Četrdesetak kilometara od Prištine, u neposrednoj blizini Uroševca, još donedavno nalazila se prostrana i zapuštena čistina na kojoj bi malo tko poželio mijenjati probušenu gumu na vozilu, a kamoli doći na piknik. Danas, tri godine nakon proglašenja kosovske nezavisnosti, na toj čistini udomaćila se jedna od najvećih američkih vojnih baza u Europi, u kojoj se prvi put od osnutka države Hrvatske u sklopu NATO-ovih snaga u misiji KFOR-a na Kosovu nalazi i hrvatski kontingent od 20 vojnika i časnika te naša dva helikoptera Mi-171Sh. Reporter Večernjeg lista posjetio je američku bazu na Kosovu i ondje razgovarao s pripadnicima hrvatskog kontingenta.
Provjeru čekao dva sata
Iako skrivena iza guste žičane ograde i kamera koje pozorno prate svaki pokret, američka vojna baza Bondsteel, koja se proteže na punih 12 četvornih kilometara, a nosi ime heroja Vijetnamskog rata Jamesa Bondsteela, ostavlja dojam vojne nadmoći SAD-a 21. stoljeća. Tamnoputi marinac impozantnog vojničkog stava i stasa koji na ulazu u bazu pregledava moju akreditaciju i dozvolu za ulazak dodatno učvršćuje dojam da je Bondsteel jedno od najsuvremenijih vojnih uporišta. U strogo kontroliranoj atmosferi, u kojoj mi marinac vojnički precizno oduzima sve predmete koji bi na bilo koji način mogli predstavljati prijetnju ovoj utvrdi (dva mobitela, diktafon, kemijsku olovku i sve osobne dokumente, uključujući putovnicu), njegovo lice iznenada poprima dostupniji izraz:
– Dobar dan! Kako ste?! – raspoloženo mi dobacuje američki marinac na solidnom hrvatskom, na što ja zbunjeno pitam: – Pa zar govorite hrvatski?!
On se nasmijao i na savršenom engleskom uzvratio:
– Nažalost, to je sve što znam! Ali vaši su vojnici toliko posebni i časni ljudi i vojnici da ću od njih sigurno naučiti puno više! Oni su jedni od najdiscipliniranijih vojnika u kampu! Ali, molim vas, nemojte mi spominjati ime, da se ne zamjerim drugima... – objasnio je kroza smijeh dok me pratio u prijamni ured u kojem sam, unatoč dozvoli, još dva sata čekao na provjeru. Dovoljno dugo da smirim adrenalin koji se nužno rađa na mjestu poput ovoga. Napokon, nakon provjere imam priliku stisnuti ruku satniku Tihomiru Majeriću, zapovjedniku 7. hrvatskog kontingenta i pilotu prve posade te njegovom kolegi bojniku Zlatku Pleši. Uz dvojicu hrvatskih časnika koji u svojim modernim vojnim odorama nisu djelovali ništa manje impozantno od američkih vojnika, nestrpljivo krećem prema našem kontingentu kako bih upoznao još nekolicinu hrvatskih vojnika. Dok hodamo kroz bazu koja, čini se, nema kraja, mimoilazimo se s mnogim stranim vojnicima, ali i sa skupinom raspoloženih američkih vojnika od kojih jedan pomalo zavidno opipava uniformu satnika Majerića:
– Mogli biste i nama nabaviti nešto takvo! – dobacuje, a satnik Majerić mu uzvraća smijehom. – Amerikanci vas vole. Govore da ste najdiscipliniraniji vojnici u misiji – primjećujem, na što satnik Majerić dodaje:
– Istina, do sada smo dobili mnogo službenih pohvala od zapovjedništva KFOR-a, ali moram priznati da nam pohvale u neformalnim razgovorima koje vodimo s pripadnicima drugih nacija doista puno znače.
Cijelu priču pročitajte u tiskanom izdanju Večernjeg lista
Nino prpić Dali ti možda imaš nekih zdrastvenih problema!