Aluminij danas slavi jubilarnu desetu obljetnicu ponovnoga pokretanja proizvodnje. Nakon ratne štete od 140 milijuna dolara, strujnih udara, političkih ucjena glede privatizacije - radnici i menadžment Aluminija, predvođeni generalnim direktorom mostarskog Aluminija mr. Mijom Brajkovićem, prebrodili su sve te probleme i Aluminij je danas na putu privatizacije. Nekim čudom poklopili su se deseta obljetnica proizvodnje i raspisivanje javnog natječaja za prodaju Aluminija.
Bura se stišala, strasti splasnule i počelo se bez političkog "pilićarenja" baratati uobičajenim gospodarskim pojmovima o prednostima i nedostacima potencijalnih kupaca. Proces je, što se tiče kupnje, na početku, pa se u kuloarima spominju imena Rusa, Nizozemaca, Engleza, Amerikanaca, Švicarca, Finaca, Nijemaca, Australaca...
Unatoč određenoj dozi zabrinutosti radnika Aluminija za budućnost tvrtke (s obzirom na tajkunske privatizacije u cijeloj državi, gdje su radnici ostali bez poduzeća i završili na ulici), te samim time i svoje budućnosti, Aluminij se i tu izdvojio iz sumorne bh stvarnosti.
Dokaz tome je nedavno potpisivanje kolektivnog ugovora između predstavnika Nadzornoga odbora Aluminija i Sindikata Aluminija. Uprava Aluminija, kada je riječ o privatizaciji, spretno je prije toga procesa u sporazum s federalnom Vladom ugradila "osigurač" koji jamči da Aluminij neće kupiti torbari.
Radnici Aluminija i Uprava zato očekuju od države, ali i onih koji će donijeti konačnu odluku o budućem vlasniku, da se ravnaju po kriterijima kvalitetne prodaje, koja će biti u interesu Aluminija, radnika, gospodarstva, Mostara, Hercegovine i same države. Svaki drugi potez bio bi čisti promašaj.
Zato će oni koji budu odlučivali o novom vlasniku Aluminija morati biti svjesni da donose odluku o sudbini 40.000 ljudi koji izravno ili neizravno žive od najvećeg bh izvoznika. Priznat ćete, ulog je i više nego velik!