Hrvati su se gotovo oduvijek iseljavali: stoljećima su bježali pred Turcima i naseljavali se u obližnjim dijelovima Austrije, Mađarske i Italije. Mnogi su brodovima odlazili u Ameriku. Od početka 15. stoljeća i tijekom sljedećih nekoliko stotina godina svaka je veća tragedija u Hrvatskoj završavala novim valom izbjeglica i iseljenika. Slično se događalo i tijekom Domovinskog rata kad su se mnogi naši ljudi iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine iselili u Ameriku. Prije stotinjak godina hrvatski je nakladnik i poslovni čovjek Franjo Zotti u svom \"Narodnom listu\", novinama za hrvatske zajednice u Americi, upotrebljavao izraz iseljena Hrvatska.
Prema nekim povijesnim teorijama u SAD-u živi tri milijuna građana hrvatskog podrijetla. Oni su ostavili velik trag u svim područjima gospodarstva, sporta i društva u Americi. Ovim ćemo feljtonom pokušati predstaviti Hrvate u Americi, od njihove borbe za očuvanje identiteta kroz Katoličku crkvu i klubove do pomoći u obrani domovine i međunarodnom priznanju te ulasku u NATO i investicijama. Hrvati i Amerika su nedovoljno istražena priča, njihovo značenje kroz povijest moderne Hrvatske često je potisnuto, a njihov potencijal u razvoju gospodarstva i demokracije te demografske obnove zanemaren. Još nije kasno da se to promijeni.
Brojno hrvatsko iseljeništvo u Americi nakon Drugog svjetskog rata uložilo je velike napore da u novoj domovini političare i javnost upoznaju s istinom o Hrvatima i to svakodnevno na svojim radnim mjestima, u susjedstvu, slanjem peticija i informacija u vladine urede i različite društvene i kulturne institucije. Isključivo zahvaljujući hrvatskim iseljenicima, Amerikanci su se postupno sve više upoznavali s Hrvatskom, komunističkim režimom u zemlji i borbi Hrvata za samostalnu državu.
Jugoslavenska diplomacija bila je utjecajna, često je podmetala neistine o Hrvatima pa su usmena predaja i politički te društveni rad hrvatskih zajednica bili još važniji kako bi se čula prava istina o narodu koji je želio svoju državu i nikad nije ratovao izvan svojih granica te osvajao tuđe.
Hrvatska politička emigracija imala je širok program djelovanja među iseljenicima i potom prema američkoj javnosti i političarima. Najčešće su to radili preko radija i svojih novina. Nakon 1970. godine i Hrvatskog proljeća organizirane su posebne radioemisije na hrvatskom jeziku, najčešće u većim gradovima poput New Yorka, Clevelanda, Los Angelesa. Više nego ikad prije, Hrvati su zbog svog protujugoslavenskog stajališta bili pod stalnim napadima i optužbama jugoslavenskih diplomatskih i udbaških agenata. Prozivali su hrvatske iseljenike da su fašisti i teroristi. Budući da su rodoljubi u domovini bili ušutkani progonima i zatvorima, što je mnoge prisililo da napuste Hrvatsku, politička emigracija u Americi i Kanadi smatrala je da ona treba preuzeti glasnogovorničku zadaću uime potlačene domovine. Uveden je običaj da se svake godine 29. studenoga na jugoslavenski Dan Republike, Hrvati u mnogim američkim gradovima prosvjeduju protiv SFRJ, osobito ispred jugoslavenskih diplomatskih predstavništava.
Od ranih sedamdesetih do polovice devedesetih godina prošlo je četvrtina stoljeća – vrijeme jednog naraštaja i to su bile zanimljive, dramatične i sudbonosne godine za američke Hrvate i njihove zemljake u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U tom je razdoblju hrvatska dijaspora u SAD-u i Kanadi prošla kroz dva povijesna razdoblja. Prvo je od kraja Hrvatskog proljeća pa do smrti Josipa Broza Tita 1980. godine. Drugo je obuhvaćalo vrijeme raspada Jugoslavije do Domovinskog rata u Hrvatskoj i BiH. U hrvatskom tisku i u radijskim programima u Americi pozorno su praćena događanja u domovini i o svemu su obavještavani Hrvati u Sjevernoj Americi.
Politika do kraja 80-ih
Nakon bugojanske afere, kad su u bosanske planine iz daleke Australije ubačeni hrvatski gerilci, bilo je vrlo bitno američkoj javnosti objasniti što Hrvati u Hrvatskoj i BiH žele. Stoga je pojačana kampanja na engleskom jeziku. U Kaliforniji je osnovan Hrvatski obavještajni centar. Tiskale su se knjige i brošure na engleskom jeziku o aktualnim hrvatskim problemima.
Najvažnija tema kojoj je nakon Hrvatskog proljeća trebalo posvetiti pozornost na engleskom jeziku bio je Bleiburg, hrvatski Križni put. Tom tragedijom najviše se bavio John Ivan Prcela, srednjoškolski profesor u Clevelandu.
Jedan od pionira u promicanju istine o Hrvatskoj bio je i dr. Dinko Tomašić, profesor na Sveučilištu Indiana u Bloomingtonu. Njegov sin Ante, rođen u Americi, poginuo je kao američki reporter 1994. godine u Domovinskom ratu u Hrvatskoj.
Najveća intelektualna imena hrvatske zajednice bili su Bogdan Radica, Karlo Mirth, Vinko Kužina, Miro Gal, Hrvoje Lun i dr. Mate Meštrović. Člancima na engleskom Radica je upozoravao na teror u SFRJ. Meštrovićevo izvrsno poznavanje engleskog jezika pomoglo je u informiranju Amerikanaca o događajima u Hrvatskoj. Karlo Mirth godinama je vodio Hrvatsko-američku akademiju koja je izdavala \"Journal of Croatia Studies\". Američki je tisak uglavnom zanemarivao hrvatsku borbu za neovisnost i podržavali su beogradski režim. Kako bi privukli pozornost svjetskog tiska i ostalih medija, grupa hrvatskih iseljenika u Americi, predvođena Zvonkom Bušićem, odlučila se na radikalni potez – otmicu zrakoplova 10. rujna 1976. u New Yorku. Bušić i njegova supruga Julienne, koja je rođena u Americi, te tri njihova suradnika osuđeni su za terorizam.
Tuđman među Hrvatima
U ljeto 1966. godine američke Hrvate posjetio je dr. Franjo Tuđman. Malo su o njemu znali, ali primljen je srdačno i sa znatiželjom. Pojavio se u pravo vrijeme kad se već naveliko govorilo o potrebi hrvatske pomirbe i sloge koju je Tuđman promicao. Kad je 1972. godine Tuđman optužen, tužitelji su ga prozvali da je bio u stalnoj vezi s predstavnicima \"fašističke, takozvane intelektualne emigracije\". Optužili su ga da je surađivao s američkim Hrvatima Antom Kadićem, Stankom Vujicom, Jerom Jarebom, Antom Smithom Pavelićem, Johnom Prepolcem, Georgeom Prpićem i Karlom Mirthom.
Povezanost s američkim Hrvatima pomogla je Tuđmanu kad je 1988. krenuo u posjet hrvatskim zajednicama te je dobio potporu za stvaranje samostalne Republike Hrvatske i potom s velikim poštovanjem dočekivan kao predsjednik, posebno tijekom primanja naše zemlje u Ujedinjene narode 22. svibnja 1992. godine. Tuđman je često isticao ulogu i pomoć hrvatskih iseljenika u Americi s kojima je održavao i prijateljstva.
Potpora na putu u NATO
Hrvatski iseljenici su nakon što je SAD priznao Hrvatsku 17. travnja 1992. godine neumorno nastavili lobirati za oslobođenje okupiranih hrvatskih teritorija i potom za prijam naše zemlje u NATO i EU. U američkom Kongresu osnovan je Hrvatski kongresni klub koji okuplja pedesetak zastupnika predstavničkog doma iz Republikanske i Demokratske stranke te oni podržavaju hrvatske interese u američkom parlamentu, a najaktivnije su organizacije bile NFCA – Nacionalna federacija američkih Hrvata i Američko-hrvatska udruga (CAA) te stotine tisuće poznatih i nepoznatih hrvatskih iseljenika koji i dalje posjećujući domovinu, ulažući u nekretnine i pokrećući poslove nastavljaju povezivati dvije prijateljske zemlje.
>>Svećenici lučonoše hrvatskog identiteta u iseljeništvu