službi. U brojnim analizama tih propusta, kojima se ovih dana bave političari, stručnjaci i mediji diljem svijeta, i belgijske se i europske vlasti kritizira i s razlogom i bezrazložno, i ondje gdje treba i ondje gdje ne treba.
Kad je riječ o propustima Belgije, komplicirano federalno uređenje te države zaista ju je učinilo neučinkovitom u borbi protiv terorizma, a njezine sigurnosne službe očito nisu bile dovoljno svjesne opasnosti koju predstavljaju dvije skupine belgijskih građana. Prvo, kriminalci koji su radikalizirani džihadističkim idejama u pretežno imigrantskim kvartovima poput Molenbeeka u Bruxellesu. I drugo, oni belgijski državljani arapskog porijekla koji su se otišli boriti u Siriju ili Irak na strani džihadista i koji se, zahvaljujući državljanstvu zemlje članice EU, mogu neprimjetno vratiti u Belgiju. No, taj fenomen “stranih boraca” koji su uvjereni da se njihov džihad nastavlja nakon povratka iz Sirije u Europu nije nešto što se može prišiti isključivo Belgiji i navodnoj nesposobnosti njezinih službi. Malo koja služba na svijetu ima kapacitet da nadzire i spriječi toliko “stranih boraca” koliko ih, na svoju nesreću, ima Belgija među svojim državljanima. Stručnjaci procjenjuju da je za 24-satno nadziranje svakog potencijalnog osumnjičenika za terorizam potrebno 20 do 25 protuterorističkih agenata. Belgija ima najviše takvih sumnjivaca po stanovniku u EU. Prema podacima iz veljače 2016., 451 džihadist ima belgijsko državljanstvo, od čega ih je 269 na ratištu u Siriji ili Iraku, 117 ih se vratilo s ratišta u Belgiju, 59 je pokušalo otputovati prema Siriji, ali je zaustavljeno na granici, a za njih šest se u trenutku objave tih podataka vjerovalo da su na putu prema Siriji.
Belgijske službe jednostavno nemaju toliki kapacitet da drže pod kontrolom toliko sumnjivaca tijekom duljeg razdoblja. Kad za nekog od njih odrede po dvadesetak agenata dnevno, a praćenje ne otkriva nikakvo sumnjivo ponašanje, službe pod pritiskom drugih zadaća raspoređuju te ljude drugdje. Osim toga, tvrdi jedan belgijski dužnosnik s kojim smo razgovarali pod uvjetom da ostane anoniman, u schengenskoj zoni bez granica belgijske vlasti ne mogu znati kad je njihov državljanin ušao ponovo u Belgiju ako je točka ulaska bila u drugoj schengenskoj zemlji, a službe te zemlje nisu podijelile podatke.
Ne dijele podatke
Kad je riječ o propustima Europske unije, ona zaista nije izgradila “sigurnosnu uniju”, u kojoj bi zajedničkim europskim zakonima bila propisana suradnja sigurnosnih službi u dijeljenju podataka, niti se pobrinula da praćenje i nadzor potencijalnih terorista bude zakonski moguć na europskoj, a ne samo na nacionalnim razinama, odnosno prekogranično, a ne samo unutar granica nacionalnih država. No, nije pošteno kritizirati EU za nešto što su europske vlade i europski građani sami odbacivali kao pomisao i kao smjer u kojemu EU treba ići. Europsku se uniju optužuje i da ne čini dovoljno u borbi protiv terorizma i da ne čini dovoljno u zaštiti prava na privatnost svojih građana. To je slučaj s usvajanjem tzv. PNR direktive koja bi obvezala zrakoplovne kompanije da automatski daju europskim vlastima podatke o imenu, prezimenu i drugim osobnim detaljima svakog putnika. Komisija gura tu direktivu, Francuska i druge države članice je guraju, ali Europski parlament je usporava. Tako da EU možete kritizirati i s argumentom da želi narušiti slobode i s argumentom da je premlaka u borbi protiv terorizma. A stvarnost je kompliciranija od oba pojednostavljena argumenta. Sama EU je kompliciranija, prekomplicirana za brzo i jednostavno odlučivanje.
U EU postoji dužnost europskog koordinatora za borbu protiv terorizma, funkcija uvedena nakon terorističkih napada u Madridu 11. ožujka 2004., no njegova uloga je samo koordinacijska. EU nema nikakve konkretne ovlasti nad sigurnosnim službama, nema pravne osnove da im bilo što naređuje, a uporne sugestije nacionalnim vladama da bi njihove tajne službe trebale dijeliti obavještajne podatke u borbi protiv terorizma bivaju uzete u obzir na razini političara, ali kad dođu do tajnih službi naiđu na mentalitet koji nije sklon bilo kakvom dijeljenju podataka. Suprotno floskulama koje se katkad čuju u političkim i medijskim raspravama, ne postoji nikakav europski standard koji bi vrijedio za sve tajne službe u EU. Neke od tih službi su brojnije i agresivnije, neke su podkapacitirane i slabije aktivne. Neke od tih službi nisu sklone dijeliti svoja saznanja ni s drugim službama unutar svojih granica, a kamoli izvan njih, pa makar to bilo i unutar zajednice koja se zove EU.
– Nije dovoljno reći da smo svi protiv terorizma ako Talijani i Nijemci, ili Francuzi i Belgijci, ne razgovaraju međusobno. Moramo stvoriti svojevrsni Europol za tajne službe. U suprotnom, postoji opasnost da nas teroristi ponovo napadnu – rekao je ovih dana Antonio Tajani, bivši europski povjerenik u timu predsjednika EK Jose Manuela Barrosa, a danas talijanski zastupnik u Europskom parlamentu.
Teroristički napadi na Bruxelles ponovo će potaknuti raspravu o tome treba li EU stvoriti nadnacionalnu europsku tajnu službu. Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker zagovarao je takvu ideju u prošlosti. No, među državama članicama nema dovoljno velike potpore za takvo što. Neke od njih, poput Velike Britanije, strogo se protive širenju ovlasti EU u području obrambene i obavještajne politike jer žele da to ostane isključivo u domeni suverenih država, a ne da EU kao neka “superdržava” otima svojim članicama taj dio suvereniteta. No, iako je stvaranje jedne europske tajne službe vrlo malo izgledno, produbljivanje suradnje i dijeljenje obavještajnih podataka među nacionalnim tajnim službama jest smjer kojim će se i dalje svi kretati. Spori tempo tog kretanja možda će se ubrzati nakon terorističkih napada poput onih u Parizu u studenome ili u Bruxellesu ovaj tjedan.
No, druga je dilema, na koju zasad nema brzog odgovora, hoće li napadi na Bruxelles potaknuti EU i nacionalne vlade zemalja članica da između želje za sigurnošću i želje za zaštitom prava svojih građana dopuste da prevagne ovo prvo. Između sigurnosti i građanskih sloboda, Sjedinjene Američke Države su nakon 11. rujna 2001. krenule putem jačanja domovinske sigurnosti nauštrb građanskih sloboda. Hoće li se u EU ponoviti slično? Teško da će europski odgovor na neposrednu terorističku opasnost biti potpuno identičan američkom jer, prvo, rijetko koji građanin EU Uniju smatra svojom domovinom da bi njezinu sigurnost poistovjećivao s domovinskom sigurnošću. Drugo, građanske slobode i pravo na zaštitu privatnosti na nešto su većoj cijeni u Europi nego u Americi, pogotovo nakon otkrića bivšeg američkog obavještajca Edwarda Snowdena o tome da moderna borba protiv terorizma sa sobom nosi i gradnju kapaciteta za masovno nadziranje elektroničkih komunikacija svih građana.
Nakon bruxelleskih napada, neimenovani dužnosnik američkog obavještajnog sustava požalio se novinarima portala The Daily Beast na nesposobnost europskih kolega.
“U EU infiltracija džihadista traje već dva desetljeća. A sad tek počinju o tome voditi brigu. Kad moramo kontaktirati s tim ljudima (njihovi europski kolege, nap. a.) ili poslati naše dečke da razgovaraju s njima, zapravo razgovaramo s ljudima koji su, iskreno govoreći, djeca. Nisu proaktivni, uopće ne znaju što se događa. U takvom su stanju poricanja”, citira The Daily Beast tog neimenovanog američkog obavještajca.
Nekoliko tjedana prije terorističkih napada u Parizu 13. studenoga, gradonačelnica Molenbeeka (jedne od 19 općina koje čine Bruxelles, od kojih svaka ima svog načelnika) dobila je od belgijskih sigurnosnih službi popis s više od 80 imena tamošnjih građana za koje se sumnja da su džihadisti. Na popisu je bilo i ime Abdelhamida Abaaouda, koji će kasnije biti ubijen u Parizu kao vođa terorističkih napada u kojima je pobijeno više od 130 ljudi, kao i imena još dvojice braće koja će također sudjelovati u pariškim napadima.
Unija spora, a vremena nema
– Što sam trebala učiniti s tim popisom? Nije moj posao da lovim teroriste. To je posao federalne policije – požalila se gradonačelnica Molenbeeka Francoise Schepmans krajem studenoga u intervjuu za New York Times, koji je ukazao na još jedan apsurd: federalna policija odgovara ministru unutarnjih poslova Janu Jambonu koji je flamanski nacionalist iz stranke koja dovodi u pitanje samo postojanje Belgije kao države. Državne službe pod vodstvom ministra koji u tu državu ni sam ne vjeruje prebacivale su, dakle, odgovornost za borbu protiv najopasnijih terorista na najnižu razinu lokalne vlasti koja ima iskustva s odvozom smeća i deratizacijom.
Nakon pariških napada, ministar Jambon govorio je da u Molenbeeku policija treba krenuti od vrata do vrata i provjeriti baš svakog stanovnika tog kvarta kroz koji je prošlo toliko potencijalnih terorista da ga mediji nazivaju džihadističkim centrom Europe. Da bi “češljanje” europskih gradova i kvartova ispunjenih imigrantima postalo izvedivo, morali bi se mijenjati i zakoni, i dosadašnji način rada većine europskih država u borbi protiv terorizma. Nakon Pariza i Bruxellesa, sve je više zagovornika takvih promjena, no u raspravama nisu ništa manje glasni ni zagovornici građanskih sloboda i prava koji smatraju da bi teroristi nanijeli veći poraz Europi kad bi ona u strahu odustala od svojih vrijednosti. Dilema gdje prestaju građanske slobode, a počinje nacionalna sigurnost, bit će u srži rasprave o “sigurnosnoj uniji” koja se stvara u EU nakon terorističkih napada na Pariz i Bruxelles. Kao i rasprava o svakoj dilemi s kojom se suočava Europa, rasprava o tome može trajati godinama.
Pitanje je samo ima li EU ovaj put vremena za svoje tipično duge unutarnje rasprave.
>> Europske agencije traže osmoricu zbog napada u Bruxellesu i Parizu
>> Orešković se upisao knjigu žalosti, belgijski veleposlanik dirnut
Ne hvala. Ne treba nam novi svjetski poredak.