Analiza rada Haaškog suda: Srbi u Haagu 
dobili 1124,5 godina zatvora

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) 2013. slavit će 20. godišnjicu osnutka, ali i prestati s radom. Nakon oslobađajuće presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, a u iščekivanju presude šestorici Hrvata iz vodstva nekadašnje Herceg Bosne i HVO-a, možemo podvući crtu pod rad Haaškog suda koji je i sam nedavno u Sarajevu i Zagrebu, a trebao je i u Beogradu, održavati konferencije o naslijeđu MKSJ-a. Nakon što je MKSJ u četvrtak oslobodio bivšeg kosovskog premijera Ramusha Haradinaja te Idriza Balaja i Lahija Brahimaja, za Srbiju je taj sud sramota svjetske politike. Donedavno je i u nas bilo takvih povika. Kakav je objektivan doprinos tog suda uspostavljanju pravde, osobito za sve žrtve, pitali smo i dvojicu odvjetnika s haaškim iskustvom, Željka Olujića i Antu Nobila, čije su pozicije prema doživljajima u javnosti ideološki suprotstavljene. Odvojeno imaju slične prigovore, a neočekivano su komentirali rezultat naše analize haaških optužbi protiv 160 muškaraca i Biljane Plavšić.

Zasad je osuđeno 89 osoba (manji dio nepravomoćno) na 1380 godina zatvora, s tim da je 67 Srba iz Srbije, BiH i Hrvatske osuđeno na 1124,5 godine zatvora, 14 Hrvata iz BiH na 183 godine, petorica Bošnjaka na 41,5, dvojica Albanaca na 19 i Makedonac na 12 godina. Haaški sud nije osudio nijednog Hrvata za zločine nad Srbima u Hrvatskoj, jer je slučaj Norac preuzeo zagrebački Županijski sud. Sud je oslobodio 18 osoba (sedmoricu Hrvata), 11 optuženika je umrlo, a protiv šestorice nije bilo dokaza pa su optužbe povučene. Trojica haaških optuženika ubijena su pri uhićenju, a pet ih se ubilo, sve Srbi. Zbog privođenja posla kraju, protiv 14 manje bitnih optuženika povučena je optužnica, a četiri slučaja prepuštena su nacionalnim sudovima.

Među optuženima su bila dvojica predsjednika Srbije (kao i Republike Srpske), ali nijedan nije osuđen, dvojica ministara obrane, desetorica generala iz Srbije i Republike Srpske...

Za odvjetnika Olujića loše je što je MKSJ već u Statutu bio definiran kao ad hoc, privremeni sud, te što nije predviđao kažnjavanje agresora. Samo osnivanje suda, za što je inicijativa dolazila i iz Hrvatske, dobro je za međunarodnu pravdu te za generalnu i specijalnu prevenciju. I Nobilo smatra da je na globalnoj razini MKSJ opravdao postojanje jer bi inače teško bili procesuirani zločini međunarodnog prava vlastitih državljana.

– Bez Haaga, Milošević, Karadžić, Mladić... nikad ne bi završili u zatvoru. Haag je procesuirao sam vrh odgovornosti za ono što se dogodilo te je potaknuo nacionalne sudove, doduše sporo i nedovoljno, ali ipak jest, na procesuiranje “vlastitih” ratnih zločina – kaže Nobilo. Obojica odvjetnika složila su se da je neprocesuiranje vojnog vrha na čelu s Veljkom Kadijevićem, Blagojem Adžićem... te baš Vukovara, uz Srebrenicu simbola zločina, veliki propust suda u Haagu. Olujić smatra da je to izravna posljedica toga što nije predviđena inkriminacija agresije na što je on, kaže, upozoravao kao manjkavost haaškog Statuta već kod osnivanja.

– Sud je imao ograničene kapacitete i morali su biti selektivni, ali ta je selektivnost morala imati logiku koja bi zahvatila generalštab JNA – tumači Nobilo. Što se pak procesuiranih predmeta tiče, “naći ćemo u svakom 101 zamjerku”, dodaje. Olujić prigovara sporosti rada suda, čemu je pridonijelo i angažiranje sudaca iz cijeloga svijeta koji nisu poznavali specifičnosti događanja na ovom području, kao i što su primjenjivana načela anglosaksonskog prava, što se tu nije dobro “primilo”. Iako smo s odvjetnicima odvojeno razgovarali, i Nobilo je stavio isti prigovor dodavši kako su “u prvom naletu birani neprofesionalni suci, profesori prava i ratni funkcionari UN-a..., a ne profesionalni suci pa su suđenja bila nekvalitetna”. Uz dislociranost suda od mjesta zločina, umjesto da se sudi u središtu zbivanja, recimo u Sarajevu, kao i Olujić, službeni jezik suda mu je nedostatak za koji on drži da je posljedica “imperijalnog stava o francuskom i engleskom”. Umjesto da je jezik bio u nekoj varijanti razumljivoj na području bivše Jugoslavije.

– Politika je stalno bila prisutna i u sudu, a ne samo u tužiteljstvu, koje zbog pravičnosti i objektivnog utvrđenja materijalne istine nije smjelo biti u sastavu suda. Ti nedostaci u radu suda do rugla su dovodili pravdu – ustvrdio je Olujić, a na naš upit smatra li da i u Srbiji imaju objektivnih razloga za prigovore, uzvratio je: – Imaju i Srbi, jer sve što sam rekao nisam iznio sa specifičnog hrvatskog gledišta, već s univerzalnog gledišta. Riječ je o nedostacima zbog kojih taj sud neće ostati u povijesti upisan kao sud pravde. U njemu su odlučivali politički stavovi velesila, nije imao vlastitu policiju pa s te strane nije ni mogao biti efikasan. Jesu svi privedeni, ali zahvaljujući instrumentima nacionalnih država koje su priznale nadležnost MKSJ-a – napominje Olujić. To što su Srbima izrečene 1124 godine zatvora, a svima ostalima 255 godina, komentirao je:

– MKSJ je svojim statutom i duhom kažnjavanja politički sud koji je pokušavao unijeti ravnotežu kažnjavanjem sukladno stavu politike koja je govorila da su Srbi najviše krivi, pa Hrvati, a zatim ostali, pa se ne čudim tom omjeru.

A Nobilo kaže: – Haaški sud krenuo je od procjene CIA-e da su Srbi krivi 70 posto, Hrvati 20, Bošnjaci 10 posto i držali su taj balans koji su trebala pokriti i trojica hrvatskih generala, ali nije ispalo kako su arhitekti to zamislili po CIA-inim procjenama. Ali, taj omjer do kojeg ste došli i nije problematičan s obzirom na to da su Srbi vodili rat u RH i BiH preko marionetskih država i najveća odgovornost je objektivno na njima – kazao je Nobilo, koji drži kako će se omjer osuđenih Hrvata dramatično povećati s presudom preostaloj šestorici Hrvata iz BiH.