Američka diplomacija se gasi, dolazi doba neke druge vanjske politike

Kada se spomene vanjska politika, američki State Department institucija je koja pada na pamet velikom broju ljudi. U nelijepoj zgradi sagrađenoj na mjestu na kojem su nekad bile močvare skrojilo se toliko vanjske politike da to prosječni čovjek ne može ni zamisliti. Moglo bi se reći da je to vrlo dugo bio centar moći kojemu su na čelu uglavnom bili ljudi od formata, politički macani čija su se imena duboko urezala u svjetsku povijest.

Ovih dana čitam tekst jednog Obamina dužnosnika u State Departmentu koji je došao na “oproštajku” kolegi s kojim je donedavno radio. Kaže da je u šest godina koliko je proveo u tom ministarstvu bilo dosta oproštajki koje su imale neki “žovijalni” ton uz zalogajčić i čašicu. No ovoga puta čovjek se sledio zato što je naletio na atmosferu koju u toj zgradi nikada nije vidio. Rekao je da je sve nalikovalo na pogreb, ali ne čovjeka koji odlazi iz State Departmenta, nego pogreb institucije iz koje on odlazi. Opisuje sablasno prazne hodnike i urede koji su još prije nekoliko mjeseci vrvjeli užurbanim i preko glave zaposlenim ljudima.

Dalje piše da su mu bivši kolege govorili kako je cijela ta diplomatska mašinerija utonula u kaos i sveopću katastrofu, no da zapravo nije povjerovao dok nije vidio vlastitim očima i zaključio da se najmoćnije vanjskopolitičko carstvo na svijetu vidljivo raspada i to zbog goleme nekompetencije novoga Trumpova državnog tajnika Rexa Tillersona od kojeg se puno očekivalo.

Velik broj američkih političkih analitičara slaže se da je State Department trebao temeljitu reorganizaciju, što se od Tillersona, kao čovjeka koji je vodio jednu od najvećih svjetskih naftnih kompanija, očekivalo. No u međuvremenu se ta logika visokog biznisa promijenila.

Reorganizacija je postala istoznačna s masovnim otpuštanjem, slanjem u mirovine i odbijanjem pomisli da bi se u radni odnos mogli primiti neki mladi ljudi koji tek kreću prema diplomatskoj karijeri. Tillersonu je State Department, kada je došao u njega, izgledao kao jedna loše vođena kompanija s previše zaposlenih koji troše previše novca i rade posao koji velikog šefa u osnovi uopće ne zanima. Da, Donalda Trumpa vanjska politika općenito zanima koliko i preklanjski snijeg na koji se ne isplati trošiti novac. I sam Tillerson zanimljiv je lik čiji su motivi za preuzimanje treće po odgovornosti funkcije u svjetskoj velesili krajnje problematični. Čovjek je bio vrlo otvoren – nije želio prihvatiti tu poziciju kada mu ju je Trump ponudio. Imao je ideju da se nastani na svom ranču i tamo uveseljava svoje unuke. No gđa Tillerson rekla mu je da on to mora prihvatiti. I onda je prihvatio.

Skriven od pogleda napravio je toliku štetu američkoj diplomaciji da neki komentatori to uspoređuju sa štetom koju je pretrpjela američka vojska u Vijetnamskom ratu, a to je šteta koju će biti teško popraviti. Sve to govori u prilog tome da se zvijezda američke diplomacije pretvara u crvenog patuljka. Očito je došlo vrijeme za neku novu diplomaciju.