Teško se uživo nosim s gospođama i gospodom koji se bave odnosima s javnošću. Nije mi mnogo lakše ni sa stručnjacima za marketing, a tek s onima koji su zaduženi za content marketing. Općenito mi je, još od vremena pisaćih mašina (bolje to, istinitije zvuči nego – pisaći strojevi), malo teško s udarnicima napretka i entuzijastima bolje budućnosti.
S onima, dakle, koji su u ta već davna doba vladali kompjutorima pa su pisali svjetlećim zelenim slovima po crnoj podlozi, uvjereni da će stroj imati presudan utjecaj na sadržaj. Zatim su došli mobiteli, internet, društvene mreže, ekrani koje treba samo malo pošošoljiti i oni će ti već sve reći. A sa svim tim tehnološkim napretkom stvoren je novi pogled na svijet, stvoreno je novo učenje o komunikaciji i upravljanju drugim ljudima.
Dok na gadžete uopće nisam neosjetljiv, mili su mi svi ti strojčići i sve bih ih pokupovao, tako da sam možda tipičan novomilenijski gadžetlija – jedino što satove preferiram mehaničke, kojima tiktakanje proizlazi iz višemilenijskog saznanja o oprugama – prema novim saznanjima o upravljanju ljudima, a pogotovu prema svim tim ekspertima neprevodivih zanimanja i profesija, krajnje sam rezerviran.
Priznajem i tu svoju predrasudu: menadžeri, naročito hrvatski, pogotovu ako su zaduženi za ljudske resurse, plitki su i neobrazovani ljudi. Pod njima na sve strane djeluju još plići i neobrazovaniji njihovi izvršni suradnici. Odnosi s javnošću uglavnom se svode na stvaranje kratkotrajnih i lakozaboravljivih kolektivnih iluzija. Marketing je prodaja zaborava. Content marketing je lažno predstavljanje iluzija kao informacija. Eto, tako to zvuči kada je potencijalni klijent pun predrasuda. Dobro bi bilo da i takve na umu imaju menadžeri, sa svom tom menadžerijom pod sobom.
Ali ono što je, doista, moj problem s njima, a nije predrasuda, jest način na koji me ti ljudi gledaju. Ili s visine. Ili s nizine. Oni, valjda zbog svojih učenja i saznanja, nisu u stanju da budu ravni meni. A to je, je l’ te, preduvjet da stupe u nekakve odnose sa mnom. S visine me gledaju obično onda kad nemaju pojma tko sam. S nizine pak kad o meni znaju još manje od toga, ali im je, evo maloprije, netko rekao da sam važan. Samo što im nije stigao reći po čemu sam to važan.
Ana Petričić Gojanović je izuzetak. Bavi se odnosima s javnošću. Vodi agenciju savršenog naziva – Priredba. I sretao sam je godinama prije nego što je svijet s pandemijom potonuo u distopiju ili, kako bi se to starinski reklo, otišao u vražju mater. Uvijek je to bilo na nekim priredbama, premijerama, otvorenjima i kojekakvim događanjima. Trebalo je pokazati pozivnicu, trebalo je proći crvenim tepihom, trebalo je naći svoje mjesto u publici… Ona je uvijek bila tu negdje okolo i zapravo se nikad nije razlikovala od svih tih cura i mladića, muških hostesa i ženskih razvodnika, od svih tih osoba koje bi trebale biti od pomoći prekobrojnoj, vazda nervoznoj i priglupoj publici. Nevjerojatno koliko je čovjek glup kada je dio mase. To po sebi znam. U tim sam situacijama naprosto malouman.
To je prvo što mi se kod nje svidjelo: ne razlikuje se od najmanjega svog brata i sestrice, a zapravo je velika šefica. Važna stvar u odnosima s javnošću, ako sam recimo ja ta javnost. Da biste se odnosili s ljudima, ne smijete nastupati kao vođa. Ne smijete predstavljati ništa veće od sebe sama. Morate biti sve ono što nisu šefovi kabineta naših političkih vođa, niti one njihove pudlice s kravatama, u odijelima, s diskretnim sedmodnevnim bradama, koje ih u stopu prate i s visine gledaju narod. Pritom, ona je za nijansu ljubaznija od svih svojih ljudi. Jedva malo je i nasmješenija – ali vjerojatno je to takva fizionomija – i uvijek je savršeno odjevena. Ana Petričić Gojanović jedno je od one čeljadi, kakve se nađe među slavnim diplomatima i velikim televizijskim novinarkama, koje i nakon poplave, i nakon potresa i nakon što ih mokre izvuku iz olujnog mora izgledaju savršeno reprezentativno. S tim se, valjda, rodiš. S takvim držanjem.
Kada čujem za event, to jest za ivent – kako se izgovara ta stara hrvatska riječ – sakrijem se i ne odgovaram na pozive. Na ivente ne idem. One božićne i novogodišnje, kao ni na one cjelogodišnje. Ako je išta dobro u ovoj našoj kolektivnoj propasti, onda je to ukidanje svih ivenata, osim svetih misa po katoličkim crkvama i maskenbala po lokalnim i glavnim stožerima civilne zaštite. Ana Petričić Gojanović uglavnom je, međutim, radila priredbe po kulturnim i sportskim manifestacijama. I to stvarno ne bi bili iventi. Sve bi bezbolno prošlo. I uglavnom je bilo ugodno. Ali što je činilo razliku? Vjerojatno upravo taj privid dehijerarhiziranosti. Ljudima na nekoj priredbi može biti dobro samo ako im se čini da se tu nisu zatekli kao uljezi. U odnosima s javnošću nitko ne bi trebao biti isključen iz javnosti. Tako je to izgledalo kod Ane Petričić Gojanović.
Premda je vrlo ljubazno pozdravljam, zapravo je ne poznajem. Čitam njezine intervjue i izjave. Vrebam hoće li početi govoriti budalaštine. Iz daljine je primijetim još od onih davnih, vrlo, vrlo davnih dana kada sam pohodio Sarajevo Film Festival. (Mogla bi se sastaviti vrlo zanimljiva ekspertiza o zagrebačkoj ekipi koja redovito pohodi tu manifestaciju. Ja o tome, međutim, neću pisati…) Je li i tamo radila svoj posao ili je samo bila dio publike?
I to je kod nje zanimljivo: za razliku od ivent-majstora, dama i gospode koji upravo imaju odnose s javnošću, šefova marketinga i menadžera koji, dok rade, vole izgledati kao da baš rade, Ana Petričić Gojanović uvijek umije izgledati kao da ništa ne radi. Ili kao da je svaki ovaj trenutak istovremeno rad i odmor od rada. To je za odnose s javnošću dobro. Javnost ne voli kada se prema njoj odnose. Javnost je u svakom trenutku javnost. I nikad nije javnost, jer su to sve pojedinci, žene i muškarci, osamljeni ljudi, koje skupinom javnosti čini samo onaj tko se prema svima njima zajedno odnosi. Ana Petričić Gojanović, onako neagresivna, ima tu vještinu da svakome unutar javnosti sačuva iluziju njegove osobenosti i osobnosti.
Ona je dio nedavno osnovane Udruge građana SOS Zagreb. Sačinjene od nekoga mlađeg, prilično urbanog svijeta, uglavnom nastanjenog u centru Zagreba, koji bi htio izvršiti pritisak da se grad koji je prije skoro već godinu dana zadesio potres počne obnavljati. A ne samo što se nijedna kuća u Zagrebu nije obnovila, ne samo što se, prema procjenama, 20.000 stanovnika iselilo iz centra – što je onda proizvelo zanimljiv efekt, koji slobodno možete sami provjeriti: u nekad prenapučenom središtu grada lako ćete na ulici naći parkirno mjesto, mnogo lakše nego u Novom Zagrebu – ali ono što je u svemu ovom, ipak, najgore jest da se malo-pomalo već i zaboravlja ono što se proljetos dogodilo.
Razorenost, urušenost, napuštenost grada pretvara se u normalno stanje čak i onima koji tu žive. Kao što im je odavno normalno postalo pustošenje i nestajanje izloga u širem, pa sve užem i užem središtu grada, koje traje već dvadesetak godina. Kao što im je normalno da već toliko dugo ne postoji Kavana Corso. Nije se grad urušio pod potresom, nego pod lošom vladavinom, gangsterskim doživljajem javnog interesa i pod ispraznošću simboličkog i metaforičkog doživljaja zajednice, na koji se svede svaki nacionalizam.
Već punih jedanaest mjeseci gradske vlasti, ili siroti građani, urušene ili načete zabatne zidove i krovove lijepih donjogradskih dvokatnica i trokatnica, sagrađenih za stasavanja metropole krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, popravljaju i krpe šarenim ceradama, velikim komadima lima i šperploče, šatorskim krilima… Kuće koje samo što se ne raspu vezuju konopcima i onim čudesnim trakama za pričvršćivanje prtljage na krovnim automobilskim prtljažnicima, pa se više ni ne zna čine li to u nadi da će njihove kuće jednom biti popravljene, ili samo zato da koga ne ubiju ako se nesretnice do kraja uruše, ako sutra umru tu nasred ulice na kojoj su jednom podignute.
Ono što pokušava Udruga građana SOS Zagreb isto je ono što po društvenim mrežama, na svojim fejsbucima i na onom jednom ili dva prosvijećena informativna portala rade malobrojni povjesničari umjetnosti i arhitekti. U tom nastojanju da rane na gradu ostanu vidljive, da se naše oči na njih ne priviknu, prvi je i temeljni preduvjet za ostvarenje utopijske ideje o obnovi grada. Ana Petričić Gojanović idealna je sudionica takvoga građanskog projekta i pokreta.
Nakon što je godinama kreirala priredbe za ljude koji bi, uglavnom s nogu i nakratko, bivali javnost, pred njom je sad ovaj dragi i nesretni grad kao otvorena pozornica za kontinuiranu priredbu, čiji je smisao i cilj da ljudi koji u ovome gradu i u cijeloj Hrvatskoj žive ne prihvate dugo umiranje Zagreba kao nešto normalno i neizbježno, ili kao nešto za što je kriv potres. Činiti stalno vidljivom i prisutnom nevolju na koju se ljudi olako naviknu posao je suprotan svakom hrvatskom marketingu i menadžeraju. Ili je, možda, način za neki malo drukčiji marketing i za neke dublje i plemenitije menadžere. U svakom slučaju, priredba za Zagreb upravo počinje.