Članovi zagrebačke organizacije SDP-a prošle su nedjelje očitali jedinstvenu političku i moralnu lekciju nacionalnom vodstvu svoje stranke, ali i hrvatskim političkim elitama uopće. Protivno očekivanjima gotovo svih političkih komentatora koji su pretkazivali da će predsjednik zagrebačke stranačke organizacije biti izabran tek u drugom krugu glasovanja za tjedan dana zato što će se glasovi članova stranke podijeliti na tri jaka kandidata, oni su već u prvom krugu s gotovo dvotrećinskom većinom glasova izabrali Davora Bernardića. Ta je politička priča toliko slojevita i višeznačna da ju je teško “ispričati” u kratkome novinskom komentaru.
Unutarstranački izbori u Zagrebu bili su primjer demonstracije neshvatljive političke neodgovornosti dvojice članova Vlade, ministara Miranda Mrsića i Gordana Marasa, a posredno i cijele Vlade i nacionalnog vodstva SDP-a kao njezine stožerne stranke.
Kriva poruka
Mrsić i Maras upustili su se u utrku za mjesto predsjednika zagrebačke organizacije SDP-a, premda obojica vode vrlo teške i zahtjevne resore u Vladi, koja zasad ni izbliza ne ostvaruje rezultate kakve je najavljivala u izbornoj kampanji 2011. i kakve su birači očekivali od nje. Mrsić je ministar rada u zemlji u kojoj je registrirano više od 300.000 nezaposlenih, u kojoj se još uvijek više tvornica i pogona zatvara nego što se otvara, u kojoj svakodnevno ljudi ostaju bez posla, u kojoj se zakonski i stvarno smanjuju radna i socijalna prava, u kojoj je sve više siromašnih i gladnih, a tisuće najobrazovanijih mladih ljudi odlaze iz nje privremeno ili stalno u potrazi za poslom i boljim životom. Mrsić je došao na položaj ministra rada bez ikakve prethodne naobrazbe i znanja o suvremenome radnom pravu i radnim politikama u svijetu pa se sva njegova retorika o tome svodi na beskrajno i monotono ponavljanje frazetine o tome “da nema otvaranja novih radnih mjesta bez gospodarskog napretka” za koji on, eto, nije resorno odgovoran.
Ako se stvari tako postave, onda Mrsić doista nema mnogo posla jer bi rješenje problema za koje je zadužen njegov resor trebalo biti automatska posljedica rješenja općih gospodarskih problema za koje su zaduženi Grčić i Vrdoljak, koji moraju potaknuti gospodarski rast i “otvoriti nova radna mjesta”. Ako se stvari, dakle, postave tako, onda Mrsić ima dovoljno vremena i energije da se bavi drugim poslovima, pa i da vodi zagrebačku organizaciju SDP-a. Kako stvari ipak nisu takve, Mrsić objektivno ne bi smio imati ni vremena, ni energije ni volje za druge poslove. No stvarni potencijali, kapaciteti i rezultati nisu važni. Važne su nezasitne političke ambicije i neograničena pohlepa za političkom moći, vlašću i slašću koje ovoga, nekoć uglednog liječnika pretvaraju u političku karikaturu. Na tu su ga razinu, otprilike, sveli i članovi zagrebačkog SDP-a na nedjeljnim izborima.
>> Zagrebački SDP-ovci okrenuli leđa šefu Milanoviću
>> Bernardić: Ovi izbori nemaju veze s Vladom već s SDP-om u Zagrebu
Težak izborni poraz
Sličan je i slučaj Gordana Marasa, uz jednu olakotnu okolnost: Maras se nije izložio riziku da ugrozi ili uništi prethodni profesionalni ugled jer ga nije ni imao. Dospjevši, kao i Mrsić, u resor koji zapravo nije želio – Mrsić je htio biti ministar obrane, a Maras ministar financija – bacio se na poslove obrtništva i malog poduzetništva o kojima nije znao gotovo ništa. No pokazivao je nekakav amaterski entuzijazam koji se nerijetko prelijevao u ishitrene i protuslovne izjave i poteze koje bi ubrzo demantirali i obuzdavali drugi članovi Vlade. Ambicije su očito nadilazile stvarnu Marasovu političku moć u Vladi pa bi to mogao biti razlog zbog kojega je odlučio proširiti područje osobne moći izvan Vlade. Mjesto predsjednika zagrebačke organizacije, koje slovi kao drugi najmoćniji položaj u SDP-u još otkako ga je takvim definirao Milan Bandić dok je bio na čelu zagrebačkih socijaldemokrata, učinilo mu se prikladnim za jačanje osobne moći u stranačkoj i nacionalnoj politici.
Nisu tako mislili i članovi organizacije kojoj je htio zasjesti na čelo te su ga na nedjeljnim izborima sveli na skromnu mjeru. Jesu li Maras i Mrsić uopće razmišljali o tome kako će njihov poraz na unutarstranačkim izborima utjecati na njihovu moć u Vladi, kao i na političku vjerodostojnost i ugled u javnosti? Ili nisu vodili računa o tome, ili nisu računali na tako težak izborni poraz? Kako god bilo, pokazali su se nedoraslima visokim političkim položajima na kojima se nalaze, izazvali gnjev i članova stranke i javnosti te vjerojatno trajno potkopali izglede da ubuduće u stranačkoj i nacionalnoj politici budu važni i poštovani akteri.
Davor Bernardić figurirao je na nedjeljnim izborima ponajprije kao “netko koga Milanović ne želi”. Bilo to opravdano prema Bernardiću i njegovu radu ili ne, stvari zapravo stoje tako. Milanović nije želio da pobijedi ni na prošlim izravnim stranačkim izborima u Zagrebu kada je otvoreno podržao njegova protukandidata Ivu Jelušića. I uoči nedjeljnih izbora javno je dao do znanja da ne želi Bernardića na čelu zagrebačkog SDP-a. Između dvaju ciklusa unutarstranačkih izbora suspendirao ga je kao kandidata SDP-a na izborima za zagrebačkog gradonačelnika, gurnuo u utrku ministra zdravlja Rajka Ostojića i uništio mu političku vjerodostojnost i ugled. Ako se htio riješiti Bernardića ili ga barem marginalizirati, trebao ga je pustiti da izgubi gradonačelničku utrku.
Tako se malo-pomalo oblikovalo novo pravilo političkog života: ako želiš uspjeti, moli Boga da te napadne Zoran Milanović. Napao je Ružu Tomašić pa je pobijedila na izborima za Europski parlament. Napao je Milana Bandića pa je pobijedio na gradonačelničkim izborima u Zagrebu. Napao je Davora Bernardića pa je pobijedio na unutarstranačkim izborima u Zagrebu. Tko je sljedeći?
>> Bernardić: Čuo sam se s Milanovićem, čestitao mi je
>> Mrsić čestitao Bernardiću: 'Nadam se da će pametnije voditi SDP'
Protiv Milanovićeve volje
Inače, izbori predsjednika zagrebačke organizacije SDP-a pokazali su sve prednosti i nedostatke izravnih unutarstranačkih izbora. Najveća je prednost, svakako, mogućnost članstva da izabere čelnika organizacije mimo volje vođe stranke, nacionalnoga stranačkog vodstva i uskih neformalnih gremija koji uzurpiraju pravo upravljanja strankom. Velika većina članova zagrebačkog SDP-a potpuno je svjesno glasovala protivno volji predsjednika stranke poručivši mu tako što misli o njegovu suspendiranju volje članova zagrebačke organizacije na proljetnim lokalnim izborima, ali i o načinu vođenja stranke uopće. Nedostaci su se ponajprije očitovali u poticanju frakcijskih i osobnih sukoba u stranci, stvaranju napetosti između lokalnoga i nacionalnog vodstva stranke te upletanju u unutarstranačke procese različitih izvanjskih aktera koji su u utrci imali svoje favorite.