Vodstvo HDZ-a posljednjih tjedana ubrzano radi na pokušaju sanacije posljedica megaafere u kojoj je kroz preprodaju plina Ina opljačkana za više od milijardu kuna, i to u trenutku kad se mnogi pitaju hoće li i ove zime imati čime ogrijati svoju obitelj i skuhati joj pošten obrok. Kontrola štete provodi se u više pravaca, a posljednji su smjene koje, sad je već izvjesno, nakon Uprave Ine čekaju i čelništvo Hrvatske energetske regulatorne agencije (HERA). Teza je jednostavna – Vlada ne može kontrolirati baš svaki posao u državi, za to postoje imenovani upravitelji i regulatori, koji su propustili napraviti posao koji im je zakon odredio i sada moraju otići. Time se pokušava gurnuti u stranu bilo kakvo propitivanje odgovornosti Vlade, pojedinih ministara i premijera.
A koliko se uvjerljivo može braniti teza da su Vlada i ministri predano radili svoj posao, a da su HERA i Ina isključivi krivci za aferu postalo je jasno prije par dana na sjednici mjerodavnog saborskog odbora. HDZ je tamo otkrio kako se namjerava riješiti Upravnog vijeća HERA-e, koja je propustila uočiti kriminal u trgovini plinom, no time se ponovo izložio propitivanju kriterija kojima se Vlada i parlamentarna većina vodi kod imenovanja na važne funkcije u državi. Oporba je, naime, upozorila da je šef HERA-e kojega sada smjenjuju svojedobno proveo nekoliko godina na čelu Nadzornog odbora Karlovačke banke, a koliko je kvalitetan bio nadzor u toj banci, jasno je iz pravosudne trakavice koja traje godinama.
Daniel Žamboki taj je detalj, doduše, propustio navesti u službenom životopisu, no je li doista moguće da Vlada i saborska većina za to nisu znali? Kad se tome doda činjenica da je u regulatornoj agenciji zamijenio čovjeka koji je završio kao osumnjičenik u aferi vjetroelektrane, jasno je da će se vladajući teško oprati od odgovornosti za ovakvo kadroviranje. Uz to, i površnom poznavatelju prilika u HDZ-u teško da će uvjerljivo zvučati teza da se šefica plinare u Vukovarsko-srijemskoj županiji usudila na svoju ruku "skompati" s menadžerom četvrte razine u Ini i preko javnog poduzeća prati stotine milijuna kuna. Loš dojam dodatno pojačavaju kumske i prijateljske veze jednog od osumnjičenika s ljudima u samom vrhu HDZ-a pa je jasno da je riječ o aferi koja je za stranku i Vladu znatno opasnija od svih marifetluka u koje su zapadali Plenkovićevi ministri i koji su premijera kroz dva mandata natjerali na konzumaciju hrpe "znamo već čega".
Pa ipak, u javnosti se sve češće čuje teza kako je "HDZ grozan, ali nema alternativu". S vrijednosne strane, ta je teza teško prihvatljiva, budući da bi to značilo da je politička scena kadrovski ispražnjena do te mjere da bi nacija trebala zažmiriti na korupciju jer nema drugog izbora, što bi značilo odustajanje od bilo kakve volje za poboljšanjima. No, kada se priča spusti na razinu puke političke tehnologije, jasno je da ovakav zaključak ipak drži vodu.
Da najvećoj stranci u ovom, krajnje izazovnom trenutku ipak ostane nešto prostora za sanaciju štete pobrinule su se, za početak, oporbene stranke desno od centra, i to bezrezervnom podrškom prosvjedu koji je pod nazivom "Dajemo vam otkaz" prije tjedan dana pred HDZ-ovom središnjicom organizirala skupina ekstremista i očajnika s društvenih mreža. Iako se iz HDZ-a ranije mogla čuti teza da se radi o "izvana dobro organiziranom skupu", to su demantirale već poruke kojima se pozivalo na prosvjed, da bi se potpuni neuspjeh inicijative razotkrio kroz broj prosvjednika, ali i kroz paranoidne i međusobno teško povezive zaključke koji su izvikani na skupu. Tražilo se odustajanje od eura i izlazak Hrvatske iz Svjetske zdravstvene organizacije, prosvjedovalo protiv cijepljenja, maski i rodne ideologije u školama, a Ina jedva da je i spomenuta. Užasavajući dojam koji je prosvjed ostavio dodatno je zapaprio maloljetnik naoružan molotovljevim koktelom i improviziranim buzdovanom s čavlima i koji je zbog toga završio u istražnom zatvoru, pod optužbom za teroristički akt u pokušaju.
Ovaj nemili događaj HDZ-u je došao kao "kec na desetku". Plenković je odmah izvukao najteže oružje, iznoseći ponovo teze o desničarskim militantima koji se organiziraju i naoružavaju za pokušaj nasilnog svrgavanja demokratski izabrane vlasti i rušenje ustavnog poretka. Time je pokušao svoju stranku prikazati kao žrtvu, no odmah je "poklopljen" podsjećanjima na ne tako davna vremena u kojima je pohodio prosvjednički šator pred Ministarstvom branitelja na Savskoj cesti. Branitelje koji su punih 500 dana prosvjedovali tražeći odlazak SDP-ove vlasti, da bi na kraju sve začinili blokadom prometa i prijetnjom plinskim bocama te pohodom na Banske dvore, Plenković je podržao ne mareći za činjenicu da se i tada radilo o pokušaju nasilnog svrgavanja demokratski izabrane vlasti. I to od strane ljudi koji su oružju zasigurno daleko vičniji od 17-godišnjaka uhićenog na subotnjem skupu pred HDZ-om. Osim toga, postavlja se pitanje koliko je odgovorno od premijera Hrvatsku javno označavati kao zemlju u kojoj se ispod mirne površine valjaju potencijalni teroristički napadi.
Tu mogućnost svakako treba ozbiljno shvatiti i temeljito istražiti, no to je posao neovisnih istraga policije i sigurnosne agencije, nikako stvar koja se bez dokaza iznosi u javnost. S druge strane, ovakvo "prekomjerno granatiranje" Plenkoviću zapravo uopće nije potrebno. Desnica u koju upire prstom sama je sebi nanijela dovoljno štete, a korist koju je HDZ već izvukao iz ovih nemilih događaja je ogromna - desna parlamentarna oporba nije se sama usudila organizirati prosvjed, nego se prikrpila pogubljenim "revolucionarima" s društvenih mreža, što je zorno pokazalo da HDZ s te strane političkog spektra u ovom času nema rivala koji bi mu mogao nanijeti ozbiljniju štetu.
A što je s ljevicom? Najveća stranka na ovoj sceni, ujedno i tradicionalno najjači HDZ-ov protivnik, rasipa se po treći u zadnjih par godina, rušeći tako neslavni HSLS-ov rekord iz vremena Dražena Budiše i usput oslobađajući Plenkovića od bilo kakvog stresa povezanog s parlamentarnom ljevicom. Barem u ovom času. Nova snaga na ljevici, platforma Možemo, više i nije tako mlada, no i dalje se muči s dječjim boljkama u glavnom gradu, kojemu kronično nedostaje novca, što gradonačelnika Tomaševića prisiljava da prema vlastima na državnoj razini bude blaži nego što bi možda bio u, uvjetno rečeno, normalnim okolnostima. Ranu mu je dodatno zasolila dojučerašnja SDP-ova, točnije Grbinova uzdanica Viktor Gotovac koji je, nakon rušenja većine u gradskoj skupštini, napustio i središnjicu na Iblerovu trgu, noseći pod miškom Titovu bistu.
Nakon takvog čina netko naivan možda je pomislio da se radi o čovjeku od kojeg se može očekivati borbenost, ako ne španjolskih boraca, a ono barem Rade Borić. No, Gotovac je par dana kasnije otišao na javnu televiziju kako bi svima otkrio da ga dojučerašnji stranački kolege pokušavaju oblatiti do te mjere da je – briznuo u plač. Nakon ovakve ispovijesti postaje suvišno postavljati bilo kakva pitanja, pa i ono najočitije, što je, za ime svijeta, Gotovca nagnalo da napravi dramu u svojoj stranci i gradskoj skupštini u trenutku u kojem se stranka čiju poziciju namjeravaju zauzeti nosi s megaaferom u Ini. A uz kuloarske priče po kojima su raskol u zagrebačkom SDP-u zapravo prouzročile prizemne ambicije suprotstavljenih grupacija vezane uz kadroviranje po gradskim poduzećima, dojam je da je stanje duha u ovoj stranci na najnižim razinama ikad. Svoju ambiciju okupljanja lijevog bloka za finalni okršaj s HDZ-om na idućim parlamentarnim izborima Grbin je ovdje sam ugrozio katastrofalnom kadrovskom politikom. Na Gotovcu je osobno inzistirao do te mjere da je potpuno rasturio zagrebačku organizaciju stranke, samo kako bi ga imenovao na njezino čelo. Šefu SDP-a sada se to vraća kao bumerang, no treba reći i da Zagreb nije jedina sredina u kojoj se suradnja između SDP-a i Možemo pokazala neuspješnom.
Dapače, svakodnevne trzavice bilježe se praktički u svim sredinama u kojima su dvije stranke na vlasti, ali i tamo gdje kao dio zajedničke većine podržavaju nezavisne ili gradonačelnike iz trećih opcija. Jedna od zanimljivijih takvih situacija rasplela se ovoga ljeta u Puli, u kojoj su SDP-ovi gradski vijećnici, zajedno s HDZ-om, pomogli gradonačelniku Filipu Zoričiću da smijeni šeficu gradskog vijeća iz Možemo, a sve kako bi se omogućili privatnu investiciju koju je ova platforma blokirala tvrdeći da će građanima onemogućiti pristup atraktivnim javnim površinama. Sandra Benčić, jedna od čelnica Možemo nakon toga nije propustila priliku naglasiti razliku između koncepta razvoja kakav zastupa Možemo u odnosu na koncept koji guraju tradicionalne stranke. HDZ i SDP, kazala je, očito nemaju namjeru mijenjati pristup koji je na djelu desetljećima, a svodi se na pogodovanje privatnim investicijama. Da bi se u koncepcijskim razlikama među tradicionalnim strankama i novim opcijama mogla kriti još jedna, možda i najvažnija prepreka stvaranju oporbenog bloka nužnog za svrgavanje HDZ-a suglasan je i analitičar Mate Mijić.
- Koalicije su u prošlosti znale pucati zbog ega ili neostvarenih osobnih interesa pa taj narativ i danas dominira u našem medijskom prostoru, no SDP i Možemo puno su dublje nekompatibilni. Tu se ne radi toliko o svjetonazorskoj nekompatibilnosti jer razlike u idejama između tih dviju opcija relativno bi se lako premostilo, koliko o koncepcijskim razlikama u upravljanju i donošenju odluka. SDP je klasična etablirana stranka u kojoj se ključni ljudi oko nečega dogovore i to onda ide u provedbu što god prosječni član ili niži dužnosnik o tome mislio. Kod Možemo je stanje ipak drukčije jer oni na vrhu više su glasnogovornici aktivističke baze nego što su klasični donositelji odluka u jasnoj hijerarhiji. To znači da su se skloniji povući pod pritiskom onih ispod sebe, reterirati u nekom pitanju koje je iziritiralo bazu, dok je u velikim strankama to puno rjeđe jer označava slabost koju nijedan jači igrač ne želi pokazati ni unutar stranke ni prema partnerima na vlasti – komentira Mijić. Uvjeren je da je trenutni odnos SDP-Možemo donekle usporediv s odnosom HDZ-a i Mosta dok su dijelili vlast.
- Imali ste stranku koja je bez puno demokratičnosti donosila unutarnje odluke koje je onda htjela provoditi i partnera s kojim se teško pregovaralo i koji bi se nerijetko povukao ili čak ogradio od dogovorenoga. U HDZ-u su to tumačili kao izvolijevanje i neiskrenost partnera, a slične optužbe opterećuju i odnos dviju lijevih stranaka nakon pokušaja da zajednički obnašaju vlast na lokalnoj razini. Razlika je, doduše, u tome što je HDZ bio i realno dominantna snaga u odnosu na Most pa je teško podnosio da ga manji partner povlači za nos, dok je SDP u stvari manji partner koji se teško miri sa svojom pozicijom – kaže Mijić. Uvjeren je kako idejno Možemo i Most teško mogu zajedno, ali kako bi se prema načinu funkcioniranja lakše jedni s drugima dogovorili, nego s velikim strankama koje su im bliže po svjetonazoru. Čini se da politički rascjep na staro i novo počinje nadvladavati onaj na desno i lijevo, zaključuje Mijić.
Uz sve ove razlike, kod bilo kakvog pokušaja detronizacije HDZ-a valja voditi računa o činjenici da je riječ o stranci s najčvršćom biračkom bazom, koju je teško nadmašiti bez jasnog i homogenog oporbenog bloka.
Na to upozoravaju i oni koji su sudjelovali u jedina dva uspjela pokušaja. Onoga iz 2000. godine prisjeća se tada HSLS-ovac, danas član Glasa Jozo Radoš, koji ističe kako je pogrešno HDZ-ove birače svoditi isključivo na ljude u klijentelističkom stranke, ovisne o radnim mjestima i drugim poslovima s državom.
- Istina je da je HDZ, ne zahvaljujući svojoj kvaliteti, nego okolnostima, usprkos aferama i dalje nekako najstabilnija opcija. Njihove birače dijelom drži klijentelizam, ali ne možete na taj način pokriti pola milijuna birača. Oni i dalje imaju tu staru, u principu populističku retoriku koja čvrsto veže uz HDZ dio patriotskih emocija. Vjernu bazu ima i SDP, no ona je daleko manja i više nije toliko emocionalno nabijena – tumači Radoš. Prisjeća se kako su se okolnosti za promjenu vlasti 2000. godine posložile, između ostaloga, i zato što je stranka u tom trenutku bila predugo na vlasti, a nakon rata se dobrano kompromitirala.
- No, za razliku od današnje, politička scena tada je bila puno definiranija, postojao je koliko-toliko homogen lijevo-liberalni centar. I 2011. godine HNS je još uvijek osvajao sedam do osam posto, što nije beznačajno. Danas na tom prostoru nema snage – uvjeren je Radoš. Nešto veću snagu primjećuje u strankama desnice koje bi s te strane HDZ-u mogle odnijeti dio glasova, no upozorava kako se na desnici ipak ne nazire potencijalni antihadezeovski blok. Iako je do izbora dosta vremena, Radoš sumnja da bi prazan prostor mogla popuniti neka nova politička opcija jer su, tumači, birači zamoreni između ostalim i pojavom i propašću niza novih opcija kroz posljednje godine. U takvoj situaciji, kaže, teško je značajnije animirati birače, a pogotovo "iz laboratorija" kakav prepoznaje u udruzi ZRIN Damira Vanđelića, koja pokazuje političke ambicije, ali ne želi na izbore, nego bi svoje ideje "iz hladovine" prodavala onima koji su voljni u potpunosti ući u ring.
Mirela Holy sudjelovala je u rušenju HDZ-a 2011. godine kao SDP-ovka, da bi kasnije osnovala Orah, vlastitu protestnu opciju koja je u početku brzo uzletjela, da bi se zatim još brže strmoglavila i nestala s političke scene. Ključnim za svrgavanje HDZ-a 2011. godine Holy vidi velik interes koji su tada pokazivali intelektualci s javne scene, kao i sindikati. Uvjerena je da opcijama na ljevici u programskom smislu danas nedostaje ta svježina koja sa sobom donosi nove, progresivne ideje.
- Progresivna politika trebala bi se bazirati na novim idejama i ponuditi nešto ispred svog vremena, no i SDP i ostatak ljevice u programskom je dijelu trenutno preduboko utopljen u mainstreamu i nije otvoren, što ne može proći kod birača. S druge strane, SDP se već dugo bavi sam sobom, a Možemo pokazuje također pokazuje zatvorenost. Oni zapravo funkcioniraju kao sekta, krajnje nepovjerljiva i nespremna prihvatiti bilo koga sa strane – kaže Holy.
Ključnim problemom za oporbu u novim okolnostima ipak smatra krizu liderstva. Iako ističe kako sama nije pretjerano sklona ideji vođa koje svi bespogovorno slušaju, Holy priznaje kako je opoziciji za uspjeh nužna osoba koja je u stanju privući veći dio birača.
- Kad se išlo na smjenu HDZ-ove vlasti 2011. godine, SDP je uvijek okupljao, još se nije bio pokazao karakter Zorana Milanovića koji je u biti razarajući. To je bilo ključno da bi se u priču uključili i ljudi s javne scene, a danas stvari stoje drugačije – govori Holy. Zanimljivo, i ona potvrđuje Mijićevu tezu da nove stranke teško funkcioniraju zato što u odlučivanju sudjeluju ljudi "odozdo" i prisjeća se da je Orah funkcionirao autoritarnije, dok je fokus bio isključivo na njoj. Nakon demokratizacije unutarnjih procesa priča se, kaže, vrlo brzo raspala, pri čemu upozorava i na velik razorni utjecaj osoba "ubačenih" u nove, brzorastuće opcije.
Da je ključni problem današnje oporbe to što nema jasno profiliranu osobu koja bi u biračkom tijelu figurirala kao potencijalni premijer smatra i Jadranka Kosor, bivša HDZ-ova premijerka, koju je s vlasti 2011. godine svrgnuo lijevi blok predvođen SDP-om, tada na čelu s današnjim predsjednikom države Zoranom Milanovićem.
- Opozicija je u moje vrijeme bila neusporedivo oštrija, imala je i jasnog čelnika Milanovića koji je na dnevnoj bazi kritizirao i većinu i moju vladu, što je mene osobno motiviralo, posebno oko završetka pregovora s EU.
Politička scena danas je svedena na jednostranačje, iako bi bilo dobro da postoji konkurencija ideja i rješenja za probleme s kojima smo suočeni, pri čemu je lider opozicije izrazito je važan, jer je nužno da birači prepoznaju osobu koja će potencijalno biti premijer. Iako u opoziciji ima pojedinačnih bljeskova, nekoliko pametnih, sposobnih i hrabrih ljudi, oni nemaju iza sebe snažnu stranku, budući da snažnih stranaka u opoziciji više uopće nema. SDP se sam ubija, a čelna osoba je, ma kako to zvučalo, zapravo nevidljiva. On govori, ali ga se ne čuje, što je uzrok dobrog dijela trzavica u stranci – uvjerena je Kosor.
Upozorava i da opozicija propušta trenutke u kojima bi mogla pokazati svoju snagu i "najjače oružje koje imaju protiv HDZ-a", a to je, kaže, brojnost svojih zastupnika.
- Opozicija je imala bljesak kroz raspravu o Ini koju su uspjeli organizirati, no odmah je postalo jasno da se teško mogu složiti, jer su jedni drugima konkurencija. A trebali bi shvatiti da jedino kroz zajednički nastup mogu računati na politički dobitak. Opozicija bi u ovom trenutku zajednički trebala pokazati da ih ima, što su propustili pokazati, primjerice kada je predsjednik Sabora Gordan Jandroković Katarinu Peović udaljio s rasprave na puna dva dana. Takve stvari se nekada nisu događale, radi se uzurpaciji funkcije prvoga među jednakima, na što je opozicija trebala glasno reagirati i pokazati svoju brojnost, koja je zapravo njihovo najjače oružje u odnosu na HDZ, čija je većina toliko tanka da su u soje redove ponovo morali primiti Hrvoja Zekanovića – smatra bivša premijerka.
analiza je slijedeća. najbolje se da muljati u "zna se".