Andaluzija je bila veliko iseljeničko odredište Hrvata iz Primorja koji su preuzeli islam

Andaluzijski kalifat, koji se punih osamsto godina prostirao na području današnje Španjolske i Portugala, bio je središte razvoja kulture, znanosti i umjetnosti u tadašnjoj Europi. Ali i trn u oku kršćanima koji nisu imali namjeru tolerirati veliko muslimansko uporište na jugozapadu kontinenta. Bilo je to muslimansko uporište u kojemu su kršćani bili tolerirani, ali ne i ravnopravni. Naime, život kršćana i Židova u Andaluzijskom kalifatu bio je relativno slobodan, pod uvjetom da su se pridržavali nekoliko pravila.

Kršćani i Židovi nisu morali živjeti u getima, nije im bilo zabranjeno prakticiranje njihove vjere, nitko ih nije silio da prijeđu na islam. Ujedno, nisu imali ograničenja u poslu, mogli su se baviti čime god su htjeli, uključujući i bankarstvo ili trgovinu zlatom i srebrom. Mogli su raditi u javnim službama i sudjelovati u društvenom životu zajednice. Naravno, postojala je i druga strana medalje, odnosno kršćani i muslimani bili su građani drugog reda jer su morali javno priznati superiornost islama i muslimanske snage, ali i plaćati džizju, odnosno poseban porez muslimanskim vladarima. Nisu smjeli nositi oružje niti su mogli oženiti muslimanku.

Iskrcavanje na Gibraltar

Tijekom osamsto godina muslimanske vladavine na Iberijskom poluotoku nisu svi muslimanski vladari bili tolerantni. Kalif Almanzor pljačkao je kršćanske crkve, a u pojedinim razdobljima uvođeni su propisi poput onog da kršćani ne mogu imati više kuće od muslimana. U takvom je kalifatu tadašnja Hrvatska imala posebno mjesto. Naime, upravo je Andaluzija bilo najveće i najprivlačnije iseljeničko odredište primorskih Hrvata s Jadrana koji su tamo odlazili kao radni pečalbari i najamni vojnici. Većina hrvatskih useljenika u maursku Španjolsku odnosno Andaluzijski kalifat bili su čakavci iz Dalmacije koji dijelom prelaze na islam te preuzimaju muslimanska imena. Među njima je i nekoliko velikih vojskovođa poput Hadjib Badra koji je pod prezimenom Badrov rođen u Dalmaciji, na području otoka Brača ili Korčule. Preselio se na Iberijski poluotok, stupio u maurske vojne postrojbe i s vremenom se uzdigao do razine maurskog vojnog zapovjednika i jednog od vodećih generala. U vrijeme njegova zapovijedanja, u razdoblju od 902. do 921. godine, Andaluzijski kalifat potpuno je učvrstio vlast na području Španjolske. Nekako je u to vrijeme, u sklopu vojnih postrojbi kalifata, stvorena i dalmatinska legija stranaca koja je, prema nekim navodima, brojila više od 10 tisuća pripadnika.

Kršćani sa sjevera pokretali su gotovo neprestano za vrijeme trajanja Andaluzijskog kalifata napade na ovu muslimansku državu kako bi je ponovno vratili pod kršćansku vlast. Stvarna je rekonkvista počela 722. godine, tek desetljeće nakon što su se arapski vojnici iskrcali na Gibraltar, odakle su pokorili gotovo cijeli Iberijski poluotok. Tada se na sjeverozapadu Španjolske odigrala bitka kod Covadonge, u kojoj je kršćanska vojska žestoko porazila Arape, nakon čega je osnovano kraljevstvo Asturija, svojevrsna baza iz koje su kretali gotovo svi napadi na Andaluzijski kalifat. Ipak, službeno je rekonkvista, ili ponovno osvajanje poluotoka uime kršćanstva, krenula objavom dokumenta Chronica Propetica, kojim se naglašavaju kulturne i religijske razlike između kršćana i muslimana na Iberijskom poluotoku i potreba da se muslimani istjeraju iz Europe. Ipak, ovo područje bilo je u to vrijeme dosta izmiješano, a razlika između pojedinih muslimanskih i kršćanskih vladara nije bila, osim u religijskom smislu, toliko očita.

I kršćanski i muslimanski lokalni vođe ratovali su jedni protiv drugih, a nije nepoznato da su stvarani i muslimansko-kršćanski savezi za borbu protiv trećih vlastodržaca. U svemu tome dodatni kaos unosilo je i postojanje velikog broja plaćenika koji su se borili čas na jednoj, čas na drugoj strani, bilo muslimana bilo kršćana. Jedini kriterij za njihov angažman u borbi bilo je tko više plati.

Neprestane borbe kroz stoljeća između Arapa i kršćana bile su u to vrijeme stil života stanovnika Iberijskog poluotoka, i to do te mjere da su se čak razvile i specifične taktike. Iberijska konjička taktika svodila se na brzi galop vitezova prema neprijatelju, bacanje koplja i povlačenje. Ovakav bi se napad ponavljao po nekoliko puta dok arapske snage ne bi toliko oslabjele da bi caballerosi, odnosno vitezovi na konjima ušli u njihove redove i dugim kopljima uništavali sve što se pred njima nađe. Borbe su s većim ili manjim intenzitetom trajale dugih osam stoljeća, sve do 1492. kada su na kraju muslimani protjerani iz Europe, a kalifat rasformiran. Oni muslimani koji su ostali na mjestu nekadašnjeg kalifata morali su se podrediti novim pravilima života. Naime, u kalifatu su kršćani i Židovi morali plaćati poseban porez vladarima. Sada se situacija okrenula. Nova kršćanska hijerarhija propisala je teške poreze nekršćanima, s tim da su Maurima, nekada vladajućoj muslimanskoj klasi, ostavljena neka prava. Već godinu dana potom propisi su pooštreni. Prava Maurima potpuno su ukinuta, a muslimanska populacija prisiljena je na preobraćanje na kršćanstvo ili na izgon. Istodobno je prognano i sve židovsko stanovništvo iz tog dijela poluotoka.

Nepokolebljiva okrutnost

Procjenjuje se kako je u trenutku konačnog kraha kalifata samo u Kastilji bilo oko pola milijuna muslimana. U godinu dana njih 100.000 je pobijeno ili pretvoreno u roblje, 200.000 ih je istjerano iz zemlje, dok se ostatak zbog straha za vlastiti život bio prisiljen preobratiti na kršćanstvo. Ipak, ni to im nije pretjerano pomoglo. Uskoro nakon pada Andaluzijskog kalifata razvila se inkvizicija koja je u sljedećih šezdesetak godina gotovo potpuno “očistila” Španjolsku od stanovnika “sumnjivih korijena”. Rekonkvista, ma kako na kraju okrutna bila, predstavlja za Španjolce svojevrsni dio nacionalnog ponosa i osnovni mit španjolskog nacionalizma koji se počeo znatno razvijati u 19. stoljeću. To je dodatno ojačao i Francisco Franco koji je ideju oslobodilačkog rata prilagodio Španjolskom građanskom ratu, agitirajući rekonkvistom protiv “stranaca koji su ugrozili španjolsku domovinu”, odnosno protiv regionalnog nacionalizma i komunizma. Kako god bilo, danas se smatra da progoni koje su tijekom nekoliko desetaka godina nakon pada Andaluzijskog kalifata doživjeli muslimani u Španjolskoj predstavljaju jednu od najokrutnijih sustavno organiziranih akcija u povijesti, pri čemu su kao etnička ili religijska skupina potpuno nestali.