“Imala sam osam godina kad su teroristi napali moj New York. Pohađala sam drugi razred osnovne škole, a deset godina poslije pripremam se za studij režije koji ću, nadam se, upisati za nekoliko mjeseci. Velik dio moga djetinjstva i adolescentske dobi obilježen je 11. rujna 2001. godine te želim sve što osjećam prikazati u vlastitim filmovima.
Uvijek plačem kad vidim snimke rušenja Twinsa jer sam živjela s roditeljima u zgradi prekoputa Svjetskog trgovinskog centra i kroz prozor svoje sobe svako sam jutro gledala dvije lijepe građevine koje su se gotovo u trenutku urušile. Nedostaju mi jer su to uspomene iz djetinjstva.”
Tim je riječima 18-godišnja Ana Slade za Večernji list prepričala sjećanja na tužni 11. rujna 2001 godine, kad je iz škole u blizini Ground Zeroa trčala u svoju zgradu koja je bila oštećena i panično dozivala majku, bojeći se da se dogodilo ono najgore.
Teško je zaboraviti strah
“Bila sam prekrivena slojem prašine, nije se moglo disati, zrak je bio gust od dima i samo sam čula ljude kako viču i plaču, traže pomoć, mole da im se donese vode. Strah i nemoć koje sam osjetila nikad neću zaboraviti. Moji su roditelji arhitekti i radili su u našem stanu, tako da sam bila sigurna da su kod kuće. Dizala su bila zaustavljena, jurila sam stubama do 12. kata, plačući i brišući rukama suze, tako da sam na licu imala masku od crne prašine pa me majka gotovo nije prepoznala. Iznenadili su se kad su me ugledali na vratima jer su zvali školu i potvrđeno im je da će djeca biti na sigurnom. Ja sam im kazala: “Brinula sam se za vas, nisam mogla ostati uz djecu koja vrište i pokušavaju mobitelima pozvati roditelje da ih pokupe, a nitko se ne javlja” – u jednom je dahu izgovorila Ana.
Iz škole su potom došli njezin dvije godine stariji brat i godinu dana mlađa sestra pa su otišli kod bake i djeda koji žive samo desetak ulica od Ground Zeroa, ali to je bila sigurna gradska zona.
I danas u blizini
“Deset godina poslije, i dalje sam ljutita zbog toga što odgovorni u politici, tajnim službama i policiji nisu otkrili terorističke planove i zaustavili zlo koje su počinili mome gradu i mojoj zemlji. Naravno da bolje razumijem mlade u Iraku, Afganistanu i drugim ratnim područjima jer djeca nisu kriva što se stariji vole igrati rata. Ono što ipak najviše pamtim jest solidarnost, pomoć i razumijevanje koje su građani, susjedi, prijatelji pružali jedni drugima. Moja je baka primila još dvoje djece naših prijatelja čija je mama izgubila brata policajca koji je spašavao nestale u ruševinama. Nama djeci nisu dali gledati televiziju na kojoj su se stalno vrtjeli strašni prizori, a ja sam se ljutila i govorila da je to istina koju želim vidjeti. Već sam tada znala da ću jednog dana snimati filmove i pokazati svima što se dogodilo 11. rujna 2001.”.Ana i danas živi u blizini Ground Zeroa, koji se obnavlja, kao što se i život potpuno vratio u južni dio Manhattana. “Volim svoj grad i ne bih željela da se ikada više dogodi nešto tako strašno i okrutno jer pamtim da danima nakon terorističkog napada nisam čula ptice, kojih je uvijek bilo u obližnjim parkovima. Baki sam rekla da i ptice šute jer su šokirane prizorima urušenih Blizanaca i tuge koja se nadvila nad mojim New Yorkom. Deset godina poslije, u mislima su mi svi poginuli i žalim što je mnogoj djeci taj dan obilježio djetinjstvo” – kaže Ana.
Denis Antolov: Spustio sam se s 85. kata nebodera tren prije udara
Ground Zeroa,,,,,bona, jel to ono s ljeve strane Duvna ???