Nakon četiri političke i jedne sportske (one o Super Bowlu) e-priče osjećam potrebu za privremenim bijegom od američke visoke politike i sporta. Ovu sam e-priču zato odlučio posvetiti temi koja je većini čitatelja poznata, ali na razini puke sintagme-metafore: američkom snu. Prema većini relevantnih izvora kovač je tog izraza u svoje doba vrlo popularni povjesničar i pisac James Truslow Adams. U knjizi “Epska Amerika“ iz 1931. definirao je američki san: “San o zemlji u kojoj život treba biti bolji, bogatiji i potpuniji za sve, pružajući svakome mogućnost za postignuća u skladu s njegovim prirodnim i naučenim sposobnostima i postignućima. Toj je san teško razumljiv europskoj srednjoj klasi i mnogi od nas odrasli smo u nevjerici i zamoru u odnosu na taj san. Nije to samo san o posjedovanju dobre kuće, auta i plaće, nego i san o društvenom poretku u kojem svaki muškarac i žena mogu ostvariti sve ono što svojim urođenim sposobnostima mogu ostvariti, uz spremnost drugih da ih prihvate onakvima kakvi jesu, bez obzira na slučajnosti njihova rođenja i položaja.“ Dakako, promjenom društvenih prilika mijenjaju se i predodžbe ljudi o američkom snu, ali se bit ne mijenja: vjera prosječnog Amerikanca da je on i samo on gospodar vlastite sudbine, ali i očekivanje da mu država ne smije biti smetnja u težnji da u životu ostvari maksimum u okviru sposobnosti i mogućnosti zadane rođenjem.
Mit o američkom snu bio je i još je uvijek pokretač milijunima ljudi koji iz cijeloga svijeta dolaze ili bi željeli doći u za njih još uvijek Obećanu zemlju, za koju veliki dio njenih starosjedilaca vjeruje da je američki san u mnogim svojim odrednicama odavno postao noćna mora. I najnovija istraživanja potvrđuju da su apsolutni prioriteti starosjedilačkog i novosjedilačkog stanovništva: (1) uživanje osobnih sloboda, (2) posjedovanje kuće/doma, (3) iskorištavanje/ostvarivanje vlastitog potencijala u školovanju i karijeri i – a to je prioritet novijeg doba u kojem ljudi rade od zore do mraka – (4) imati dovoljno slobodnog vremena.
Školski poduzetnici
Strah Amerikanaca od gubitka osobnih sloboda i privatnosti, ali i novi strah od terorizma i kriminala, već ih godinama muči, remeti njihov miran (američki) san, ali ih posljednjih godina, posebice nakon “balona“ (nerazumno visokih cijena nekretnina) i sloma tržišta nekretnina 2009., sve više muče stambeni problemi i problemi izuzetno skupoga i teško dostupnog školovanja za djecu, dakako i još teže i skuplje zdravstvene zaštite. Ovaj put vašu ću pažnju usmjeriti prema obiteljskim gnijezdima (kućama i stanovima) i – školama. Kuće/stanovi i škole zapravo su svojevrsni sijamski blizanci ovdašnjih životnih kalkulacija i muka jer je svakom Amerikancu dobro poznato da druga najvažnija odrednica cijena nekretnina – nakon lokacije, lokacije i samo lokacije – jest kvaliteta škola u četvrti u kojoj živite. Cijena prostorno i kvalitetom iste kuće s obzirom na njen položaj i blizinu dobre ili loše škole može se kretati u rasponu od 1:2 do 1:5 i više. Na primjeru Washingtona u kojem trenutačno živim to znači da kuća s tri spavaće sobe i tri kupaonice (to je prosječni standard za obitelj s dvoje djece iz srednje klase) od otprilike 250 kvadrata – s pristojnom okućnicom od stotinjak kvadrata – u četvrti s izuzetno lošim javnim školama košta od 200 do 400 tisuća dolara, a u četvrti s najboljim školama i s pristupom podzemnoj željeznici od 800 tisuća do milijun i pol dolara.
Zato potraga za obiteljskim gnijezdom ovdje, ako imate djecu, uvijek počinje istraživanjima složenog sustava ocjenjivanja i procjenjivanja kvalitete javnih “škola“: ta se imenica koristi kao skupna za sve ono što su kod nas: jaslice, vrtići, mala škola, osnovna i srednja škola, fakulteti itd.
Upravo je to situacija u kojoj se trenutačno nalazi moj sin Bartol, njegova supruga Cynthia i dvije djevojčice – Elena (dvije i pol godine) i Luna (tri mjeseca): moraju uskoro unajmiti ili kupiti kuću (sada su kamatne stope povijesno najniže) jer im je postojeći stan premalen, ali ne smiju pogriješiti u izboru lokacije: ako žele da im kćeri imaju dobar početak školovanja koji u bitnome određuje cjelokupno školovanje.
Nesigurnost posla i česti baloni na tržištu nekretnina promijenili su ponešto odnos onih koji su vlasnici kuća i stanova i onih koji žive u unajmljenim kućama i stanovima: od 65%:35%u 2006. u korist vlasnika na 60%:40% u 2016., također u korist vlasnika. Uz to, desetljećima stvoren običaj da za kupnju kuće ljudi uzimaju hipotekarni kredit na 30 godina danas je toliko rizičan (zbog nesigurnosti zaposlenja) da je čak i Barack Obama apelirao na Amerikance da se ne zadužuju na tako dugi rok.
Upis u jaslice, vrtiće i škole otežan je posljednjih godina i zbog toga što se broj djece mlađe od pet godina u Washingtonu samo u posljednje tri godine zbog doseljavanja mladih obitelji povećao za 20%: od 33.000 na 39.000.
U Washingtonu, kao i drugdje u Americi, postoje dva osnovna tipa škola: privatne i javne.
Javne se dijele na klasične javne škole (koje rade po općem nastavnom programu) i takozvane čarter-škole: također javne škole kojima je omogućeno da, poštujući opći školski program, imaju mogućnost inovativnog eksperimentiranja s dodatnim programskim sadržajima.
U gradu ima nešto više od sto privatnih “osnovnih“ škola (navodnike koristim stoga što taj izraz ovdje pokriva jaslice, vrtić, malu, osnovnu i “srednju“ školu, dok se naša srednja škola ovdje naziva “mlađom visokom“ i “visokom“), a godišnje školarine za jaslice, vrtiće, male i osnovne privatne škole stoje od 15-ak do 40-ak tisuća dolara. Dakle, ako imate dvoje djece, za “školu“ već nakon godine dana starosti djeteta morate platiti najmanje 30.000 dolara godišnje, a prosječno više od 40.000 dolara. Budući da je to ravno godišnjoj plaći srednjoškolskog profesora, roditelji traže svaku mogućnost za upis djece u dobre klasične ili inovativne čarter-škole.
Gradonačelnici, gradska vodstva, trgovci nekretninama i obrazovni poduzetnici izmislili su i osmislili ideju čarter-škole, svojevrsne “škole u gostima“. Školski poduzetnici unajmljuju na različitim lokacijama u Washingtonu zgrade i u njima otvaraju osnovne škole po logici: idemo tamo gdje postoji potreba i potražnja za boljim javnim školama.
Dakako, kako potražnja za takvim školama, posebice onim najboljima, daleko premašuje ponudu, praktični su Amerikanci osmislili za njih najpraktičniji način izbora: godišnju upisnu lutriju. Ovdje svakako moram kazati da svi gradovi u Americi nemaju upisnu lutriju, već neki imaju sustav za koji bismo mi kazali “tko prvi, njegova djevojka“. Roditelji naprosto u određeno vrijeme zauzmu red, kampiraju i čekaju, ponekad cijeli dan ili više dana kako bi dijete upisali u željenu školu.
Lutrijski sustav upisa u Washingtonu shvaćaju vrlo ozbiljno (ove godine u njemu će sudjelovati više od 17.000 beba i malih klinki i klinaca) da su prošle godine angažirali nobelovca-ekonomista Alvina Rotha (Nobelovu nagradu za ekonomiju dobio je 2012.) da im doradi metodologiju organiziranja upisne lutrije, tj. da lutrijsku praksu s pojedinačne školske podigne na razinu jedinstvene megagradske lutrije.
Na izbor 12 škola
Sezona upisne lutrije u Washingtonu traje tri i pol mjesca: od 16. prosinca do 31. ožujka. U tom vremenu ravnateljstva i nastavnici klasičnih i čarterskih javnih škola imaju dane otvorenih vrata, tj. dane kada roditelji i djeca mogu posjetiti škole, školska igrališta, dvorane, kabinete, slušati prezentacije o pedagoškoj i životnoj filozofiji škole te u razgovoru s ravnateljima i nastavnicima doznati sve što ih zanima o konkretnoj školi.
Ako žele sudjelovati u izvlačenju školske lutrije, roditelji moraju podnijeti zahtjev za sudjelovanje u kojem imaju priliku predložiti do 12 škola po redu prioriteta u koje bi željeli da njihovo dijete/djeca budu upisani. Samo najsretniji, dakako, dobiju školu prvoga ili drugoga izbora, dok se manje sretni moraju zadovoljiti nekom od manje željenih škola.
Da bi mi pokazao kako djeluje taj za Hrvate neobičan upisni cirkus, Bartol me poveo na dan otvorenih vrata u čarter-školu dugačkoga naziva Međunarodna javna čarterska škola “Stvaralački umovi” (Creative Minds International Public Charter School). Školska zgrada koju je škola na dugi rok unajmila na povijesno vrlo važnom prostoru: u okviru imanja na kojem je slavni i tragični američki predsjednik Abraham Lincoln imao ljetnikovac. Na tom je imanju/ljetnikovcu od 1862. do 1864. godine boravio od lipnja do studenoga.
Mlada ravnateljica škole “Stvaralački umovi“ i njezina kolegica-učiteljica predstavile su nam, a bilo nas je više od 300 – roditelja i djece koji danima obilaze različite škole, među kojima je bilo i vrlo malih beba – ključne ideje na kojima škola počiva, njezino poslanje, pristup nastavi i učenju, nastavne programe, izvanškolske aktivnosti itd. Zanimljivo je da sva djeca u toj školi obavezno uče tri jezika: engleski, mandarinski (kineski) i španjolski.
Nakon odlaska iz škole Bartol nas je odveo do povijesnog stabla na kojem je ili pod kojim je Lincoln rado boravio i ondje napisao čuveni “Proglas (proklamaciju) o emancipaciji“. Stablo je danas, začudo, pomalo zapušteno, a radi se o izvorno sjevernoameričkom stablu makluri (lat. Maclura pomifera) koja se među hrvatskim prirodoslovcima različito zove: maklura, divlja naranča, živična jabuka, konjska jabuka, majmunska lopta, lučno drvo itd. Ta biljka daje zanimljive plodove i jestive sjemenke, a u Hrvatsku je dospjela u doba Austrougarske Monarhije, najčešće kao nasad u parkovima.
Dobitak prava na upis u željenoj javnoj školi nipošto nije šala jer su uštede roditelja na aktualnim i potencijalnim troškovima školovanja doista enormne. Ovdje školovanje traje približno kao i u Hrvatskoj i Europskoj uniji: djeca kreću u “školu“ (jaslice) već s godinu-dvije dana, u vrtić s tri godine, malu školu s pet godina, sa sedam upisuju petogodišnju osnovnu školu, zatim slijedi tri godine mlađe visoke škole i tri godine visoke škole, a tek nakon toga fakultet. Do fakulteta u školama provedu 15-16 godina, što znači da, ako idu u najbolje i najskuplje škole, njihovo školovanje prije upisa na fakultet već stoji između 400 i 900 tisuća dolara.
Hrvatske “vrtićarina“ i školarina u prosjeku su najmanje dvadeset puta (!) niže od onih koje se ovdje plaćaju u privatnim institucijama. Prostorni i tehnološki uvjeti jesu znatno bolji, ali što se učiteljskog i nastavničkog osoblja tiče prevaga je na hrvatskoj strani. Zato i velim: zavarani magijom “američkog sna“, ne shvaćamo da, kad su u pitanju školstvo i zdravstvo, mi zapravo živimo – hrvatski san.
>> Mia: U Americi su mi predložili da se za koju godinu prijavim na njihov Voice
>> Dobio sam besplatan MBA, a čim sam ga završio, stiglo je čak 10 poziva
Članak pogađa ravno u srž onoga što Jokić pokušava kod nas napraviti: Uništiti još uvijek JAKO DOBAR sustav javnog obrazovanja, e da bi se potom stvorili uvjeti za otvaranje niza vrlo skupih privatnih osnovnih i srednjih škola u kojima će dijete dobivati tek možda malo bolje obrazovanje od onoga koje danas dobiva u normalnoj javnoj školi. Usput, Jokić je pred nekim ljudima već rekao da je on, citiram: "dobio zadatak i da će ga odraditi, a nakon toga ide vani a mi u Hrvatskoj neka živimo s onim što je napravio". Provede li se njegova "kurikularna reforma" (čitaj: uništavanje jevnog sustava obrazovanja radi otvaranja vrata školskim poduzetnicima iz privatnog sektora), za 10-ak godina plakat ćemo za školom kakvu smo imali a koju smo uništili zbog be.dastih (oprostite na izrazu, ali drugog nema) ljudi koji su nasjeli na priče o "potrebi rasterećivanja djece" i o tome da se "u školi ne treba bubati". Da, u školi se treba raditi i treba i "bubati" jer učenje NIJE zabava već je ozbiljan i težak rad. Ali rad kojim se djeca uče disciplini i stječu radne navike plus znanje. Ne nasjedajte na podvale Jokića i njima sličnih, ljudi, ili ćete već za 10-ak godina morati svake godine izdvajati po nekoliko desetaka tisuća kuna budete li željeli svojoj djeci dati obrazovanje kakvo sada svako dijete u Hrvatskoj ima prilike besplatno dobiti u školi.