Bitna u brendiranju, posebno u vezi s geopolitičkim pozicioniranjem, jest uloga lidera. Ona sve više dobiva na značaju s obzirom na trend personalizacije i prezidencijalizacije politike. Predsjednici države, vlade, parlamenta dobivaju puno prostora u medijima. Kako ističu mnogi autori, ljudsko je lice snažan medij, sposobno prenijeti identitet i osobnost, stoga nas privlače države i kompanije sa snažnim liderom. No uloga lidera može imati samo kratkoročni učinak ako nije praćen konkretnim političkim i institucionalnim potezima – objasnila je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović na svibanjskoj konferenciji Večernjeg lista o brendiranju Hrvatske. Upravo koncept prezidencijalizacije politike daje najbolji uvid u prvu polovinu njezina mandata na Pantovčaku.
Vrlo aktivna
Kolinda Grabar-Kitarović vrlo je odlučna biti vidljiva, kako u javnosti tako na diplomatskom planu. Proaktivnija je u odnosu na prethodnike. U brojkama – u dvije i pol godine mandata Grabar-Kitarović odradila je oko 75 putovanja, a osim u SAD, najčešće je putovala u BiH i Sloveniju te je dva puta bila u Afganistanu. Znaju se čuti kritike o opravdanosti putovanja, na kojima je prate gospodarstvenici, i njihovim rezultatima, posebice za ekonomiju, no predsjedničin posao jest da putuje i prezentira državu te da gospodarstvenicima otvori vrata i da platformu za suradnju, nakon čega ovisi o njima.
Brojke pokazuju što se znalo i prije izbora – glavna je vanjskopolitička agenda partnerstvo sa SAD-om, uz koje se veže i vojna suradnja i kupnja naoružanja. U odnosu sa SAD-om vidi se najbolje kako djeluje politički nerv – surađivala je s administracijom predsjednika Obame, pa i podržavala Hillary Clinton, ali jednom kad je Donald Trump postao predsjednik, pozornost je, pragmatično, usmjerena na njega. K. Grabar-Kitarović i njezin kolega iz Poljske Andrzej Duda uspješno su i novoj administraciji progurali inicijativu Tri mora, idejno začetu u Atlantskom vijeću, o povezivanju sjevera i juga Europe koja je Hrvatsku “gurnula” prema središnjoj Europi.
Mnogi su s podsmijehom promatrali “proguravanje” predsjednice do Trumpa na summitu NATO-a u Bruxellesu na što je ona lakonski odgovorila: “To mi je posao.” Iz diplomatskih izvora doznalo se kako je ta osobina predsjednice, da bez kompleksa razgovara s kim želi, utjecala na to da Trump prihvati poziv na summit Tri mora u Poljskoj, gdje se susreo s predsjednicom. Također, predsjednica je prva anticipirala promjenu globalnih odnosa prema Rusiji te probila led sastankom s ministrom vanjskih poslova Sergejem Lavrovom.
Druga linija međunarodne suradnje – ona horizontalna – nešto je od čega K. Grabar-Kitarović ne bježi, ali i ne naglašava. Korak u iskazivanju dobre volje za pragmatičnu suradnju bilo je potpisivanje deklaracije s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem. Ipak, i potpisivanje deklaracije, ali posebice izjava na obilježavanju godišnjice Oluje o tome kako “nam je žao svakog života, i srpskog i hrvatskog”, smirila je tenzije koje se uvijek oko Oluje uzburkaju. Potpisivanje deklaracije, kao i prijedlog da se osnuje ministarstvo demografije, izazvalo je nezadovoljstvo u Vladi, no takve su situacije neizbježne u situaciji kad predsjednica i premijer sukreiraju vanjsku politiku i kad predsjednik, koji ima ogroman izborni legitimitet, ima i ograničene ovlasti, što izaziva frustracije kod predsjednika, ali i kod birača koji očekuju ispunjenje predizbornih obećanja koje predsjednik po ovlastima i ne može ispuniti. Ideološku matricu odredila je od početka, simbolički predstavljenu micanjem biste Josipa Broza s Pantovčaka. Kritizirali su je da ne osuđuje dovoljno jasno radikalne skupine, a o toleranciji je progovorila tek kad su tenzije u društvu dosegle vrhunac.
Najveći test
No najveći i najozbiljniji test mandata bio je nakon parlamentarnih izbora. Koristeći ustavne ovlasti da se brine o urednom funkcioniranju državne vlasti, osigurala je stabilnost, crpeći savjete od profesora ustavnog prava. Iako dolazi iz HDZ-a, K. Grabar-Kitarović prošla je test neovisnosti. No odnosi s HDZ-om su zahladili, prvo s Tomislavom Karamarkom jer joj je, pisalo se, zamjerio što mu kao relativnom pobjedniku izbora 2015. nije dala mandat za sastavljanje Vlade. Andreju Plenkoviću se zamjerila, i to kad je u jeku krize vlasti koja je stigla nakon sukoba HDZ-a i Mosta, dok je Plenković pokušavao složiti novu većinu, sazvala konzultacije na Pantovčaku ne bi li provjerila postoji li potencijal za parlamentarnu većinu. S Plenkovićem je izbio tihi rat kad je iz Salzburga kritizirala angažman vojske na požarištu kod Splita, zbog čega je ministar Damir Krstičević najavio pa odustao od ostavke. Suradnja sa Zoranom Milanovićem bila je nikakva, dok je suradnju s Tihomirom Oreškovićem obilježio njezin zahtjev za smjenu tadašnjeg šefa SOA-e Dragana Lozančića. I dalje je nejasno zašto je tražila razrješenje, osim objašnjenja kako je izgubio njezino povjerenje.
josipović je imao potporu novinara ali ne i naroda,dokaz tome su njegov izgubljeni mandat