U političkom smislu samoinicijativno i partikularistički, a u sigurnosnom smislu izolirano od američkog ministarstva obrane i vojnog vrha, američki predsjednik D. Trump primijenio je osoban pristup i sklonost prema rezoniranju autokratskih stranih državnika te u izravnoj ovisnosti o turskoj najavi pokretanja ofenzive na Siriju 6. listopada donio odluku o povlačenju američke vojske iz Sirije.
Odlukom se naređivalo povlačenje američkih trupa iz područja u neposrednoj okolini turske vojne operacije. Odluku je pratila i obnova razgovora o turskoj kupnji raketnog sustava Patriot koja je uslijedila nakon turske kupnje ruskog raketnog sustava S400 čija je prva isporuka stigla u Tursku u srpnju. Jedinstveni stav svjetske javnosti o odluci bio je da je SAD dao zeleno svjetlo Turskoj za prodor u Siriju.
Nije se radilo o tome: radilo se o otuđenju institucije američkog predsjednika od američke geostrategije kao i od djelovanja američke vojske na terenu – otuđenju uzrokovanom plitkim trgovačkim kalkuliranjem političkog probitka i načina zadržavanja vlasti. Međutim, ta američka odluka može se tumačiti i kao posljedica postupnog jačanja pritiska na SAD zbog prisutnosti u Siriji.
Uz turske ultimativne zahtjeve, pritisci su sve više počeli dolaziti i iz Rusije i Sirije. Više nego drugdje u Siriji, posebno bi na njih mogle biti osjetljive one američke postrojbe koje preostaju u Siriji, a većinom će biti smještene u američkoj bazi Al-Tanf na jugu zemlje. Oko te baze SAD je ustanovio tzv. dekonflikcijsku zonu od 55 km na tlu i u zraku.
Naime, Al-Tanf je strateški granični prijelaz na granici s Jordanom i Irakom, na cesti Bagdad – Damask. Ta strateška točka služi za kontrolu kretanja oružja prema proiranskim skupinama, odnosno prema Libanonu. U blizini baze nalazi se izbjeglički kamp Rukban u kojem je sada smješteno do 24.000 sirijskih izbjeglica, od čega ih se oko 15% ne želi vratiti u Siriju jer se boje represije i odmazde vlasti (New Humanitarian/IRIN, 14. kolovoza 2019.). U kampu je humanitarna kriza jer od veljače traje rusko-sirijska blokada kampa. Razlog za blokadu namjera je prekidanja krijumčarskih ruta za ljude i robu.
U izjavi Zajedničkog koordinacijskog stožera Ruske Federacije i Sirijske Arapske Republike uprava kampa naziva se korumpiranom, „članovima bandi koje kontrolira SAD“, a SAD se optužuje da ne ispunjava operativni plan UN-a te da snosi odgovornost za humanitarnu krizu, koja se mora riješiti prije hladnog razdoblja (syria.mil.ru, 1. listopada 2019.). Unatoč mogućeg američkog „pregaranja“ zbog zahtjevnosti prisutnosti u Siriji, samo je sadašnji američki predsjednik mogao misliti da drastična promjena odnosa na Bliskom istoku koja će uslijediti zbog američkog povlačenja iz Sirije neće imati posljedice za SAD, NATO i Zapad kao civilizacijsku cjelinu. Na Trumpovu najavu turske ofenzive i američkog povlačenja iz Sirije zapadni svijet je unisono odgovorio optužbom o američkoj izdaji saveznika na terenu te počeo grozničavo razmatrati posljedice ponašanja Turske prema NATO-u.
Najotvorenije je procjenu stanja u NATO-u iznio francuski predsjednik E. Macron na konferenciji za novinare nakon sjednice Europskog vijeća u Bruxellesu: „Smatram da je ono što se dogodilo zadnjih dana teška pogreška Zapada i NATO-a u regiji. To slabi našu vjerodostojnost u nalaženju partnera na terenu koji će se boriti na našoj strani misleći da su dugoročno zaštićeni te dovodi u pitanje i funkcioniranje NATO-a”. S druge strane, „ludost“ Turske ujedno će je učiniti „sudionikom u slučaju ponovne pojave Islamske države“ (France24 En direct, 18. listopada). Vrlo brzo nakon američke najave Francuska je objavila da će „u nekoliko sati“ donijeti mjere kako bi jamčila sigurnost svojem vojnom osoblju i civilima u Siriji (Le Figaro, 14. listopada).
Bivši britanski zapovjednici na Bliskom istoku osudili su američku odluku i njezine posljedice (Independent, 15. listopada). Za to vrijeme, rad britanske obavještajne službe otkrio je da je džihadistički vođa A.B. al-Baghdadi u blizini sirijske granice pozvao zarobljene ISIL-ovce „na pobunu i borbu“, nakon čega je započela potraga britanskih i američkih specijalnih postrojba u zapadnoj iračkoj regiji Anbar (express.co.uk, 14. listopada). Iako je iz Rusije prvo došlo upozorenje o opasnosti od obnove ISIL-a, Kremlj se ubrzo oglasio s pozivom Turskoj da osigura proporcionalnost operacije te da turski prodor „baš nije kompatibilan sa sirijskim teritorijalnim integritetom“. Već sljedeći dan, preko specijalnog izaslanika za Siriju A. Lavrentijeva, Rusija izjavljuje da „nije ništa dogovorila vezano uz prisutnost Turske u Siriji i ne odobrava njezina djelovanja“ (Reuters, 14. i 15. listopada).
Europske zemlje su relativno brzo obustavile isporuke oružja Turskoj. Turska je tim mjerama kontrirala promidžbom turske obrambene samodostatnosti. Tako se moglo saznati da je u vojnim operacijama zadnjih godina turska vojska iz domaće proizvodnje koristila zračne i kopnene obrambene platforme, bespilotne letjelice (UAV) i naoružane dronove, samohodne haubice, puške, raketne sustave zemlja-zemlja i višecijevne raketne bacače. U operaciji Izvor mira koja je bila u toku Turska je koristila i proizvode svoje zračne industrije: dron Bayraktar TB2 koji služi za skupljanje informacija i vatrenu podršku, kao i dron ANKA-S koji pomaže operativnim centrima u lociranju i preciznom ciljanju (Daily Sabah, 14. listopada).
Kao odgovor na reakcije koje je izazvala njegova odluka, Trump 7. listopada piše na Twitteru: „Ako Turska učini bilo što što ja, u svojoj velikoj mudrosti bez premca, budem smatrao da je izvan zadanih granica (off limits), potpuno ću razoriti i uništiti ekonomiju Turske (kao što sam već činio!)“.
Kada je turska ofenziva počela, na terenu u Siriji se brzo dogodila promjena savezništava, a time i strateških odnosa. Reagirajući na to, predsjednik Trump 13. listopada naređuje i potpuno povlačenje američkih vojnika iz sjeverne Sirije. Pod pritiskom međunarodne i američke javnosti, Trump 14. listopada uvodi i izabrane ekonomske sankcije Turskoj. Ponovno je zaprijetio „brzim uništenjem turske ekonomije, ako turski vođe nastave ići opasnim i destruktivnim putem“.
Turska je najavila protusankcije. Ministar obrane M. Esper naziva turski upad u Siriju „neprihvatljivim“ te izjavljuje da Turska „nosi punu odgovornost za posljedice koje uključuju potencijalno ponovno javljanje ISIL-a, ratne zločine i rastuću humanitarnu krizu“ (14. listopada). Odluka o povlačenju iz Sirije, uz tursko nastavljanje rata, izazvala je snažnu reakciju američkog Kongresa protiv odluke predsjednika i njezinih posljedica pa je Kongres velikom većinom (od toga dvije trećine republikanaca) 16. listopada donio rezoluciju koja se samim svojim nazivom eksplicitno protivi „odluci da se obustave određeni napori SAD-a da spriječi turske vojne operacije protiv sirijskih Kurda u sjeveroistočnoj Siriji“. Na razini Senata i Kongresa, a na razini administracije uz izuzeća, i sljedećih dana su se predlagale i donosile nove sankcije od kojih su neke ciljale na turski obrambeni sektor i vojsku.
Velika uznemirenost zapadnog političkog svijeta i medija, manje zbog same američke odluke koliko zbog ofenzive na Siriju koju je Turska najavila provesti pod šifrom Izvor mira, presedan je u odnosu Zapada prema Bliskom istoku. Iako se može činiti da je uznemirenost bila samorazumljiva, razloga za nju bilo je dovoljno i prije jer se radilo o trećem, ne o prvom, turskom vojnom prodoru u Siriju i svi su se događali pod sličnim šiframa. Osim toga, razloga za brigu bilo je i previše tijekom osmogodišnjeg rata, odnosno ratova u Siriji, popraćenog materijalnim razaranjem kolijevke čovječanstva, ogromnim ljudskim žrtvama i patnjama te pokušajima stvaranja tektonskih rasjeda među narodima Sirije.
Istodobno, zapadna politika ostajala je moralno tupa i na humanitarne posljedice posredničkoga rata u Jemenu, uz opskrbu oružjem sa Zapada. Konačno, ni američka odluka, ni turska vojna ofenziva nisu se dogodile kao grom iz vedra neba, kako bi praćenje medija i reakcija moglo sugerirati. Uz senzibilizaciju Zapada za sudbinu kurdskog naroda, glavni razlog zabrinutosti bila je mogućnost bijega zarobljenih pripadnika ISIL-a.
Na to se sa svih strana upozoravalo Tursku, iako se znalo ili se trebalo znati da tursko vodstvo računa upravo na takav razvoj događaja. Kao što su prijašnjih godina – uz znanje Zapada o ponašanju članice NATO-a – konvoji s naftom „dugački kao zmija“ (usporedba ruskog predsjednika V. Putina) vijugali prema turskoj granici, tako se sada moglo očekivati da će znatan dio radikalnih islamista prijeći u Tursku ili da će za turske interese djelovati u Siriji.
Opasnost od bijega tih zarobljenika i vjerojatnost terenske i organizacijske obnove Islamske države dodatno su bile povećane mitskim značenjem bijega iz zatvora koje je inherentno toj radikalnoj ideologiji, a koje bi ne samo pridonijelo njezinu moralnom snaženju nego bi se time ponovio i slučaj kampa Bukke koji je svojedobno postao „učilište“ radikalnih islamista.
Geneza američke odluke
Nekoliko dana prije početka turske ofenzive na Afrin, 17. siječnja 2018., ministar vanjskih poslova SAD-a R. Tillerson najavio je „vremenski otvorenu“ američku vojnu prisutnost u Siriji, ali i naveo očekivane američke strateške ciljeve u Siriji. Tijekom godine bit će smijenjen. Početkom prosinca 2018., u medijskom nastupu čelnik Združenog stožera (CJCS) – najvišeg vojnog tijela u SAD-u – general J. Dunford tumači ciljeve američke vojne kampanje u Siriji. Prvi njezin cilj bio je borba protiv ISIL-a, uz obuku i opremanje lokalnih snaga za prevenciju djelovanja radikalnih islamista.
Prema procjeni generala Dunforda, od predviđene obuke 35 do 40 tisuća boraca, dotad je bilo obučeno njih 20 posto. Drugi zadatak američke prisutnosti u Siriji bila je „stabilizacija“, koja podrazumijeva pomoć pri uspostavi efektivne lokalne vlasti i osiguranje osnovne infrastrukture za život i zaposlenje lokalnog stanovništva. Na kraju, cilj je američke misije u Siriji bio pomoći američkoj diplomaciji u nastojanjima da se razriješi sirijski građanski rat kroz Ženevski proces (Washington Post Live, 7. prosinca 2018.). I upravo kada se moglo povjerovati da je konačno na djelu Amerika kakvu želimo poznavati, predsjednik Trump sabotirao je strategiju, politiku i operativne uspjehe američkog političko-vojnog djelovanja u Siriji.
Prva odluka o povlačenju više od 2000 američkih postrojba u roku od sto dana donesena je sedam dana nakon nastupa generala Dunforda, a za vrijeme razgovora američkog s turskim predsjednikom (14. prosinca 2018.). Objava odluke uslijedila je nekoliko dana kasnije, a dan nakon što je odobrena turska kupnja protuzračnog sustava Patriot (Defense News, 18. prosinca 2018.). Ubrzo je američki ministar obrane J. Mattis dao ostavku, znajući što Trumpova odluka znači za američka savezništva u različitim, za SAD geostrateški nepovoljnim dijelovima svijeta.
Ishitrene odluke o povlačenju američkih vojnika iz Sirije u provedbi su nužno morale pretrpjeti niz korekcija pa se i dalje nastavljaju prilagođavati. Prva odluka o povlačenju iz Sirije odmah se moderirala i ublažavala, uz nerealna očekivanja da će europske zemlje nadopuniti broj vojnika. Tako je američki Senat 31. siječnja 2019. donio amandman protiv naglog povlačenja iz Sirije i Afganistana.
U veljači je odlučeno da se ipak zadrži 400 trupa u Siriji kao “malu mirotvornu snagu“ koja bi se pridružila broju od 800 do 1500 trupa europskih saveznika kako bi se „uspostavila i čuvala „sigurna zona“ u sjevernoj Siriji o kojoj se pregovara“ (Reuters, 22. veljače 2019.). Potom je iz američke administracije došla informacija da bi u Siriji do svibnja ostala polovica postrojba (do 1000), iako je Pentagon izjavio da ni početni broj „nema osnovu u vojnom planiranju” (WSJ, 17. ožujka 2019.).
Kao reakciju na američke najave povlačenja iz Sirije, Francuska i V. Britanija nisu imale namjeru nadomjestiti američke trupe. Prema nekim izvorima, Francuska koja je u travnju 2018. imala 250 ljudi na području pod kontrolom SDF-a u Siriji kao i bazu u Manbidžu, početkom 2019. imala je oko 1000 vojnika (France24, 23. veljače). Početkom listopada bilo ih je oko 200. Također, nedavno je u britanskom tisku objavljen podatak da UK u Siriji ima oko 100 ljudi (iz 22. pukovnije Specijalne zračne službe).
Pripreme za treći prodor
Američka vlada dugo je bila svjesna da je američka prisutnost to što odvraća Tursku od napada na sirijske Kurde. Od studenoga 2018. Turska napada kurdske teritorije u Siriji istočno od rijeke Eufrat, najavljuje ofenzivu i gomila snage uz granicu (Reuters, CNBC). Deklarira da neće ni od koga tražiti dozvolu za operaciju istočno od Eufrata.
Nakon Trumpove najave povlačenja SAD-a iz Sirije 19. prosinca 2018., američki su predstavnici ipak pokušavali dobiti od Ankare sigurnosna jamstva za Kurde te su zatražili tursko susprezanje od agresije (CNBC, 10. siječnja 2019.). Predsjednik Trump tada je zaprijetio Turskoj ekonomskim sankcijama, napadne li Kurde nakon američkog povlačenja. U siječnju 2019. počinju pregovori Turske sa SAD-om o „sigurnoj zoni“ koju je uz granicu sa sjevernom Sirijom predlagala Turska. Treća i dosad najveća turska vojna ofenziva na Siriju osjetila se u zraku jer se Turska nije zadovoljavala tim dogovaranjem.
Predsjednik Erdogan je 4. kolovoza obavijestio SAD i Rusiju o nadolazećoj operaciji (Hurriyet, 5. kolovoza). Tada SAD na brzinu organizira razgovore s Turskom o sigurnosnoj zoni (5.-7. kolovoza 2019.). Sporazumom je trebala biti određena dubina zone od 30-40 km i duljina od 400 km uz granicu, na kurdskom području u sjevernoj Siriji. Iako Amerikanci nisu pristajali na dubinu zone veću od 10 km, njihovu prihvaćanju turske dvoznačne igre nije bilo kraja: odlučili su u Turskoj osnovati „zajedničko operativno središte za uspostavu sigurne zone“ (Izjava o zajedničkim vojnim zadaćama u Siriji, tr.usembassy.gov, 7. kolovoza). Kada se pročita naziv tog novog središta, može se samo pomisliti kako se radi o propuštenoj prilici SAD-a da Tursku uvuče u dublju suradnju u borbi protiv radikalnog islamizma. Tako su dogovorene zajedničke američko-turske patrole koje su trebale pokrivati buduću „sigurnu“, odnosno „sigurnosnu“ zonu.
Za to vrijeme, cijelog je ljeta turska vojska gomilala trupe, tenkove i teško naoružanje uz sirijsku granicu. Kada je predsjednik Erdogan na konferenciji svoje stranke 5. listopada najavio „zračnu i kopnenu vojnu operaciju istočno od Eufrata najkasnije danas ili sutra“, već je bila u toku turneja američkog ministra vanjskih poslova Balkanom i istočnim Mediteranom čija je organizacija bila povezana s pritajenim američko-turskim zaoštravanjem odnosa kao i sve otvorenijim turskim suprotstavljanjem, ali i neprijateljstvom. Tako je M. Pompeo 5. listopada s Grčkom potpisao obnovljeni obrambeni sporazum. Tim sporazumom konkretizirani su i planovi o dogradnji američke pomorske i zračne baze na Kreti, o čemu je namjeru izrazio još u srpnju 2017. šef Združenog stožera general J. F. Dunford. Zbog svog položaja i dubokoga gaza, ta američko-grčka baza od iznimnog je strateškog značenja.
Za vrijeme posjeta Grčkoj, Pompeo je dao i podršku Cipru u obrani suverenih i zakonitih prava na iskorištavanje prirodnih resursa u isključivom gospodarskom pojasu, čemu se Turska suprotstavlja. Početkom 2019. SAD se bio priključio tripartitnom energetskom savezu Grčke, Cipra i Izraela, a 7. kolovoza formiran je „3+1“ energetski savez. Osim u energetici, dogovorena je suradnja u područjima kibernetičke i infrastrukturne sigurnosti. Tome je prethodio šesti sastanak u Jeruzalemu na kojemu su četiri zemlje definirane kao „veliki i ključni partneri u sigurnosti i napretku na istočnom Mediteranu“ (cy.usembassy.gov, 20. ožujka).
Konačno, odmah nakon postizanja stanke u turskoj listopadskoj ofenzivi u Siriji, Pompeo je posjetio i Izrael (18. listopada). Sve te američke diplomatske aktivnosti treba gledati u svjetlu stvaranja sigurnosnog saveza u istočnom Sredozemlju kojim se zaobilazi ili okružuje Tursku, ali se ujedno pokušava neutralizirati imanentna prijetnja američkim bazama u toj zemlji. Tako SAD u Turskoj ima zračnu vojnu bazu Incirlik u kojoj je smješteno pedesetak nuklearnih bombi B61 i za koju se – najkasnije od 2016. – čini da je turski talac.
Odnos Turske i SAD-a prema problemima na tlu Sirije dio je šire dinamike tursko-američkih odnosa najmanje tijekom zadnje tri godine. Tu dinamiku mogli bismo nazvati tursko-američkim igranjem pokera, pri čemu je ulog u ovom trenutku Sirija, ali su ukupni ulozi još veći.
Niz pitanja
Neki od znakovitih indikatora o postojanju i odvijanju ove igre pojavili su se 27. listopada, potkraj roka zadanog tursko-ruskim dogovorom u Sočiju. Naime, SAD je objavio da su američke specijalne snage (Delta Force i Navy Seals) neutralizirale vođu ISIL-a A.B. al-Baghdadija na području sirijske provincije Idlib u blizini turske granice.
Rusija je izrazila sumnjičavost, iako su prijašnjih godina i s njene strane dolazile vijesti o uspješnoj operaciji protiv vođe ISIL-a. Međutim, ovdje radije treba ukazati na činjenicu koju je iznio i glasnogovornik ruskog Ministarstva obrane general bojnik I. Konašenkov: američka operacija izvedena je „u deeskalacijskoj zoni Idliba pod turskom kontrolom“ (TASS, 27. listopada). Povrh toga, pitanja koja je ruska strana iznijela samo su neka od niza pitanja koja su se logično nametala ako se dosljedno prate odnosi između političkih strana i oružanih grupa na Bliskom istoku.
Vezano uza spomenutu operaciju, sa strane sirijskih Kurda, glavni zapovjednik SDF-a M. Abdi je preko Twittera obavijestio javnost da je „pet mjeseci trajala udružena obavještajna suradnja na terenu i precizno praćenje, dok nije ostvarena udružena operacija“ (27. listopada). Budući da je predsjednik Trump zahvalio Rusiji (koja se poslije pokazala sumnjičava), Turskoj, Siriji i Iraku, a tek na kraju Kurdima, SDF je na vlastitoj konferenciji za novinare govorio o svom udjelu u američkoj operaciji kao i o daljnjem radu u borbi protiv džihadističkog terorizma (Sky News).
Turska, pak, strana potvrdila je samo upućenost u podatak da je al-Baghdadi došao na lokaciju 48 sati prije američke akcije (AFP). Nešto kasnije istoga dana, zapovjednik Abdi obavijestio je javnost i da se pokraj Džarablusa (pod turskom kontrolom) odvila još jedna zajednička operacija vojske SAD-a i obavještajne mreže SDF-a, čija je meta bio glavni pomoćnik al-Baghdadija i glasnogovornik ISIL-a A.H. al-Muhadjir.
U Siriji se, dakle, sasvim sigurno igra poker. Ulozi su ljudski životi kako na velikoj, tako i na maloj skali. Taj poker igra se preko leđa sirijskih Kurda kao i drugih naroda Sirije.
Jezovitost situacije oslikava i sljedeći primjer: slično kako su predstavnici Sirijskog demokratskog vijeća s predsjednicom Izvršnog odbora I. Ahmed bili pozvani da iznesu svoja viđenja američkom Kongresu (24. listopada), grupa američkih senatora pozvala je u posjet kurdskog zapovjednika M. Abdija. Uz službenu tursku reakciju koja je brzo uslijedila u obliku najave zahtjeva za izručenje, očekivano su se pojavile i indicije o povećanoj životnoj ugroženosti glavnog zapovjednika SDF-a.
VIDEO:Kurdi bježe nakon turskih napada
Americko turski poker je zbog bogatih naftnih nalazista...to je brutalni rat za naftu..a to sto ce u toj agresiji turske i amerikanaca i rusa ubiti sto dvjesto tristo tisuca ljudi bas ih briga..pa zbog toga imaju oruzje...samo je bitno da nema rata na njihovom teritoriju....bas cu gustat kad i njima zaigra mecka na vratima...