Što je antisemitizam, to svi znaju, a što je antikroatizam, to oni koji još ne znaju mogu doznati iz teksta “Lektira za mržnju” (“Globus”, 17. 11.). Njegova autorica Slavica Lukić, dojam je nakon čitanja tog uratka, zgraža se nad običajima Hrvata, muka joj je od njihova rata za slobodu i neovisnost, a najviše joj ide na živce što se Hrvati usuđuju imenovati svoje jučerašnje neprijatelje!
Povod za protuhrvatski ispad S. L. je našla u romanu “Mali ratni dnevnik” osječkog pisca Stjepana Tomaša. Razgnjevila ju je njegova glavna junakinja, djevojčica Cvijeta, koja u bombardiranom Osijeku, od rujna 91. do lipnja 92., zapisuje što joj se događa. Jer ta hrvatska Ana Frank, kako tumači S. L., nema nimalo razumijevanja za one koji joj razaraju grad i ubijaju sugrađane. S. L. užasno smeta što Cvijeta, dok čuči u podrumu i čeka da joj se strop sruši na glavu, bez imalo suptilnosti piše da je osječku katedralu pogodila “srpska granata”. Iz takve bi se “ksenofobične konstrukcije o susjedima Srbima”, naime, moglo posve pogrešno zaključiti da Osijek granatiraju Srbi, a ne “oni na srpskoj strani koji imaju oružje”! Dok srpski projektili padaju po Osječanima, Cvijetin zapis o razaranju “izaziva nepovjerenje prema drugačijem i njegovo odbacivanje”.
Cvijeta je, ukratko, mali hrvatski monstrum, a njezin je tvorac Tomaš “bez zadrške uronjen u ratnu političku, ali i vjersku indoktrinaciju s početka devedesetih”! A sve je moglo biti drugačije da su se Tomaš i njegova Cvijeta ugledali u spomenutu Anu Frank i njezin “Dnevnik”! Tada njihov “Mali ratni dnevnik” ne bi bio primjer “govora mržnje i uvredljiv za srpsku manjinu u Hrvatskoj”, nego bi “izazivao posve drukčije emocije”. Pa, pogledajmo kakve to “posve drukčije” emocije izaziva “Dnevnik Ane Frank”, kad već to nije učinila S. L.! Da je nije preuzela mržnja prema Cvijeti i njezinima, S. L. je mogla vidjeti da je Tomaševa osječka djevojčica prema hrvatskim neprijateljima zapravo krajnje nježna. Ana Frank o Nijemcima piše bez ikakvih obzira, izravno i grubo, S. L. bi kazala - govorom mržnje. Čim su došli (u Nizozemsku), piše, za Židove su “počele patnje”.
Za Anu Frank su “Nijemci i Židovi najveći neprijatelji na svijetu”. Njemačku ona naziva “Švabelandom” (to je kao da je Cvijeta Miloševićevu Srbiju nazvala “četničkim gedžisatnom”, a nije!), a za Nijemce kaže da “prave posao od laganja”. Ako je Tomašev roman “lektira za mržnju”, što je “Dnevnik Ane Frank” u kojem za Nijemce piše da su “najokrutnije zvijeri što kroče zemljom”!?
Židovi smatraju da su oni koji omalovažavaju stradanja Ane Frank (Židova) u Drugom svjetskom ratu antisemiti. Što da Hrvati misle o onima koji omalovažavaju stradanja djevojčice Cvijete (Hrvata) u Domovinskom ratu?