Analiza Denisa Kuljiša: Ne vole se! U čemu je spor?

U Beogradu sam prije nekoliko dana napokon pojmio matricu balkanske politike – u državi je ključno pitanje ono koje se uopće ne spominje u novinama, ali se o njemu široko špekulira u kavanama i u drugim kvalificiranim forumima javnog života!

Aleksandar Vučić postao je šef najjače srpske stranke kad je Toma Nikolić otišao u dedinjsku rezidenciju predsjednika Srbije. Istog časa počeo se dogovarati s Draganom Đilasom, gradonačelnikom Beograda, koji poslije poraza Demokratske stranke pokušava likvidirati svog šefa Borisa Tadića. To direktno vodi u veliku koaliciju glavnih srpskih političkih partija, u kojoj sadašnji premijer Ivica Dačić iz Socijalističke partije Srbije, postaje suvišan.

Dodekafonska glazba

Ako isto pravilo političke ogluhe primijenimo na hrvatske prilike, što ćemo definirati kao temeljni politički proces u zemlji?

Odnos vlasti i oporbe zasniva se na totalnoj premoći vladajuće koalicije i poniženju opozicije, koja se vuče po sudovima dokazujući svoju kolektivnu nevinost u masovnim pojedinačnim korupcijskim aferama najviših dužnosnika HDZ-a. Po tome bi se činilo da u svim odlukama prevladava samo jedna, homogena politička volja, ali ipak nije tako – oko svih otvorenih ključnih pitanja iskazuju se dva stava, dva pristupa, ako ne i dvije politike. Jedna je utemeljena širokim ovlastima profesora i kompozitora s kancelarijom u parku jelenova na Pantovčaku, a druga, monopolom političke akcije koju hrvatski Ustav daje kancelaru Banskih dvora, mladom lideru SDP-a, koji je uspio očuvati formu jer redovito trči po javnom parku Maksimir...

U osnovnim pitanjima koja determiniraju ono što je Vlatko Maček zvao «političkom dinamikom», dakle svakodnevicom politike, njenom taktikom, stalno se manifestiraju razlike između predsjednika Ive Josipovića i Vlade, odnosno većinske vladajuće stranke, odnosno, u krajnjoj instanciji, samog predsjednika Vlade Zorana Milanovića.

Njihove eufemističke «razlike» nisu tako velike da bi to čak i politički tabloidi (kad bi u Zagrebu nešto nalik beogradskom «Kuriru» postojalo) nazvali «ratom» ili «otvorenim sukobom». Njih dvojica čak se sastaju i razgovaraju, ali bez nekog dubljeg razumijevanja, jer za tu komunikaciju postoji niz ne samo psiholoških zapreka. Osnovna je – disparatnost političkih interesa. Ona proizlazi iz pozicije dvojice protagonista.

Ivo Josipović izravno je izabran glasovanjem naroda pa uživa popularni mandat koji, međutim, ne korespondira s njegovim ustavnim ovlaštenjima. Ostala su iz doba tuđmanizma, famoznog «polupredsjedničkog», zapravo diktatorskog sustava, koji je 2000. reduciran uklanjanjem predsjedničkih ingerencija u vođenju pet glavnih resora, gdje je prije predsjednik Republike mogao sam imenovati državne tajnike. Ono što je preostalo, autoritet je lišen političke transmisije.

Predsjednik u ratu postaje «vrhovni zapovjednik oružanih snaga», kako se to često opisuje u novinama, ali se zapravo odnosi na ovlast da supotpiše naredbu za mobilizaciju s predsjednikom Vlade. Iz te njegove nadležnosti vojsci u ratu proistječe i njegov velik utjecaj u miru, kao i iz prava da odbije prijedlog o imenovanju najviših zapovjednika budući da potpisuje generalske patente. Činjenica da Hrvatskom vojskom zapravo zapovijeda štab Južnog krila NATO-a u Napulju, bez čijeg odobrenja ne možeš dići ni nekoliko lovaca, ne impresionira časnike – njihove prinadležnosti ovise o činovima, kao i o misijama za koje također dobivaju vrhovničku suglasnost.

Predsjednikov utjecaj proteže se i na sferu kontrole obavještajne zajednice. Njegov «delegat» potpredsjednik je peteročlanog Vijeća za nadzor tajnih službi, kojim predsjeda Vladin opunomoćenik, u ovom času ministar policije Ranko Ostojić. Predsjednik Republike također odobrava ravnatelje u četiri specijalizirane agencije što se bave različitim aspektima tehničke potpore naporima uglavnom beskorisne domaće agenture. I bolje je da nije sposobna jer su hrvatske službe svih ovih godina bile obična politička policija koja je za račun vlasti špijunirala građane. Otkako su tajne službe prestale biti poluga vječno vladajućoj stranci, instrument u političkom inženjeringu, i balans u njihovu kadroviranju, puno je manje važan nego što je prije bio.

Hrvatske oružane snage imaju oko dvadeset tisuća ljudi, a samo glavna obavještajna agencija SOA gotovo tisuću i četiri stotine. Prioritet je da se efektive brojčano znatno smanje, a ne da se cizelira delikatan institucionalni balans unutar državne administracije. I taj dio javnog sektora treba energično restrukturirarti, što je odgovornost Vlade i kod predsjednika to može stvoriti osjećaj da se njegove ingerencije smanjuju. Ali, zbilja će se smanjiti proporcionalno smanjenju javnog sektor, a osim toga, njegova nadležnost u ovim pitanjima ionako ima sve manju praktičnu svrhu.

Što se tiče vanjske politike koju predsjednik države «sukreira», taj ustavni koncept podjednako je zastario. Od časa ulaska u Europsku zajednicu, hrvatska vanjska politika postaje kolektivna, Bruxelles, a u njoj operativno participira Vlada, kroz ministarske pulove, dok nosilac suvereniteta ostaje tek simbolična figura. Europska unija ne poznaje neku «paralelnu koordinaciju» kraljeva i suverena, dok samostalnost u vođenju politike prema izvaneuropskim zemljama ionako ne priliči tako maloj zemlji u problemima kao što je Hrvatske.

Važnu samostalnu ulogu predsjednik Josipović odigrao je u poboljšanju odnosa u susjedstvu, u Bosni i sa Srbijom. Ali, to je bilo u doba dok je na istoku dominirao liberalni Tadić. S Nikolićem se Josipović neće niti sastajati. Praktični politički i ekonomski kontakti održavat će se preko vječnog predstavnika srpskih oligarha u svakoj vladi, sadašnjeg ministra financija i ekonomije Mlađana Dinkića. Njegov će partner u Zagrebu biti Ratko Čačić.

Je li predsjednik Josipović u krizi identiteta vlastite predsjedničke misije?

Sjedi li tužan i osamljen u Richterovoj vili s velebnim bistama i kontemplira li o svojoj sjajnoj izolaciji, zimi na Pantovčaku, ljeti na Brijunima?

Nipošto – za nj ne dolazi u obzir osama u praznini koju bi ispunio jedino zvucima vlastite dodekafonske glazbe, on je čovjek samouvjeren, do kraja odlučan da egzercira sve svoje mogućnosti u artikulaciji domaće političke scene. Stoga je prisutan u svim procesima, i to tako da izaziva određen zazor u vladinim krugovima.

Čiji je Radman prijatelj?

Kad se Josipović sukobio s Miloradom Pupovcem, šefom SDSS-a, Vlada je primjetno dala određenu moralnu potporu predsjednikovu supolemičaru. On joj je, uostalom, partner u parlamentarnoj koaliciji. Optužujući Pupovca za «etnobiznis» i monopoliziranje srpske opozicije, Josipović je zapravo preuzeo inicijativu u sferi u koju bi Vlada trebala ući jer je zakon o manjinskoj reprezentaciji u Saboru nepodudaran s europskim standardima i u dogledno vrijeme – poslije ulaska u Europsku uniju – trebalo bi se unekoliko promijeniti. Ali, modalitete promjena morao bi predložiti kvalificirani znanstveni think-tank (čak je i kod Tuđmana to pripremao «Sonderkommando Sokol»), a onda ga razmatrati parlament, dok bi predsjednik tu trebao biti uporište, suvereni garant političkih prava manjinskih zajednica.

Iste razlike uočene su kod opredjeljivanja za ravnatelja državne televizije, gdje koalicija koja je provela promjenu Zakona o HRT-u nije imala svog kandidata, dok je Josipović izravno i neizravno podržao kandidata izabranog naposljetku za v.d. ravnatelja, a zatim, kako se čini, stao podupirati Gorana Radmana. U kuloarima se prvo moglo čuti da je Radman «Zoranov prijatelj», a zatim da su se oko njega «Zoran i Ivo unaprijed usuglasili». I jedno i drugo pokazalo se netočnim. Uostalom, podržava li predsjednik ekskluzivno toga kandidata ili mu samo daje načelnu potporu kao i svakome tko bi bio prihvatljiv, nemoguće je utvrditi, ali je posve vidljivo da za Radmana druka laburistički eksponent u saborskom Odboru za medije, a pomalo i nezavisni zastupnik Kregar, blizak predsjedniku iako je izabran u kvoti SDP-a odlukom Zorana Milanovića.

Zašto bi Josipović mogao htjeti Radmana, kojeg priželjkuju i «prisavski talibani», revolucionarni antiestablišmentski novinari koji su u bunkeru na Prisavlju zauzeli redakciju Informativnog programa?

Radman nema ni političkog ni medijskog iskustva u razdoblju hrvatskog postkomunizma – predratni direktor Televizije, on se poslije toga bavio menadžmentom, odnosno organizacijom prodaje i visokim školstvom. Podrugljivci kažu da je iz jedne zloglasne organizacije u kojoj je bio visoki funkcionar prešao u drugu još zloglasniju – Mycrosoft – te da je naučio upravljati crno-bijelom televizijom. No to su isprazne dosjetke – Radman je nesumnjivo sposoban kadar, a kad bi bio izabran uz predsjednički zagovor, osigurao bi – političku ekvidistancu. To bi moglo biti važno uoči sljedećih lokalnih izbora i, još važnije, na idućim predsjedničkim, koji više nisu tako daleko... S druge strane, čini se da nema spora «dvaju bregova» oko kadroviranja u tajnim službama, gdje će nesumnjivo otkazati dosadašnjem ravnatelju SOA-e Josipu Buljeviću, čovjeku kojega je na to mjesto doveo bivši ravnatelj i ministar policije i sadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko pa je politički kontaminiran, a istekao mu je mandat.

Igor Pokaz, ambasador u NATO-u, odbio je navodno to postavljanje, a ne pokazuje dovoljnu volje za istu funkciju ni Dragan Lozančić, jedan američki Hrvat, više akademski tip, koji je svojedobno predavao u Marshallovu centru, NATO-ovoj školi za sigurnosne studije, nekoj vrsti vojno-civilne ratne škole za vrhunske kadrove u savezničkim administracijama. Oko Lozančića nemoguće se zavaditi, no od njega ne bi trebalo očekivati ni brzo restrukturiranje – polagano odumiranje tajnih službi, čije se operativne funkcije ionako moraju vratiti MUP-u, ionako je najbolja opcija...

Bijedni ljudi

Sav potencijal uzajamne snošljivosti kad je riječ o ovim manje važnim pitanjima izgubit će se onoga časa kad dođe na red saborska potvrda produljenja više no dugotrajnog mandata državnog odvjetnika Mladena Bajića. Bajić je uživao Josipovićevu podršku kad je DORH otvarao procese najvišim dužnosnicima bivše vlade, u čemu je isprva najpredanije pomagao sam Karamarko budući da se htio riješiti svojih korumpiranih partijskih drugova i rekreirati stranku prema vlastitim predilekcijama. Tako je Bajić postigao da na određen način monopolizirao moć u pravosuđu, gdje se bez njega ne može ništa poduzeti, ali se on sam sa sedamdeset pomoćnika ne može kredibilno suprotstaviti sveukupnoj hrvatskoj korupciji i organiziranom kriminalu.

Poseban odnos s državnim odvjetnikom snažna je politička poluga. Ali, to je politička anomalija ako nije tek načelna potpora nezavisnosti državnoga odvjetništva, čega se Josipović kao kompetentan ustavni pravnik striktno formalno pridržava.

Pa ipak, započne li očekivana smjena Bajića prije idućih lokalnih izbora, političke efekte treba očekivati upravo u tim za sadašnju vlast najosjetljivijim trenucima. Ona mora računati na gubitak koji uvijek dožive vlade u doba krize, pada ekonomije, dok se poduzimaju nepopularne mjere. Pritom joj najveća prijetnja ne dolazi od HDZ-a koji će, doduše, jačati u općinama gdje je i sad jak, nego od laburista, koji će ojačati ondje gdje je SDP dosad bio najjači, uključujući i Zagreb.

Može li Bandić uskrsnuti? Posljednji put nešto se slično dogodilo prije dvije tisuće godina. HDZ može porasti, ali ne može dramatično jer je njegov posljednji rezultat tu bio – podrška manje od deset posto građana. Karamarkova karizma nije takva da bi mogla pokrenuti movidu na špici u Bogovićevoj ulici. Znači, opasnost dolazi od marginaliziranih, siromašnih i očajnih, najvećih gubitnika tranzicije, koji ne shvaćaju poruke esdepeovskog vodstva, što se ponekad izriču na engleskom. «Bijedni ljudi» Dostojevskoga glasat će za LS. Lesar i Vukšić građanima izgledaju kao krajnje nesolidni likovi, ali raja već dvadeset godina glasa za slične ulične mobilizatore.

Suočen s izbornim izazovom, Davor Bernardić, šef gradskog SDP-a, mogao bi stvar riješiti pragmatično ugledajući se na samog svoga šefa stranke Zorana Milanovića, koji je neizvjesnost na parlamentarnim izborima unaprijed otklonio koalicijom s HNS-om. Koalicija s LS-om riješila bi njegov problem. No, onda otpada HNS, koji bi se našao na trećem mjestu, što je za nacionalno vodstvo te stranke neprihvatljivo iako je ona svojim sadašnjim anketnim performansama ionako nepoželjan partner. Ta bi kriza destabilizirala Vladinu koaliciju. SDP bi vjerojatno mogao bez HNS-a jer bi se narodnjaci pocijepali kao HSLS u Budišino doba pa bi većina ostala uz Vladu, ali Milanović ne bi mogao bez Čačića. No, kakve to veze ima s Josipovićem? Nikakve, ako se ne približi laburistima...

Kalkulant i egoist

Tu sad stvari dolaze u sferu više matematike. Ima previše uvjetovanih pretpostavki i stvar je u cjelini nemoguće objektivno sagledati, osim nekim nestvarnim političko-matematičkim modelom ili razmatranjem psihološke motivacije voluntarističkih istupa protagonista. Ono što predsjednika i premijera zasad drži na okupu predodžba je da sjede u istom čamcu, koji ne bi trebalo previše ljuljati.

Mogli bi se osvjedočiti u mudrost Benjamina Franklina, koji je priopćio američkim revolucionarima: «We’all hang together, or we’ll hang separately!» (Ne budemo li skupa visili, izvisili smo!). U ovom času, za Milanovića i Josipovića vrijedi nuklearna doktrina na kojoj se zasnivao detant, poznata kao MAD (Mutual Asssured Destruction). Uzajamno zagarantirano uništenje. Josipović bi mogao utjecati na otvaranje najneugodnijih afera koje bi uzdrmale vlast ili bi se mogao povezati s političkim neprijateljima koalicije, a Milanović bi se mogao s Karamarkom pokušati dogovoriti o promjeni ustava kako bi se ubuduće predsjednik birao u parlamentu dvotrećinskom većinom.

U politici je sve moguće, čak i ono što je nerazumno – liderski poziv ne preuzima kalkulante, nego strastvene egotiste, koji u toj strasti često sagore.