Njega bih pitao zašto je silovao ženu koja me rodila, a od nje bih htio čuti zašto me ostavila

Od huka moćne Drine tog je hladnog prosinačkog dana bio snažniji samo povik koji se iz dubine podsvijesti jednog mladića prolomio Goraždem.

"Maaajkooo, očeee!" zavapio je crnokosi momak okrećući se u košari dizalice izdignute tridesetak metara iznad prkosne rijeke, malo na jednu, malo na drugu stranu svijeta.

Snažan zvuk, od kojeg su prolaznici zanijemjeli, iz grla je ispustio Alen Muhić. Emocije koje su u tom trenu ponijele 21-godišnjaka zabilježila je filmska kamera. Jer, o Alenovu životu i namjeri da pronađe svoje biološke roditelje bosanskohercegovački redatelj Šemsudin Gegić snima film. Kako sada stvari stoje, zvat će "Stupica Nevidljivog djeteta". Jer, Alen Muhić i jest jedno od tko zna koliko stotina i tisuća nevidljive djece zasijane ratnim sjemenom u nasilnom činu silovanja.

Nije mi dala ni ime

– Znam imena bioloških roditelja. Njega bih htio pitati zašto je u Miljevini kod Foče silovao ratnu zarobljenicu, ženu koja me je rodila. A od nje bih htio čuti zašto me 20. veljače 1993. godine, na dan kad me donijela na svijet u bolnici u Goraždu, ondje ostavila. Kasnije sam doznao da me nije ni privila na grudi, ni pogledala... Nije mi dala ni ime – govori Alen Muhić dok hodamo središtem grada na Drini. Putem ga zaustavljaju sugrađani, pozdravljaju, propitkuju kako je... Malo je onih koji u gradu na istoku Bosne i Hercegovine ne znaju ovog mladića, trenutačno zaposlenog na Odjelu kirurgije bolnice u kojoj je došao na svijet. Medicinski je tehničar. Jednom će, kaže, možda upisati i studij i izučiti za terapeuta koji će liječiti ljudske duše.

– Znao bih saslušati druge i dobro bih razumio o čemu govore – kaže.

Sjedamo u kafić nedaleko od Alenove kuće gdje nam Muhić, ili Muha kako ga ovdje zovu, priča o djetinjstvu.

– Im'o sam ja i sreće u životu. U bolnici u kojoj sam se rodio kao domar je radio Muharem Muhić. Valjda se sažalio, ili što već, i počeo me kao bebu odnositi svojoj kući, ženi Adviji i kćerima Almiri i Jasmili. Prigrliše me k'o da sam im najrođeniji. Sestre, tada već povelike, govorile su tati da žele imati maloga brata. Želja im se, eto, ostvarila. Im'o sam neki' sedam-osam mjeseci kad su me Muhići usvojili. Oni su mi dali i ime. Sigurno mi život ne bi bio 'vako dobar da je bilo drukčije – osmjehuje se.

Kad je progovorio, Alen je Adviju zvao majkom, Muharem je bio i ostao njegov babo. U ludilu rata koji je bjesnio Alen Muhić imao je sve. I ljubav, i toplinu, i hranu. Za ovo potonje brinula je Avdija pa je tako jednom zgodom dok se pucalo otišla za Alena ubrati grožđa. Ranjena je tad u ruku, ali svom je mezimcu uspjela donijeti nekoliko boba.

Čaršija je bila okrutna

– Ne znam kako, ali ona je uspijevala nabaviti i voće i jaja i kajmak i mlijeko – sve što je meni malom trebalo. Znala je u drvima ispred kuće kriti hranu za mene. Kad danas o svemu tome razmišljam, pa tko bi to drugi za mene učinio? Tko bi se toliko brinuo o nekome koga nije rodio? Pazila je majka da ne saznam, dok za to ne dođe vrijeme, da sam posvojen – kaže Alen.

No, koliko se god Advija Muhić trudila zaštititi dječaka – pa je čak dala i otkaz u tvrtki u kojoj je radila kao tajnica da bi Alena mogla odvoditi u školu i dočekivati ga ispred nje – čaršija je bila brža. I okrutnija.

Da mu Advija i Muharem nisu pravi roditelji Alen je doznao u školi, od dječaka s kojim se potukao. Sav potišten došao je kući i Muhićima ispričao što su mu govorili. Muhići su mu potvrdili da je to istina.

Uslijedilo je razdoblje kada su vršnjaci za njim dobacivali da je četničko dijete, kopile, da su ga pronašli u kontejneru... Njegovim posvojiteljima odrasli su govorili da ih treba biti sram jer su "uzeli četničko kopile". Valjda su te nove nevolje još više zbližile dječaka i obitelj koju je smatrao, i smatrat će, svojom. Jer, osim Muhića, nikoga nije bilo uz Alena da mu liječi dušu.

A onda se prije desetljeća dogodila scena dostojna filmskog platna. Šemsudin Gegić u selu blizu Višegrada, gdje se nalazi i vikendica Muhićevih, snimao je film kad mu je u kadar uletio dječak.

– Što radiš? – upitao ga je.

– Snimam film – uzvratio je redatelj.

– E, imam ti ja bolji film – kazao je Alen i ispričao svoju priču. Nije prošlo dugo od tog susreta do ekranizacije filma koji je Alen Muhić "ponudio". Nastao je tada "Dječak iz ratnog filma". Bila je to prva priča o Nevidljivom dječaku iz Goražda koju nijedna televizija u Bosni i Hercegovini nije htjela prikazati. Ipak, za Gegićev se film pročulo u svijetu, uslijedili su pozivi na festivale u Americi i Europi, gdje je na Golden Art Amphore u Sofiji ovjenčan nagradom za najbolji film. O ekipi koja je stvarala "Dječaka iz ratnog filma" reportaže su snimili CNN, Channel 4, NBC... Film je donio i to da je silovatelj Alenove biološke majke uhićen i osuđen, a DNK analizom potvrđeno je da je on uistinu Alenov biološki otac.

Jedanaest godina kasnije Šemsudin Gegić otkriva nam da je o Alenovu životu čuo i puno prije nego što mu se dječak povjerio.

– Alena i njegovu sudbinu ostavljenog djeteta saznao sam znatno ranije, ne od posrednika, već od njegove biološke majke. Kada ga je rodila i ostavila u goraždanskoj bolnici, pješačeći nekoliko dana i noći preko bosanskih brda, došla je tada u također ratno Sarajevo kako bi svojoj ranjenoj duši potražila lijeka. Bio je to susret i razgovor koji me je uzdrmao više od svih milijuna na nas u vojno opsjednutom Sarajevu ispaljenih granata i metaka sa srpskih vojnih položaja povrh našeg prelijepog grada. Odmah nakon njezina posjeta vojnim vezama dobio sam i videosnimku izjave koju je dala u Goraždu i u kojoj, gušeći se u plaču, govori o razlozima zašto svoje dijete nije ni pogledala, podojila i zašto ga je ostavila. Dio te izjave montirao sam u svoj prvi film o Alenu. Sjećam se, tad sam se pretvarao da prvi put od njega čujem tu tužnu i tešku priču, a on je intuitivno dopisivao naš uspostavljeni prijateljski odnos riječima: "Ti, od svih drugih više znaš o...", a da do početka snimanja ovog novog filma nikada nije izgovorio rečenicu do njezina kraja. O kome... – govori Šemsudin Gegić u stanci između dviju scena iz novog filma o Alenu koji se snima u okviru serijala Oral B&History Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

Prezime se podrazumijeva

Da će se ovaj novi film jednom dogoditi, redatelj je Alenu obećao još dok su snimali "Dječaka iz ratnog filma".

– Kazao sam mu da ću ja, kada postane punoljetan i bude, eventualno, želio saznati nešto više o svom rodnom identitetu, biti uz njega i s njim zajedno, usprkos oponentima koji bi sve to prikrili, osvajati istinu. To se i dogodilo. Ali zajedno s nama dvojicom iz tog su razdoblja otprije deset godina preživjeli i pojedinci koji su si uvrtjeli u glavu da su jedino oni pretplaćeni na snimanje životnih priča sličnih Alenovoj i na novac iz državnih trezora i fondacija. No, kao što su 2004. godine bili manjina, tako su i danas poraženi jer su deseci tisuća onih koji nas direktno ili preko društvenih mreža podržavaju i koji nam pomažu da na filmski način ovog po svemu izuzetnog mladića predstavimo svijetu kao čelnika tzv. nevidljive djece ratova u njihovoj koloni dužoj od Kineskog zida – tumači Šemsudin Gegić.

– Nazv'o me Šemso prije godinu dana i pitao bismo li sad snimali. Kazao sam mu da još malo pričeka. Sad se nađosmo. Želio bih saznati istinu o sebi. Znam da se žena koja me rodila odselila u Ameriku i da često sa svojom novom obitelji dolazi u Sarajevo. Ima dvojicu sinova. Za mene nikada nije ni pitala. Biološki otac živi kod Foče i ima kćer. On je u svom narodu ratni heroj, a za mene je ratni zločinac i kukavica. Nikako otac. Htio bih se suočiti s njima samo zbog istine, da i ja nađem svoj mir. Kad sam napunio 18 godina, otišao sam u policiju izvaditi osobnu. Tada sam shvatio da sam ostao bez prezimena. U Općini je u mojim papirima upisano prezime žene koja me rodila, u MUP-u i Kantonu prezime posvojitelja. Onda su mi kazali da nemam prezime, nego samo ime i da se odlučim kako ću se prezivati. Majci i ocu sam kazao da su me oni odgojili i podrazumijeva se da sam i ja Muhić. Svoje prave roditelje, Adviju i Muharema, nikada ne bih napustio. Pa moja je dužnost da se brinem o njima. Uzeli su me k sebi kad me nitko na ovom svijetu nije htio. Kakav bi' ja to čovjek bio da ih napustim? Ako bi' se ja danas-sutra zbog posla nekamo selio, oni bi bome išli sa mnom – govori Alen.

Breme generacije

U dokumentarno-igranom filmu Gegić prikazuje unutarnju borbu koja se sve ove godine, otkako traje Alenova potraga za vlastitim identitetom, odvijala. Zato film ima i dva glavna glumca. Uz Alena koji igra samog sebe, na filmskom će platnu biti i mladi bosanskohercegovački i hrvatski glumac Armin Omerović, koji glumi Alenovo "drugo ja".

– Zbog ove uloge nisam spavao, nego sam noću plakao. Pristao sam glumiti Alena zbog svih žrtava silovanja, zbog sve te djece rođene u ratu i nakon njega. Istih sam godina kao i Alen. Naša generacija, umjesto da danas ide okolo i zabavlja se, sve vrijeme na sebi nosi breme rata. S Alenom sam se istinski sprijateljio. Njegova će mi priča dugo, dugo ostati u glavi. To mi je do sada najteža uloga – kaže nam Armin Omerović.

Šemsudin Gegić ističe kako je Armina odabrao da glumi Alena iz tri razloga: talenta, činjenice da mu je bio profesor i što je Arminovo ratno iskustvo ekranizirano u filmu "Armin" Ognjena Sviličića.

– Dvostruki karakter Alenova lika, kao postupak premještanja sebe iz dokumentarističkog u fikciju, predstavlja i izražava potisnute želje glavnog junaka, što je Armin savršeno glumio – kaže Gegić.

Film o Alenu Muhiću univerzalna je priča o dobru i zlu, a njegova je poruka da konačno postanemo svjesni prisutnosti "dvostrukih šetača", djece koju poput glavnog junaka Alena Muhića nitko ne smije ni optuživati ni kriviti. Gdje će biti premijera Šemsudin Gegić još ne zna. Zna samo da će to biti ondje gdje mladića odraslog uz prkosnu Drinu budu i razumjeli i prihvatili.