Alkari: Jahači s Rijeke konja

Svaki put kad bismo dogalopirali do rijeke, kum Miško ozbiljno bi kazao:
– Neka konji malo predahnu, neka se ohlade i osuše od znoja, pa ih onda pustite na napoj. To vrijedi i za vas, djeco moja, jerbo vruće tijelo i hladna voda ne idu zajedno. Mogla bi punta prekinuti i vas i konje...

Jahanje prije slovkanja
Bivalo bi to svakoga ljeta nakon vršaja, vršidbe pšenice na gumnu, onomad kad nam je djetinjstvo bilo i bosonogo i gologuzo. Kad se učilo plivati čim bi se prohodalo, kad se učilo konja jahati prije “početnice”, prije slovkanja. A u Cetini i njezinim pritocima plivati se naukovalo svakako, pa i držeći se ovcama za rep, dok je dječje jahačko krštenje bilo ovakvo: “posadilo” bi se dijete na gola konjska leđa, potom konj mlatnuo škurjom, bičem po sapima! Bivalo je tada svašta, i padanja i lomljenja, trke i skike po ledinama uz rijeku, no odustajanja nije bilo. A i kum Miško bi nas vikom hrabrio:
– Nema dobroga alkara bez dobroga jahača! I ne zaboravite da se Cetina nekoć, u prastara vremena i daleko prije Krista, zvala Rijeka konja. Što hoće reći da je uz nju vazda bilo dobrih jahača...
Ima ih i danas, alka je tomu dokaz.
Biti sudionik Sinjske alke, posebice biti alkar kopljanik, san je svakoga dječaka Cetinske krajine. I taj san traje, evo, zamalo puna tri stoljeća, sve tamo od 1715. godine kad malobrojni Sinjani do nogu potukoše silnu otomansku vojsku te pobjedom oslobodiše Sinj i cijeli kraj od Turaka. U čast tomu, toj junačkoj pobjedi, nastade alka, ove godine 291. po redu, viteško natjecanje za koje se znade nadaleko i naširoko. Već dugo alka je Sinj, a Sinj alka.
– I zato ne čudi – vele Sinjani – da nitko na spomen riječi alka ne pomisli na manji obruč od kovine, kolut, kariku, biočug, zvekir ili metalnu napravu kojom se kuca o vrata, već na našu vitešku igru u kojoj konjanik u galopu cilja u alku.
– Biti alkar čast je i ponos – razjašnjava alaj-čauš Tonći – a biti vođa alkarske čete da se i ne govori. Nema te časti koja se može mjeriti s čašću koju osjetiš kad te izaberu za alaj-čauša.

Odrastanje uz štale
S alkom ništa nije mjerljivo...
– Na dan alke – govori Joško Marić, dugogodišnji sinjski alkar – alka je u svakoj sinjskoj kući, a ne samo u alkarovoj. A pobjedi se nada svaki od nas i svaki od nas se i priprema za proslavu pobjede. I tu u pomoć ulijeću svi: rodbina, prijatelji, alkarsko društvo... Nadalje, na slavodobitnikovu feštu dolaze mnogi, na ovu feštu nitko se ne poziva, na nju gost dolazi sam. I svatko nešto donese... I svatko je dobro došao. Cijelu noć...
Djeci Cetinske krajine najdraža igračka oduvijek je bio – konj. I danas je tomu tako... No, rijetki su oni kojima to roditelji mogu priuštiti pa se takvi, oni koji vole konje a nemaju ih, odmalena vrzmaju oko ovomjesnog konjičkog kluba, alkarskih konja, štale i hipodroma, te sanjaju sebe u alkarskoj odori. Kao što, primjerice, 14-godišnji Josip Gugić sanja alku na kojoj će on biti alaj-čauš. I tomu pjesmu pjeva...
O sudjelovanju na tom viteškom natjecanju sanjao je kao dijete i 24-godišnji alkar Ivo Zorica.
– Odnijeti alku, pobijediti, postati slavodobitnik, e, s tim se ništa ne može uspoređivati. Kad je moj stric dobio alku, ispeklo se stotinu janjaca i izrezalo još toliko pršuta. O arambašićima i ostalim delicijama ne treba ni govoriti.
A govoriti da će alka poradi politike nestati suludo je i sumanuto. Jer...
– Prije će Cetina početi teći uzbrdo i uzvodno – zaključuju Sinjani.
I kao što bi kum Miško onomad davno kazao: “Pa tko se, ptići moji, sjeća nečijega imena od prije par stoljeća!? Nitko, no alku iz toga vremena svi pamte! I pamtit će ovogodišnju poslije trista godina, a za nas tada neće nitko znati ni da smo postojali.”
Uz Rijeku konja, rijeka vrsnih jahača i kopljanika i dalje jaše.

Obitelj Joška Marića diči se dugogodišnjom alkarskom tradicijom, stoga i ne čudi da mu je i sin Nenad već četvrtu godinu kopljanik. I izvrstan jahač... Prirodno, i njega je ćaća još kao dijete “bacio” na konja bez sedla, lupio dlanom po sapima i viknuo “đija!”... I Nenad je, kao i mnoga djeca Cetinske krajine, prije bio na konju nego na biciklu, više je bio na hipodromu nego na nogometnom igralištu. Iako je NK Junak rođen 1916. godine... E, ali Alka je starija, rođena je dva stoljeća prije njega, Junaka, a osim toga, nogometaš može biti svatko, no alkar, bogme, ne može.

– Osim temeljnih statutarnih uvjeta – pojašnjava alaj-čauš Tonći Bešlić, vođa alkarske čete – kao što su domicilnost i rođenje u Sinju, lik, stas, moralnost i obiteljsko njegovanje alkarske tradicije, alkar mora biti i vrstan konjanik. Alkar se ne postaje odjednom, on se stvara, alkar ima svoj razvojni put. Jahanje se uči od malih nogu... Ja sam to kao dijete učio uz oca i sanjao da jednoga dana postanem alkar. I san mi se ostvario, ovo mi je 25. alka.

Konje i alku – kaže 24-godišnji Ivo Zorica – zavolio sam preko strica Ivana. On je 36 godina bio alkar, a bio je i alajčauš, i zahvaljujući njemu cijela obitelj Zorica vezana je uz konje. I zato mi danas u štali imamo deset konja, od toga su tri za alku, a zbog ljubavi koju nam je stric usadio prema konjima i ovom viteškom natjecanju, ja i rođak mi Ante postali smo alkari. I ne znam s kojim se osjećajem može usporediti osjećaj kad si kopljanik... Već pet godina trčim alku, dok je rođak Ante dvije godine u alkarskoj povorci. U našoj obitelji konji i alka su iznad svega. Pa mene je stric naučio jahati kad mi je bilo pet-šest godina... A prva igračka koju sam dobio u životu – bio je konj!