Analiza: Bolje i Tadićeva nestabilna vlast

Osnovna je alternativa srbijanskih izbora bila odavno jasna – i neugodna; a glasila je: pristojan i slab ili primitivan i moćan predsjednik. “Analitička” ih je frazeologija brojnih promatrača površno svodila na opreku “europsko”-”nacionalističko”. No to se u kampanji nije baš moglo razaznati. Jer, u političkoj stvarnosti Srbije temeljnu ulogu kao da igraju nadrealistični čimbenici – odavno prošlo vrijeme (moćne Srbije), politički nepostojeći prostor (Kosovo), odsutni ljudi (Milošević, Šešelj).

U takvim okolnostima Tadićeva tijesna pobjeda ipak je (gotovo) očekivan ishod kojim su – kratkoročno barem – zadovoljni inozemni čimbenici i obrazovanija, bogatija, civiliziranija Srbija (u Beogradu i Vojvodini Tadić je dobio s otprilike deset posto prednosti, u kosovskim enklavama Nikolić je dobio četiri puta više glasova). No problemi ostaju – prije svega socijalni, dugoročno gledajući.

Kratkoročno, Tadić je suočen sa skorim priznanjem neovisnosti Kosova - koje će, nakon njegove pobjede, vjerojatno biti odgođeno za tjedan koji počinje 10. ožujka (odnosno nakon španjolskih izbora, jer su – ne računajući mali Cipar koji Kosovo neće priznati – Španjolci, uz Rumunje, najveći problem “zajedničke vanjske politike” EU u ovome slučaju).

Novi će predsjednik – uza simbolično jake, ali realno prazne poteze (blokada granice s Kosovom, povlačenja veleposlanika i slično) – morati biti svjedok vlastita daljnjeg slabljenja. A to će biti još naglašenije time što mu Koštunica viri preko ramena – teško je, dakle, očekivati stabilnost.Za Hrvatsku bi, možda, Nikolić bio – kratkoročno - lagodnije rješenje.

Razlike prema Srbiji bi se – posebice Uniji - lakše demonstrirale, no njegova bi retorika oštetila zemlju iznutra jer bi inducirala novi uzlet primitivnoga hrvatskog nacionalizma. Politička nestabilnost susjeda koji ipak ostaje na civilizacijskoj trasi strategijski je stoga ipak bolji rezultat.