Analiza Plenkovićevog mandata: Bio je uspješan u krizama, ali bez volje za reformama

U nepune četiri godine njegova premijerovanja, hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću dospjele su u ruke dvije povijesne krize. Bankrot najveće domaće tvrtke Agrokor dogodio se u periodu medenog mjeseca i prvih stotinu dana uhodavanja, dok se epidemija koronavirusa i ulazak u globalnu recesiju s neizvjesnim ishodom poklapa sa završnicom mandata. U oba slučaja, Plenković se pokazao kao političar koji brzo reagira na krize, donosi odluke i može preuzeti odgovornost za njih.

Nekoliko dobrih sezona

Premda je pokazao zavidnu razinu upravljanja kriznim situacijama, njegova Vlada ipak nije imala volje (moguće opravdanje može biti krhka koalicijska većina i previranja u HDZ-u) da ozbiljnije zagrebe u strukturne probleme zbog kojih je Hrvatska ostala najneuspješnija tranzicijska ekonomija. Javni se dug posljednjih godina, istina, smanjivao, ali Hrvatska je i dalje najzaduženija tranzicijska država sa skromnim rezervama kojima može reagirati na nepredviđene okolnosti.

Dva mjeseca karantene i evo nas tamo gdje smo bili prije deset godina! Između Agrokora i korone, od važnijih odluka koje mogu utjecati na buduće ekonomske procese može se izdvojiti jedino pismo namjere da se priključimo europskom tečajnom mehanizmu, odnosno preuzmemo euro! Sve ostalo u mandatu premijera Plenkovića bilo je stvar inercije i prelijevanja povoljnih ili nepovoljnih okolnosti. Po inerciji je, primjerice, hrvatska Vlada ostala jedna od europskih vlada koja ima najviše ministara i ministarstava, ništa se nije promijenilo u izbornom sustavu ili teritorijalnom ustroju, nije bilo ni privida da se stranke odmaknu od kadroviranja državnim i javnim poduzećima ili ustanovama, istraživanja i razvoj ostala su na repu zbivanja, ali je zato ojačao vojni budžet.

Zlatno doba hrvatskih javnih financija, odnosno početak pada javnog duga, vezano je za političku krizu s početka 2016., dolazak Tihomira Oreškovića i činjenicu da je zemlja dulje od godinu dana funkcionirala bez izvršne vlasti, i to od razdoblja kad je Milanovićeva Vlada u rujnu 2015. raspustila parlament do listopada 2016. godine kad je Plenković postao premijer. Uz činjenicu da se dulje od godinu dana nisu donosile nikakve odluke, pa ni trošilo uzalud, Hrvatskoj je išao naruku splet nesretnih okolnosti vezanih za međunarodni terorizam i nesigurnost na Mediteranu koji je skrenuo turiste prema Jadranu.

Uz nekoliko dobrih sezona, poduzetnici i stanovništvo prodisali su i zbog nižih kamatnih stopa, što je sve smanjilo pritisak i prijeku potrebu da se razgrne tepih i počnu čistiti neugodni problemi. Da nije bilo karantene i virusne epidemije, Vlada premijera Andreja Plenkovića mogla je pred birače izaći s relativno povoljnom slikom oporavljene ekonomije i popularne turističke destinacije čiji je najveći problem bio gdje naći stotinu tisuća stranih radnika koji će odraditi sezonu, sagraditi mostove i pruge financirane novcem europskih fondova te preuzeti poslove, a s vremenom i mjesto, koje su iza sebe ostavile stotine tisuća građana koje su napustili zemlju.

Dva mjeseca je trebalo da se sav taj uspjeh raspadne kao kula od karata, tako da će novu vladu dočekati niz reformi koje će morati pokrenuti bez oslanjanja na druge. Brzina oporavka ovisit će i o zbivanjima na globalnoj razini s obzirom na to da svaki kutak svijeta ima neke vlastite boljke, počevši od Europske unije koju su brojni u ovoj krizi otpisali kao neuspješnu.

GALERIJA: Prosvjednici izviždali premijera Plenkovića na izlasku iz Sabora 

Pod povećalom i privilegije

Hrvatska objektivno ima skupu i neefikasnu državu, zastarjeli obrazovni sustav, lošu demografsku strukturu stanovništva, jako puno ovisnog stanovništva, loše socijalne transfere, zastarjelu željezničku infrastrukturu, nesređene modele upravljanja šumskim i vodnim gospodarstvom, neefikasnu poljoprivredu, rastrošne političare i frustrirane poduzetnike koji nisu zadovoljni odnosom države prema njima. Bruxelles će još neko vrijeme tolerirati snažnu državnu potrošnju kao prvi lijek na globalnu krizu, no nećemo dugo čekati na promjenu smjera i okretanje ploče.

Neke zemlje već spominju povećanje poreza kao dodatni izvor financiranja povećane potrošnje te će se i u Hrvatskoj brzo otvoriti pitanje poreza na imovinu ili širokog kruga poreznih izuzeća, pa i privilegija za pojedine skupine, koji se neće moći zadržati.