Alternativni način življenja: Robinzoni iz istarskih šuma

Kada sam prije nekoliko godina otišla u prijevremenu mirovinu, znala sam što neću, ali nisam znala što hoću. Nisam željela umirovljenički život u kojem će mojih 1500 kuna pojesti režije, niti sam željela zaraditi nešto više u Italiji poput mnogih žena iz Istre i s Kvarnera. U to sam vrijeme pročitala i knjigu “Anastasia“, koja mi je otvorila nove svjetove. Shvatila sam što želim – počela je svoju priču Riječanka Spomenka Marković, bivša službenica. Odlučila je prodati jedino što je imala materijalno vrijedno, mali stan u Rijeci, i preseliti se u divljinu na 1,3 hektara istarske poljoprivredne zemlje na potezu od Bala prema Krmedu.

U prirodi – ozdravila

– Nisam imala novaca da kupim urbaniziranu zemlju, a u “Anastasiji“ sam pročitala da treba barem jedan hektar zemlje na kojoj čovjek može živjeti uzdržavajući se – kaže.

Nekoliko je mjeseci jedanput tjedno putovala u Istru dok nije pronašla zemlju koja će biti njezin mali raj. Odlučila se za drvenu kućicu.

– Ništa mi od blagodati civilizacije ne treba. Za montažnu kućicu nisu trebale posebne dozvole i papiri, a ja je mogu seliti kad god poželim – smije se stanarka drvene kućice u kojoj električna energija dolazi zahvaljujući vjetrenjačama, a toplina iz solarnih panela. Vode ima dovoljno jer skuplja kišnicu u spremnik od 20.000 litara. Sada joj je, kaže, dostatna i mirovina 1500 kuna. Kada je prije dvije godine odlučila živjeti onako kako su živjeli naši preci, imala je bolest štitnjače, alergije, boljeli su je zglobovi. – Sada sam dobro. Jedem samo svježe voće, povrće i orašaste plodove – povjerava nam. Spomenki i mnogim drugima koji su se odlučili za život u prirodi, pa nekima i u inozemstvu, uzor je Igor Drandić (52), Puljanin koji živi na zemlji nedaleko od Bala. Drandić je djetinjstvo proveo u dobrostojećoj pulskoj obitelji. Gradsko dijete završilo je srednju građevinsku školu, a potom je krenuo na Pedagošku akademiju. Kao učitelj tjelesnog odgoja radio je samo sedam dana, ima samo četiri mjeseca radnog staža, među ostalim, i u turizmu. Prije 33 godine Drandić je, kaže, doživio veliku unutarnju promjenu, koju naziva buđenjem ili inicijacijom. Iako je ateist, govori o božanskoj ljubavi koju je osjetio i kao zov na putovanja. – Prvo sam autostopom i pješke putovao sedam godina, bez prtljage. Negdje sam se zadržao i nekoliko godina, a hranu i smještaj davali su mi dobri ljudi kojima sam pomagao na zemlji. U Sardegni sam se zadržao četiri godine, kao pastir u planinama, i ondje sam osjetio zov prirode. Živio sam i u brazilskim šumama, u džunglama, sa šamanima. Istra mi je počela nedostajati nakon 24 godine putovanja. Odlučio sam prije sedam godina doći ovamo na zemlju svojih pradjedova. Na starim je kartama ova zemlja upisana kao teren d Africa – otkriva Drandić, koji je od nepristupačnog terena, šume i šikare napravio svoj raj i nazvao ga “Eia”, po staroj božici plodnosti.

Koprive, rotkvice, jaja

Prvo je spavao u šatoru, potom je sagradio kažun, a onda su mu prijatelji poklonili trošnu drvenu kuću. Ona je postala dom njemu i njegovoj supruzi Lili Kencel Drandić, profesorici hrvatskog jezika iz Rijeke. Ona svaki dan putuje na posao u Rijeku. Ravnateljica je Učeničkog doma Podmurvica. U “Ei“ je Dandić s prijateljima izgradio još nekoliko ekokućica, među ostalim i onu od slame i gline koja je bila uzor Eliju Pisku za gradnju kućice u emisiji “Farma“. U divljini “Eie” uživaju ovce, guske, mačke, psi, ribe pauni, kornjače... U drvenoj kućici je kupaonica s bojlerom koji se zagrijava na drva, a ljeti imaju tuš pod vedrim nebom. Struju dobivaju s vjetrenjača i solarnog kolektora.

– Hranimo se šparugama, koprivama, salatom, rotkvicama, jajima, žena peče kruh. Meso ne jedemo, nemamo nikakvih troškova za režije – kaže.

Ne boji se starosti dok živi s prirodom. – Žena je druga priča, ona ima kredite otprije, pa mora raditi... – objašnjava jednu od zamki ljudi koji žive u “civilizaciji“. Spomenka i Igor su otvoreni prema drugima. U “Eiu“ dolaze školske ekskurzije.

Ne vole svi goste...

No na poluotoku ima i Robinzona koji skrivaju svoj način života od javnosti. Među takvima je i desetak obitelji, koje žive u šumi na nekoliko kilometara od Rovinjskog Sela. K njima vodi neuređen šumski put. Nekoliko su kilometara iza spomenika NOB-a, vjerojatno ondje gdje su se nekada skrivali partizani. Žive u kućicama od slame, ali u furgonima preuređenim za život. Teško je do njih doći, a i oni sami štite se od znatiželjnika. U šumi su postavljene i ploče s natpisom da je zabranjen prolazak ili da je opasno...

Mještani u Rovinjskom Selu kažu da u šumi žive “neki glazbenici, mađioničari i žongleri”. Društvo se skriva od posjetitelja zbog socijalnih radnika i policije. U šumi je, naime, rođeno i dijete čiji roditelji, inače, obrazovani ljudi, vole život kakav omogućuje majka priroda. Prije dvije godine objavljena je priča o Saški i Leni Plavšić koji žive u šumi pod vedrim nebom i da im se rodila djevojčica Skaska (na ruskom znači bajka). Tada su se na internetskim forumima razvile diskusije onih koji su za takav način života i onih koji su protiv njega, posebice zbog djeteta. – Kada se dijete rodilo u toj šumi, dobili smo dojavu od nekih građana i naši su socijalni radnici bili ondje, ali nisu pronašli nikakve manjkavosti u odgoju djeteta. Obitelj ondje nije živjela zimi. Svatko ima pravo živjeti kako hoće ako primjereno i prihvatljivo odgaja dijete – kazala nam je Eda Rajko, ravnateljica Centra za socijalnu skrb u Rovinju. Od nekih žitelja neobične šume doznajemo da su Saško, Lena i mala Skaska u Aziji, te da se obitelj često seli i putuje.