Amerika bira

Izborna noć u utorak, 4. studenoga, koja je već proglašena povijesnom, mogla bi trajati kraće nego što se bilo tko dosad nadao. Nakon “floridskog maratona” od 36 dana 2000. godine i neizvjesnosti u vezi s time za koga je glasovao Ohio 2004., ovaj bi put stvari mogle postati jasne već u trenucima kada prosječna američka obitelj bude jela posljednje zalogaje svoje večere.

Dobije li demokratski predsjednički kandidat Barack Obama Pennsylvaniju, Virginiju i Georgiju na istoku, možda neće imati svih 270 elektorskih glasova potrebnih za pobjedu, ali će se znati da je on pobjednik jer je većina velikih država na zapadu sigurno utočište demokrata. Direktori i urednici velikih televizijskih kuća slažu scenarije za praćenje izborne noći i nimalo im se ne sviđa verzija prema kojoj bi sve bilo gotovo brzo jer program treba nečim popuniti, i to do dva sata ujutro 5. studenoga, kad bi se masa okupljena u čikaškom Grant Parku na proslavi Obamine pobjede već mogla polako početi razilaziti.

Svi napominju da na neki način treba održati atmosferu i napetost kako se sve ne bi pretvorilo u Obamin trijumf i zabijanje posljednjeg čavla u McCainov politički lijes. Stoga je potpuno jasno da će američke televizije Johna McCaina držati na životu nagađajući da bi on ipak mogao pobijediti ako dobije ovu ili onu državu. Iako u Americi predizborna kampanja nije vidljiva na ulicama jer u osnovi nema plakata, o izborima se raspreda gotovo svugdje.

Mediji se opredijelili
Elektronički mediji u tjednu prije izbora zasipaju ljude satima programa koji je ispunjen vijestima o izborima, komentarima i različitim drugim izbornim programom, kao i gomilom predizbornih spotova. Vrteći programe, lako je zapaziti da su televizijske kuće čvrsto zauzele stavove i da netko tko gleda Fox News ima potpuno drukčiju sliku o kandidatima od onoga tko gleda NBC.


Foto: AP

John Watson, profesor na školi za novinarstvo Američkog sveučilišta u Washingtonu, kaže da ljudi danas nemaju ni vremena, a ni previše volje dolaziti do podataka o tome što vlada ili kandidati rade, pa su tu odgovornost prenijeli na medije.

“U ozbiljnim medijima urednici pri odlučivanju o tome kojega kandidata valja podržati to čine na temelju gomile činjenica prikupljenih o njemu. U osnovi, kada neki medij dade kandidatu podršku, to njegovim gledateljima ili čitateljima uštedi puno vremena i truda. Jer, upravo novinari prate kandidate ne samo u kampanji nego i prije nje, u politici, i trebali bi biti dovoljno racionalni da pomognu svojoj publici”, objašnjava profesor Watson i naglašava da bi mediji trebali ljudima dati informacije koje moraju imati kad odlučuju za koga će glasovati, čak i ako oni te podatke ne žele čuti. Dodaje da je, primjerice, Fox News nastao na političkoj ideologiji te da je to posao koji je Nacionalni republikanski kongres u posljednjih osam godina odlično odradio zato što ta televizija stoji iz nečega što nije dobro i ispravno i to proglašava dobrim i poželjnim, a to je bilo osobito vidljivo u pokrivanju ove predizborne kampanje.

– Veliku laž puno je lakše prihvatiti nego malu i što je ono što se u predizborno vrijeme vrti na ekranima dalje od istine, ljudi će to lakše prihvatiti – naglašava naš sugovornik objašnjavajući pritisak koji s TV ekrana ovih dana zasipa Amerikance. Većina njih više o svome izbornom kandidatu ne odlučuje na temelju golih činjenica jer ih uopće ne može detektirati u toj šumi svega i svačega što se pojavljuje na TV ekranima. Mediji su u posljednje vrijeme puno manipulirali činjenicama, a osobito komentatori. Američka publika slabo razlikuje činjenice od komentara i to je ono što je loše – zaključuje profesor Watson.

Uz to što će Amerika, kako vjeruje većina njezinih građana, dobiti prvoga crnog predsjednika, na ovim izborima moglo bi se dogoditi još nekoliko vrlo zanimljivih stvari. Mediji također gledateljstvo intenzivno bombardiraju pričama da bi, uz debakl na predsjedničkoj razini, republikanci mogli doživjeti vrlo težak poraz i na djelomičnim izborima za Senat.

Na bubnju je čak pet republikanskih senatskih mjesta, a kako svi podaci upućuju na to da će odziv biti golem i da bi moglo glasovati dvostruko više crnih i mladih glasača nego na izborima prije četiri godine, oni koji dođu glasovati za Baracka Obamu automatski će glasovati i za demokratskog kandidata za senatora.

Komentatori kažu da bi tako moglo stradati nekoliko iznimno kvalitetih republikanskih senatora koji bi stranci i te kako mogli nedostajati u osjetljivoj fazi u kojoj će ona biti nakon 5. studenoga, a mogli bi nedostajati i na cjelokupnoj političkoj sceni jer se dosad pokazalo da stranka koja osvoji previše vlasti često izgubi busolu i počne se iživljavati na oslabljenom protivniku, kao što se to dogodilo u Bushovu prvom mandatu. Drugi iznimno važan proces koji se već naveliko počeo događati jest potpuni raspad Republikanske stranke iznutra, i to pred očima javnosti, na TV ekranima, na vrlo ružan način.

Krive isključivo McCaina
Upravo tako ponašaju se neki vodeći ljudi McCainove kampanje koji svu krivnju za neuspjeh žele svaliti na svojega kandidata kako nakon brodoloma ne bi ostali bez izgleda za dobro plaćeni posao. Žrtva će na kraju će biti Republikanska stranka koja će dugo i tegobno morati tražiti novi put i izgrađivati neku novu politiku. U situaciji kad budu spali na samo 40 (od ukupno stotinu) senatora, što je vrlo izgledno, njihov utjecaj na donošenje bilo kakvih odluka i zakona bit će minimalan i uglavnom će ovisiti o dobroj volji demokrata.


Foto: AP

Sam John McCain, koji je krajnje loše odradio kampanju, morat će sebi postaviti nekoliko vrlo teških i nezgodnih pitanja zato što je njegova politička karijera praktično u finalnoj fazi, a on je zbog svoje dobi i loše odrađene kampanje zapravo politički mrtvac. Situacija u kojoj se sada nalaze republikanci, a koja će se još zaoštravati u idućih godinu dana, procjenjuje se kao gora od one nakon što je Richard Nixon poslije afere Watergate morao dati ostavku. Pitanje je i ima li ljudi koji bi se prihvatili užasno teškog posla dizanja stranke iz mrtvih.

Komentatori koji ne žele na dvostranačkoj političkoj sceni vidjeti jednu vrlo jaku i drugu iznimno slabu stranku, kao budućeg vođu i reformatora vide bivšega McCainova protivnika na stranačkim predizborima Mitta Romneyja koji je bio puno kvalitetniji kandidat od McCaina, ali nije prošao zato što je mormon. Drugi pak upozoravaju da bi novootkrivena Sarah Palin mogla postati krupna riba u stranačkim vodama, a stvari idu toliko daleko da neki tvrde da se ona namjerno otela kontroli i izazvala kaos kako bi se za četiri godine mogla kandidirati na predsjedničkim izborima. Naš sugovornik profesor John Watson kaže da je Amerika duboko polarizirana.

“Mislim da su podjele u ovom trenutku duboke kao uoči i u vrijeme Građanskog rata, samo sada nema pucnjave i bitaka, barem ne onih u kojima ljudi ginu”, naglašava Watson. A kako se izborni dan približava, sve je više nagađanja i procjena u vezi s time čega će se novi predsjednik najprije uhvatiti.

Ovdje praktično nema područja politike i svakodnevnog života u koje ne treba duboko zaorati – gospodarstvo, porezi, zdravstveno osiguranje, školstvo, pa i vanjska politika koju sve više Amerikanaca počinje percipirati kako važno područje politike. Temeljna poruka Baracka Obame u ovim intenzivnim i pomalo kaotičnim danima uoči izbora jest potreba za obnavljanjem nacionalnog jedinstva.

On tvrdi da je to bitan preduvjet za sve teške poslove koji stoje pred politikom i pred nacijom. No, i na tom preduvjetu trebat će i te kako teško raditi. U suludoj utrci po državama koje su ključne za izbore, s po tri ili četiri velika predizborna skupa na dan, Barack Obama iz dana u dan pokazuje da raste njegova statura vođe koji može pokrenuti mase i okupiti ih oko zajedničkog cilja. No, nakon pobjede ne smije izgubiti zamah, već mora principijelno nastaviti onako kako je i počeo. Bude li se to dogodilo, Amerika bi opet mogla postati svjetskim liderom, ali na potpuno nov, drukčiji način.