Ukrajinski lažni signali: Udarit će baš tamo gdje se Rusi najviše i boje

Već mjesecima analitičari u medijima vode rasprave o tome gdje, kako i kada će ukrajinska vojska krenuti u protuofenzivu kako bi vratila barem dio svojih oduzetih teritorija. Jedino što je koliko toliko sigurno je to da će do protuofenzive doći, ali više-manje oko svega ostalog vlada zavjet šutnje. Ne čudi to s obzirom na to da će spomenuta vojna akcija utjecati na ishod rata. Očekuje se kako će Ukrajinci udariti kroz nekoliko tjedana - ako tlo bude dovoljno suho već sredinom svibnja, a u suprotnom početkom lipnja.

Ukrajina šalje signale kako će do sada najveća vojna akcija s njihove strane krenuti na istoku zemlje, ali mogli bi to, upozorava portal Politico, biti lažni signali. Sun Tzu je u svom klasiku Umijeće ratovanja pisao kako se svako ratovanje temelji na obmani, prevari. Natjeraj protivnika da misli da si blizu onda kada si daleko. Ili da se povlačiš upravo onda kada krećeš u napad. Novinarima je zabranjeno posjećivati ogromne dijelove zemlje na istočnom bojištu, iako se doduše neki tamo više ili manje uspješno uspijevaju probiti.

Zato bi većinu iznenadio udar Ukrajinaca u Harkivu na sjeveroistoku zemlje, mjestu gdje je ruska obrana pala prošle jeseni pred neočekivanim i dobro prikrivenim napadom o kojem čak ni ukrajinski kopneni zapovjednici nisu bili obaviješteni sve do neposredno prije kretanja u akciju. Ukrajinci nakon toga nisu poduzeli gotovo ništa u toj regiji, a fronta se prije svega isticala upravo po tom nedostatku vojnih aktivnosti – možda upravo s ciljem pokušaja „uspavljivanja“ Rusa. Ako bi protuofenziva krenula u tom dijelu Ukrajine njezin glavni cilj bi bio ući u Luhansk, istjerati Rusiju iz Severodonjecka i zaprijetiti Bahmutu.

Ali strateški dobici koji bi došli s uspjehom na sjeveru ne mogu se usporediti s onim što bi se moglo postići južnim prodorom iz Hersona i Zaporižja prema Mariupolju, Berdjansku, Melitopolju i Tokmaku, s ciljem presijecanja takozvanog kopnenog most koji povezuje kopnenu Rusiju i južne ukrajinske teritorije. Rusi se, barem tako misle analitičari, boje najviše upravo tog scenarija jer bi uspjeh u tom prodoru dao vjetar u leđa Ukrajincima da krenu i na Krim.

Ben Hodges, umirovljeni vojni general SAD-a vjeruje kako je ključ za okončanje rata upravo zauzimanje Krima koji bi za Rusiju bio kolosalni vojni gubitak od kojeg se ne bi mogli oporaviti. Međutim, Pentagon sumnja u mogućnosti Ukrajine da vojnom akcijom vrate krimski poluotok.

Bilo kako bilo, izgleda da Rusi vjeruju kako će Ukrajinci udariti upravo na jugu, jer se na satelitskim snimkama može vidjeti kako se ruske snage posljednjih tjedana utvrđuju u Zaporiškoj oblasti te podebljavaju vojne snage na sjeveru Krima. I određeni ukrajinski zapovjednici su u više navrata komentirali kako pokušavaju „zabiti klin u rusku frontu na jugu“. Jesu li blefirali ili ne za sada možemo samo nagađati, a saznat ćemo kroz nekoliko tjedana.

Uz dvije već spomenute opcije proboja, te na jugu i one na sjeveroistoku, postoji još jedna – ili barem Ukrajinci žele da mi mislimo da postoji – s obzirom na to da je zamjenica ukrajinskog ministra obrane Hanna Maliar prošlog tjedna na jednom kanalu aplikacije Telegram kazala kako je krivo o protuudaru razmišljati kao samo o jednoj vojnoj akciji na uskom teritoriju. - Oružane snage svakodnevno pripremaju cijeli kompleks obrambenih i protuofenzivnih mjera – bio je sukus njezinih riječi koje ipak, tvrde upućeni, nemaju previše uporišta u stvarnosti s obzirom na to da Ukrajinci nemaju dovoljno vojne snage, tenkova, raketa i druge i opreme da izvrše proboj na više frontova.

Najviši ukrajinski vojni i politički dužnosnici dovršavaju svoje planove puštajući u eter kojekakve poruke u nadi da će Ruse tako navesti, barem djelomično, na krivi trag. Ali istovremeno, Ukrajinci su, kao što smo već spomenuli, itekako svjesni da sudbina ovog rata ovisi o ovoj protuofenzivi te o tome koliko će teritorija uspjeti povratiti. Ako im ne pođe za rukom natrag osvojiti značajne dijelove zemlje, nego se tu bude radilo o manjim napredovanjima, postoji bojazan – što predviđa i sam Pentagon – da će strpljenju Zapada koji Ukrajince naoružava lagano doći kraj te da će sve više i više početi tjerati Zelenskog da krene u pregovore s Rusima.

I visoki ukrajinski dužnosnici koji su nedavno bili u posjetu Bijeloj kući stekli su dojam da sat sve brže i brže otkucava. Ukrajinska oporbena zastupnica i bivša zamjenica premijera Ivanna Klympush-Tsintsadze izjavila je nakon tog posjeta da je zabrinuta oko toga „hoće li SAD i nakon rujna nastaviti u jednakoj mjeri potpomagati Ukrajinu kao što je to činio do sada“. Konteksta radi, u SAD-u u rujnu završava stara te potom započinje nova fiskalna godina. Klympush-Tsintsadze nije dobila odgovore na pitanja kako će kampanja za predsjedničke izbore u SAD-u, koja je zapravo već i počela, utjecati na potporu Ukrajini, baš kao što nije dobila niti jasan odgovor o budućem članstvu Ukrajine u NATO-u.

- Između redaka se dala pročitati njihova poruka kako trenutno imaju neke druge prioritete, odnosno da im naše članstvo u NATO-u trenutno nije najbitnija stvar kojom se bave, prvenstveno i zato što oko tog pitanja trebaju jedinstvo svih članica NATO-a, a za sada takvo jedinstvo po tom pitanju ne postoji – kazala je Klympush-Tsintsadze, a njezine riječi suprotne su onome što je u prošlotjednom posjetu Kijevu govorio generalni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg.

- Sve članice NATO-a složile su se oko toga da će Ukrajina eventualno ući u pakt – kazao je tada. Međutim, postoji tu jedna sitna zaskočica, a ona se krije u riječi „eventualno“, jer to može značiti da će Ukrajina u NATO ući tek u nekoj daljnjoj budućnosti.

- Iako to nisu direktno rekli, u SAD-u su nam dali vremena da izvedemo tu protuofenzivu kako znamo i umijemo, a onda su ostavili prostor za daljnje razgovore ovisno o uspješnosti te protuofenzive. Ako prođe loše mogli bi nas krenuti tjerati da sjednemo za pregovarački stol. Bilo je takvih govorancija i prošle jeseni, ali smo ih tada ušutkali uspješnim vojnim akcijama oko arkivaH na sjeveru i Hersona na jugu. Izgleda da sada moramo biti još uspješniji nego tada kako bi si kupili još malo vremena kod zapadnih saveznika kod kojih sve više i više ponestaje strpljenja – zaključila je bivša zamjenica Volodimira Zelenskog.