Između Donalda Trumpa i Joea Bidena američki birači odlučili su i o budućnosti odnosa između Sjedinjenih Država i Europe: hoće li se i dalje pogoršavati ili će se vraćati u normalu? Dosadašnji je predsjednik bio zaokupljen samo svojom zemljom, da Amerika u svemu bude prva; Europa mu nije bila puno više od posljednje savezničke rupe na svjetskoj svirali. Veliko je pitanje što je uopće bila vanjska politika vladara koji je sa svojom državom upravljao kao s velikim poduzećem.
Diplomaciju je uspio spustiti na razinu vanjske trgovine, da bi mogao voditi carinske ratove s najvećim konkurentima, statistički puniti američki proračun, a politički udaljavati Ameriku od svijeta i svijet od Amerike. Trumpovi su prethodnici cijelo jedno stoljeće gradili privilegirano savezništvo s Europom, spašavali Europu u dva svjetska rata i branili u miru, a on je u četiri godine stvorio neviđeno nepovjerenje, ne manje nego prema Rusiji, s kojom je igrao toplo-hladno, ili prema Kini, s kojom je ratovao carinama, jer drukčije nije mogao. I Trumpovi su preci došli iz Europe; da je bilo do njega, on bi i Kolumba vratio natrag. Njegov je nacionalizam prerastao u fobiju. Kao poslovni čovjek, Trump je dobro računao da je globalizacija više koristila Kini nego Americi; kao državnik, krivo je mislio da američke pozicije u svijetu može obraniti politikom novoga izolacionizma.
Krhki svjetski poredak teško je stradao pod Trumpovom težinom; rušio je sve što je zatekao, a nije gradio ništa novo: izveo je, bez ikakvog valjanog opravdanja, SAD iz klimatskoga sporazuma, i po tome se upisao u crnu knjigu zagađivača planete; napustio je nuklearni sporazum s Iranom, možda i s nekim opravdanim sumnjama, ali se i u tome udaljio od europskih saveznika, koji su htjeli držati tu opasnu zemlju pod kontrolom; iščlanio je zemlju iz UNESCO-a, i poslao krivu poruku da velesila nije stvorena za male stvari u svijetu; konačno, istupio je iz Svjetske zdravstvene organizacije u najgorem trenutku kad je svaka država, i najveća i najmanja, polagala moralni ispit iz solidarnosti.
Nije mnogo trebalo da SAD napusti – ili raspusti – i NATO, koji je 70 godina funkcionirao kao zaštitnik američkih interesa u Europi, i kao brana europske demokracije, ne samo od komunizma. Uspio je naći kompromis da europske zemlje plaćaju skuplje vlastitu zaštitu, ali je ostavio veliko pitanje za drugi mandat, ako su mu ga Amerikanci dali: hoće li Europu ostaviti na miru? Ako bi je prepustio Europljanima, možda bi joj učinio uslugu, da konačno preuzmu sudbinu u svoje ruke, kad bi se mogli ujediniti oko tradicionalnih europskih vrijednosti. Na interesima se ionako teško ujedinjuje; u tome ni Trump nije nevin.
To što bi većina europskih državnika – ne računajući populiste Janšu, Orbána i Kaczyńskoga, ili neke navijačke skupine u Hrvatskoj – radije u Bijeloj kući vidjeli Joea Bidena, govori najbolje o tome što je sve udaljavalo Ameriku od Europe: iskrenost i robusnost nisu mogli prikriti cinizam i nacionalizam. Pobijedi li, Donalnd Trump će nastaviti gdje je stao; nametat će svima američki san.
Na najsloženija pitanja, ima jednostavni odgovor: Amerika (tj. On) uvijek je u pravu! Od mješovitog para demokrata u Bijeloj kući, Europa može očekivati da će voditi Obaminu politiku, a to znači i korektniju savezničku borbu s Europom za pozicije u globaliziranome svijetu.
VIDEO: Trump se proglasio pobjednikom pa komentirao izbore: "Ovo je prijevara i sramota za državu!"
Za koga god si ti Galiću, slugo svih režima, ja sam automatski protiv.