Tvrdi se da je terorizam najveći problem 21. stoljeća. Ako je tome tako, onda novonastalo stanje na Bliskom istoku nakon izraelskog rata protiv Hezbollaha u Libanonu nipošto nije stvorilo pretpostavke za prestanak terorizma, a pogotovu ne za njegov slom. Baš naprotiv. Jedan londonski tjednik čak je izašao s naslovnicom da je šeik Nasralah, inače vođa šijitskih, proiranskih pripadnika Hezbollaha u Libanonu, zapravo "pravi pobjednik" u ovom ratu.
Zbog neuspjela pohoda na Hezbollah i Palestince, izraelska je vlada u krizi i nalazi se pred padom. Danas su europske metropole više nego ikad suočene s islamističkim terorizmom. Zbog nafte i rata protiv terorizma, težište svjetske politike definitivno je prebačeno na Bliski istok. Čak i Njemačka, zbog mirovnih operacija u prekomorskim zemljama, odjednom ulaže šest milijardi eura u flotni program. Europskoj uniji prijeti marginalizacija. To bi se negativno moglo odraziti i na Hrvatsku, koja doduše vodi pristupne pregovore, ali je u neželjenom društvu s Turskom i još uvijek nema datum pristupa.
S druge strane, na Bliskom istoku odsad više ništa neće biti kao prije. Iran, koji Amerikanci ubrajaju u "osovinu zla", nakon ovog je rata ojačao i postao ključna regionalna sila. Time su Amerikanci postigli upravo suprotan učinak od planiranog. Usto su još srušili dvije države, Irak i Afganistan, koje su uvijek u povijesti bile protivnici Irana. Međutim, na njihovo mjesto nisu stupili stabilni, demokratski režimi, kao što je to Washington zacrtao u svom ratu za demokratizaciju Bliskog istoka, nego je tamo nastao kaos.
Nisu li Amerikanci još osamdesetih godina u Afganistanu oružjem i novcem pomagali mudžahedine? Danas budućnost Iraka ne ovisi više o Amerikancima i njihovom vojnom angažmanu, nego o ponašanju ojačalog Irana, osobito na šijitskom jugu, gdje Teheran tradicionalno ima velik utjecaj. Njegov je utjecaj porastao i u Heratu, u zapadnom Afganistanu. Izraelski pohod na Libanon ojačao je i položaj Sirije, iranskog saveznika u regiji, čija se vlada i režim na životu održavaju isključivo s pomoću brutalne represije. Istodobno je Iran spretno uspostavio svoje veze i s umjerenim Arapskim Emiratima, ali i s Turskom. Sve je to manje zasluga iranske politike, a više posljedica američkih pogrešaka.
Dok Amerikanci vode podosta kaotičnu politiku, vuku poteze nasumce, Iranci poznaju običaje i jezike islamskog Bliskog istoka i to obilno koriste. A služi im to i za učvršćivanje njihova programa za obogaćivanje urana, od kojega neće odstupiti. Dok američka politika nerijetko podsjeća na poker, Iranci igraju šah, staru istočnjačku mudru, kraljevsku igru.