Američke sankcije za lidera Hrvata u BiH poraz su Milanovića i Plenkovića

Američke sankcije protiv Marinka Čavare zvučne su pljuske u lice Andreju Plenkoviću i Zoranu Milanoviću, desnim dlanom Andreju po lijevom, lijevim Zoranu po desnom obrazu! Dobro, reći ćete, znamo tko su Andrej i Zoran, ali tko je taj Marinko? Ništa manje ni više nego predsjednik Federacije BiH, naravno Hrvat, hadezeovac, a sankcije mu stižu zbog njegova navodnog upornog podrivanja Daytonskog sporazuma. Može li biti ciničnije, pokvarenije i gluplje nego kad Hrvate u BiH kažnjavaju samo zbog toga što se uporno bore za svoja daytonska prava, a pri tome ih optužuju zbog - kršenja tog istog Daytona?

I lako za te pljuske glavatoj gospodi, no sve to dolazi uoči već raspisanih izbora u BiH, koji će se po enti put odigrati po lupeškim pravilima koja garantiraju izbornu krađu na štetu Hrvata u BiH, odnosno da će ponovno Hrvatima njihove predstavnike birati Bošnjaci i lažni predstavnici lažne građanske opcije. Cilj tih pljusaka poruka je Hrvatima da ostanu kuš, ako ne žele dodatne batine. Sve to govori kako bi se međunarodna zajednica postavila prema Hrvatima kad bi oni doista inzistirali na dosljednoj borbi za svoja prava i suprotstavili se ideji da sami daju legitimitet toj predstojećoj drskoj izbornoj krađi - u tren oka našli bi se na političkom nišanu, prikazani kao ultranacionalistički iredentisti i politički teroristi. A međunarodni namjesnik vjerojatno bi iskoristio svoja imperatorska prava i posmicao ih preko noći.

Govori to da je rezultat truda aktualne hrvatske politike i diplomacije na čelu s Andrejem Plenkovićem još uvijek jedna velika okrugla nula, jer on očito svojim bruxelleskim i washingtonskim partnerima nije uspio objasniti ni minimum hrvatskih stavova, a kamoli izboriti se za elementarno poznavanje daytonske problematike. Većina zapadnih centara moći čvrsto je zagrizla u mamac takozvane građanske BiH, premda bi morali vidjeti da tu nema ni sapuna ni parfema, već da se prljavim postupcima pokušava jednom od konstitutivnih naroda oduzeti njegova prava.

Kakva to “građanska” država uopće može izniknuti na takvim temeljima, ako je danas spremna negirati ono što piše u njezinim temeljnim dokumentima? Međunarodni namjesnici spokojno su gledali kako bošnjačke stranke razvlače pregovore o promjeni izbornog zakona sve do trenutka kad je već navodno postalo prekasno, a zatim su ritualno oprali ruke od Hrvata

. Da je netko imao takvu namjeru, za oktroirane odluke u BiH baš nikad nije kasno, visoki predstavnici su Ustav i Zakon, Bog i Batina, oni mogu što god hoće, promijeniti zakon, smijeniti neposlušne, eliminirati nepoćudne, nametnuti bilo koju odluku do koje im je stalo. Baš kao što je Schmidt jednim potezom riješio financiranje izbora, koji se, jelte, moraju dogoditi u predviđenom roku. Jasno je da je Plenkovićev “gigantski” uspjeh - ubacivanje spomena konstitutivnosti naroda u “strateški kompas” EU ostalo mrtvo slovo na papiru. Ne može se samo Plenkovića kriviti.

Zapravo, njega još ponajmanje, jer on svakako nije mogao nadoknaditi desetljeća potpunog zapuštanja hrvatskog pitanja u BiH, pa čak i - suprotno svim hrvatskim interesima - zagovaranja te iste fantomske “građanske” BiH. On je barem pokušao, iako je svima jasno da njemu nikakva ozbiljna konfrontacija s bruxelleskim establišmentom nikad nije bila opcija. Isto tako, Milanović se ne može oprati od aktivnog podržavanja te “parfemske” solucije, jer da se na vrijeme suprotstavio Komšićevu ustoličenju, smjer povijesti mogao je biti i drukčiji. Današnji njegov aktivizam, politika deranske svađe baš sa svima može jedino do toga i dovesti - da Hrvatska i Hrvati u BiH ostanu posvađani baš sa svima.

Pitao sam Milanovića je li mu Erdoganov potez olakšao ili otežao ideju ucjenjivanja NATO-a. Odgovorio mi je da on nije analitičar. No netko u njegovu uredu bi valjda trebao biti analitičar i vidjeti da Hrvati u BiH nisu fanatici koji će do zadnjeg izginuti jurišajući na bunkere Sjevernoatlantskoga pakta. Ta bitka unaprijed je izgubljena. Hrvati u rukama ne drže ništa od ucjenjivačkog potencijala kojim raspolaže Erdogan. Što je najgore, baš taj Erdogan je najveći saveznik upravo onih koji u BiH uskraćuju Hrvatima njihova prava.

Krajnje je vrijeme da Plenković proguta svoj ponos te u interesu Hrvata u BiH pristane sjesti s onim kojemu je mjesecima najvažniji cilj zagorčati mu život na svakom koraku. Krajnje je vrijeme da Milanović prestane sa svojom ulogom stand-up predsjednika, dežurne dvorske lude, te da bez trikova stane pred kamere i ozbiljno pozove Plenkovića na razgovor o svim ključnim pitanjima, od ukrajinske do bosanskohercegovačke krize, te da na koncu vanjska politika RH barem jednom u njihovu mandatu bude usklađena oko onoga što im je obojici ustavna zadaća: štititi interese Hrvata i u BiH, a time štititi i interese Hrvata u RH.