Alka Vuica: Svoj narod pozivam na revoluciju!

Alka Vuica nije se uopće šalila ni pokolebala u vezi s kandidaturom za predsjednicu Hrvatske. Kada sindikati progovaraju, a ljudi se bune, u vrijeme opće izmorenosti i želje za promjenom, ona želi biti glasnogovornica hrvatskog naroda. Na upit “Vi to doista ozbiljno?” odgovara protupitanjem:

- Sve što sam u životu radila, uvijek je bilo ozbiljno. Zašto nikad nitko nije pitao Ivu Sanadera je li mislio ozbiljno kad se kandidirao za premijera? Ljudi valjda misle da je netko ozbiljan čim se bavi politikom. Sanader nas je ostavio u ključnom momentu, i to je neozbiljno. Čak nam nije htio odgovoriti zašto. Podsjetilo me to na roditelje koji ostave svoje dijete u trenutku kada su mu najpotrebniji. Takvi ljudi po meni ne zaslužuju poštovanje. Biti ozbiljan znači imati odgovornost, a Sanader je postupio neodgovorno. I pritom zadržao sve beneficije.

Postoji li ijedan političar do kojeg držite?
– Ne, jer da postoji ne bih se kandidirala za predsjednicu nego bih podržala njega. Svojedobno sam podržala Stipu Mesića, nadam se da će i on sada podržati mene. Ne znam koliko je mogao govoriti ili činiti tijekom svojeg mandata, ali vidim da su mu danas izjave sve oštrije. Voljela bih da je takav bio od početka. Predsjednik nema malu moć. Sad reagira i drago mi je da to čini.

Što vas je ponukalo da se kandidirate?
– Moja popularnost daje mi poziciju s koje želim i moram progovoriti. Nedopustivo je da ovaj narod živi u siromaštvu, kopa po kontejnerima. Devedesetih smo se borili za tisućljetni san. Ostvarili smo samostalnost, dobili državu, zastavu, grb ali izgubili smo zemlju. Naš san se izgubio onog trenutka kad je počela rasprodaja zemlje. Ni jednom političaru ni jednoj stranci ovu zemlju nitko nije ostavio u naslijeđe. Ne mogu gledati mladost koja želi otići. Nitko ovdje ne vidi svoju budućnost.

Nedavno ste rekli kako svaka država ima mafiju, a ovdje mafija ima državu. Jeste li dovoljno hrabri suočiti se s njome?
– Ako nešto ne poduzmem, osjećat ću grižnju savjesti cijeli život, ako poduzmem – učinila sam, pa što bude. Govoriti istinu uvijek je bolno za mnoge. Reći ću to kao Che Guevara, “možete ubiti revolucionara, ali ne i revoluciju”.

Ne podrazumijeva li pojam političara i diplomacije da se nekad lukavo šuti?
– Nisam toliko politički obrazovana da bih šutjela kada treba govoriti. Ja ne mogu spasiti hrvatski narod, ali sam se može spasiti. Ovom državom vladaju korumpirani poltroni koji otvaraju put velikim korporacijama. Gospodarstvo odlazi k vragu, dužni smo i samim time uništavaju naše malo gospodarstvo. U današnjem svijetu velike korporacije preuzimaju vladavinu nad državama. Čim država dobije zajam ušla je u vrzino kolo i đavolji krug. Čak su i naši unuci zaduženi. “Kupujmo hrvatsko” samo je parola jer kad uđete u trgovine, nećete naći deset posto hrvatskih proizvoda. Naći ćete kruške iz Zimbabvea, ananas iz Južne Gvineje, jabuke iz Australije, ribu iz Novog Zelanda i Japana. Krupnu morsku sol uvozimo iz Afrike, a naša solana u Stonu propada. Ne možete kupiti ni zaleđene hrvatske lignje. Čak i na ribarnici ne znaš jesu li hrvatske ili japanske. Devastira se Poštanka banka, jedina banka u državnom vlasništvu dovodi se u stečaj da bi se prodala. Kako jedna zemlja može opstati i postojati kao nezavisna ako nema svoju banku? Predlažem da se, kako je rekao Krleža, vratimo sebi, svom panonskom blatu. Za vrijeme Austro-Ugarske Slavonija je nekad sijala i žela tri puta godišnje, a danas je jedna od najsiromašnijih hrvatskih pokrajina. To je nedopustivo!

Upravo to seljaci godinama govore. Jesu li političari doista tako nemoćni?
– Nisu nemoćni, nego potkupljeni. Sjedimo na kovčegu zlata, živimo u zemlji bogatoj prirodnim resursima i da nam zatvore granice, možemo proizvoditi hranu za sebe, pa čak i za izvoz. Sve što su naši političari znali, jest za male pare prodati, pa preprodati za velike: Ja sam na vlasti i prodam ti tvornicu za 200 tisuća eura, ti ju preprodaš za 20 milijuna, a meni daš moj dio. U našem je društvu apsolutna korupcija, koju treba zaustaviti. Ne možemo ovisiti o dobroj volji Julije Timošenko hoće li nam pustiti plin ili ne. Mi imamo plin. Imamo i pšenicu, šećer, mlijeko, krave... Svi govore o krizi, a ona ne postoji. Točnije, postoji kriza bankarstva. Banke su u krizi jer su davale previše novca za državne obveznice. Dok mogu posaditi svoj kupus i uloviti svoju ribu, ljudi nisu u krizi. Moj ideal je Finska, koja ima pet milijuna stanovnika i kaže se da je roditi se u Finskoj kao dobiti na lutriji. Želim da za 20 godina naši unuci kažu da je roditi se u Hrvatskoj kao dobiti na lutriji, a za to imamo sve predispozicije.

Mnogo je pjevača, glumaca, sportaša u politiku ušlo s idealima, a iz nje su izišli pognute glave. Govori li vam to što?
– Da su neobrazovani. Uđu u Sabor, a nemaju što reći. Dobili su mandat, dobre plaće i beneficije da tamo sjede. Ljudi ih plaćaju da šute i figuriraju.

I vaš nesuđeni protukandidat Denis Latin također se povukao.
– Odustao je zbog pritisaka na poslu. Eto, tako se to radi u demokratskoj državi. Žao mi je da je odustao i voljela bih da se pridruži mojem timu.

Vidite li se na čelu države s J. Kosor ili bez nje?
– S njom ako bude gledala u mojem smjeru. Ako se ne bude vodila samo time da se spasi njezina stranka i ako ne bude gledala u smjeru “ajde da puno pričamo, a ništa ne kažemo”. Ja ću govoriti istinu narodu. Jadranka Kosor je kao samohrana majka imala težak životni put i mislim da će se odlučiti za ispravno. Budemo li gledale u istom pravcu, dobro ćemo voditi državu. Narod nije glup i ja ga ne pozivam na predsjedničke izbore, nego na revoluciju jer Hrvatsku vidim kao davljenika, kojeg treba spasiti.