Reformu obrazovanja ne treba depolitizirati, već pluralizirati!

Ministrica znanosti i obrazovanja dr. Blaženka Divjak, inače diplomirana matematičarka i fizičarka, doktorica prirodnih znanosti, sveučilišna profesorica matematike i informacijskih znanosti te sveučilišna upravljačica (u mandatu prof. dr. Aleksandra Bjeliša bila je prorektorica za studente i studije Sveučilišta u Zagrebu, a tijesno je u „pripetavanju“ poražena u utrci za rektoricu od strukovnog, informacijskog, kolege profesora dr. Damira Borasa: osvojila je 31, a novi je rektor ujtio 35 glasova članova umničke „konklave“, sveučilišnih senatora) - posljednjih je tjedana u nizu javnih ukazanja najavila svoje ključne reformističke nakane: prvo, kani depolitizirati sve obrazovne i znanstvene politike i, drugo, namjerava osmisliti i provesti „ubrzavanje najvažnije reforme društva koja stoji posljednje dvije godine“.

Ovaj osvrt na ono što su hrvatski pedagozi-vrhovnici nazvali zbunjujućom sintagmom „kurikularna reforma“ i „cjelovita kurikularna reforma“ (omogućivši tim nazivom bezbrojna lingvistička nadmudrivanja i semantičke nesporazume latinista i kroatista koji su ih uvjeravali da bi ispravan naziv trebao biti: latinisti „kurikulna reforma“; kroatisti sa dna kace „uputnička reforma“), a zapravo se treba zvati „staromodno“ reforma odgoja i obrazovanja ili reforma školstva, pišem kao sociolog, dakle stručnjak za društvene odnose, umirovljeni sveučilišni profesor i djed dviju djevojčica-blizanki koje će već sljedeće godine krenuti u prvi razred te, navodno, ubrzano-reformirane i depolitizirane škole.

Prva je moja kritička opaska na javni „reformistički“ govor ministrice Divjak da je on, nažalost, „matematički“ birokratiziran i zainteresiranoj javnosti – učenicima, studentima, učiteljima, nastavnicima i profesorima, a posebice roditeljima – potpuno nerazumljiv.

Moralna panika

Da je tome tako možete i sami zaključiti nakon što pokušate dokučiti što bi trebale značiti ove ministričine rečenice: „Planiramo u sljedeća dva tjedna u proceduru uputiti prijedlog prema kojem će članovi Posebnog stručnog povjerenstva (PSP) zaduženog za provedbu Strategije biti čelnici tijela i institucija koje su najodgovornije za provedbu pojedinih mjera iz Strategije. PSP će voditi ministrica odnosno ministar nadležan za znanost i obrazovanje. Na taj način će se provedba Strategije institucionalizirati i depolitizirati.“

Druga se moja kritička primjedba odnosi na ministričinu najavu depolitizacije obrazovnih i znanstvenih politika, dakle i odgojno-obrazovne/školske reforme. Kao profesionalni sociolog dobro znam da je teza o depolitizaciji odgoja i obrazovanja, ali, nažalost, i znanosti i znanstvenih politika, čista iluzija, mit, a vrlo često i – manipulativna dogma.

Područje odgoja i obrazovanja tiče se, naime, svakog građanina, svakog roditelja i svakog djeteta ili mladog čovjeka. Upravo zbog toga je to područje – područje obrazovnih i odgojnih promjena, preinaka, reformi i politika – jednostavno nemoguće i NEPOTREBNO depolitizirati.

Ono što bi resorni ministar trebao ili morao činiti, a što njezina četiri posljednja predšasnika (dr. Željko Jovanović, dr. Vedran Mornar, dr. Predrag Šustar i dr. Pavo Barišić) nisu činila kako treba jest uvažavanje činjenice da je hrvatsko društvo svjetonazorski, vrijednosno, socijalno, politički i etnički PLURALNO pa i podijeljeno.

Provođenje reformi u takvom društvu, općenito, a posebice provođenje socijalno, svjetonazorski, etnički i interesno osjetljivih reformi – a među te reforme možemo ubrojiti reforme zdravstva i zdravstvenog osiguranja, reforme odgoja i obrazovanja, reforme radnog zakonodavstva i tržišta rada, porezne reforme i slične – opravdava definiciju politike kao umijeća ili umjetnosti mogućega.

Štoviše, provođenje „depolitiziranih“ reformi u situaciji kad je već stvorena i institucionalno, stranački i politički učvršćena MORALNA PANIKA dovodi ministra, u našoj priči o odgojno-obrazovnoj reformi ministricu, u situaciju da treba ozbiljno razmišljati o definiciji politike koju je davne 1867. godine javnosti ponudio kancelar bivšega pruskog kraljevstva, ratnik-pobjednik, prvi njemački ujedinitelj, aristokrat (knez) i istinski reformist Otto von Bismarck (puno ime: Otto Eduard Leopold von Bismarck-Schönhausen): „Politika je umjetnost podnošljivoga.”

Ministrica Divjak, ali, naravno, ne samo ona, nego i predsjednik VRH-a Andrej Plenković, njegova vlada i koalicijska (!) vlada liberalnih narodnjaka (HNS-a) i konzervativnih pučana (HDZ-a) morala bi napokon početi razmišljati BIZMARKOVSKI, pitajući se koje su i kakve reforme odgoja i obrazovanja danas PODNOŠLJIVE najvećem broju učenika, studenata, učitelja, nastavnika, profesora, ali i roditelja, pa i DRŽAVNOM PRORAČUNU i nevladinim organizacijama koje izražavaju svekoliku pluralnost i podijeljenost hrvatskog društva.

Prije nekoliko dana o „umjetnosti podnošljivoga“ u odgoju i obrazovanju dugo sam, u njemu dragoj Makarskoj, u svjetonazorski i strukovno pluralnom društvu, divanio s Andrejem Plenkovićem.

Stekao sam dojam da je on iskreno na strani reforme odgoja i obrazovanja kao „umjetnosti podnošljivoga“, ali je svjestan činjenice da su postojeći svjetonazorski, politički, ali i OSOBNI i INTERESNI sukobi i nepovjerenja dosegli alarmantne razmjere.

Složio se s konstatacijom da je oko kurikularne reforme stvorena racionalna (osobnim interesima i medijskim spinovima poticana), ali i iracionalna (svjetonazorskim i inim uvjerenjima, frustracijama i strahovima, pa i predrasudama uvjetovana) moralna panika koju je možda moguće početi prevladavati „sjedanjem za isti stol ljudi koji različito misle i imaju različite vizije sadašnjosti i budućnosti odgoja i obrazovanja“.

Izgubljeno povjerenje

Ovdje čitatelja želim podsjetiti da izraz-pojam „moralna panika“ dugujemo američkom politologu Stanleyu Cohenu i njegovoj knjizi “Narodni vrazi i moralna panika” iz davne 1972. godine. Evo kako je definira: “Čini se kako se u svim društvima ponekad pojavljuju razdoblja moralne panike. Javlja se neko stanje, epizoda, osoba ili skupina osoba koje se definiraju kao (smrtna) prijetnja društvenim vrednotama i interesima. Masovni mediji prirodu tih stanja, epizoda, osoba ili skupina osoba prikazuju na stiliziran i stereotipan način. Medijski urednici, biskupi, političari i drugi podobnomisleći ljudi tada podižu moralne barikade.”

„Moralne barikade“ oko smisla, ciljeva, sadržaja te protagonista odgojne i obrazovne reforme, zvane kurikularna reforma, nisu, dakako, nastale, ali su učvršćene, 2016. godine: u doba vladavine Tihomira Tima Oreškovića i njegova resornog ministra dr. Predraga Šustara.

Nakon što je religiozni resorni ministar Šustar javno progovorio o mogućnosti „pomirenja“ teorije evolucije i religije te najavio potrebu novoga, svjetonazorski pluralističkoga, pristupa izmjenama „kurikuluma“ ili „kurikula“, glavni autor prijašnje „kurikularne reforme“, pedagog i sociolog, dr. Boris Jokić postao je vođa i glasnogovornik pokreta otpora bilo kakvim preinakama njegova životnog „projekta“.

Za hrvatsku liberalnu javnost/medije dvojako karizmatični Jokić – izgledom asocira na, neka mi dragi Bog prosti, Isusa Krista, a može se pohvaliti doktoratom s Cambridgea na temu religije u hrvatskim osnovnim školama – uspio je na kraju (2016.) dizajniranje i raspravu o školskoj reformi preseliti na ulice hrvatskih gradova.

Od tog trenutka svaka rasprava i polemika o reformi odgoja i obrazovanja može se svesti na logiku „moralne (dakako i političke) barikade“ na kojoj se sukobljavaju, spore i ratuju metaforički „oni“ i „mi“.

„Depolitizacija (svih) znanstvenih i obrazovnih politika“ u takvoj je, masovnoj i elitnoj, socijalno-psihološkoj situaciji jednostavno nemoguća pa i nepotrebna. Potrebno je, a možda je još uvijek i moguće, promišljeno i strpljivo traganje za minimumom i maksimumom PODNOŠLJIVOG KONSENZUSA u bizmarkovskom smislu.

Ni samoj ministrici nije strana ideja konsenzusa, ali, očito, ne shvaća da su depolitizacija i potraga za konsenzusom potpuno različite reformske filozofije, strategije i taktike.

U intervjuu koji je dala Tihomiru Ponošu i koji je objavljen 25. lipnja 2017. u Novom listu, ministrica Blaženka Divjak poetično je progovorila o nužnosti potrage za suglasjem oko reforme odgoja i obrazovanja: „Pitanje kakve rezultate mogu postići reforme ako nemaju široko prihvaćene zajedničke temelje, zajedničko razumijevanje. Provedba reformi bi u tom slučaju imala vijek trajanja, a vijek trajanja bi bio koliko traje vlada. Konsenzus, naravno, ne znači da se mora svatko oko svakog sadržaja i detalja usuglasiti, ali oko načela da. Dakle, što očekujemo, koji su ciljevi obrazovanja, kako ćemo na njemu raditi, korištenje stručnih znanstvenih podloga, želja da obrazovanje bude takvo da učenici budu motivirani, a nastavnici rade suvremenim metodama poučavanja, što bi sve trebalo omogućiti da učenici imaju vještine koje su potrebne i za tržište i za njihov osobni rad. Kada bismo postigli konsezus oko osnovnih načela, onda bismo na tome mogli stručno dalje graditi. Naime, reforma započinje, ali nikada ne završava već se samo usavršava.“

Ne treba biti pedagogijski mudrac da se zaključi kako postojeće javne rasprave, zapravo javne svađe i verbalni ratovi, nastale povodom i na marginama EUTANAZIRANE školske reforme, pokazuju da ona nema baš ništa od onoga što kao ideal spominje ministrica: „široko prihvaćene zajedničke temelje, zajedničko razumijevanje“.

Ti poželjni i nužni „temelji“ i „razumijevanje“ ne mogu se zamisliti bez minimuma odavno izgubljenog uzajamnog povjerenja raznih i raznolikih dionika odgoja i obrazovanja.

Očajnički pokušaj ministrice Divjak da reformu „ubrza“ najavom o uvođenju informatike kao obveznog predmeta u pete i šeste (2018.) i sedme i osme (2019.) razrede osnovne škole te spominjanjem „silnog“ novca koji se slijeva iz europskih socijalnih fondova i europskih fondova za regionalni razvoj za razvoj e-škole (spomenula je 300 milijuna kuna koji su već na račun CARNeta pristigli za tu namjenu) neće također pridonijeti izgradnji nužnih konsenzualnih temelja, uzajamnog razumijevanja i povjerenja zaraćenih, doslovce, protagonista i dionika reforme.

Umjesto razumijevanja i povjerenja, rasprave će se voditi o tome tko će zaraditi i profitirati od nabave i prodaje e-opreme za e-škole, o tome koje će škole zakoračiti u digitalno, a koje i dalje tavoriti u Gutenbergovu vremenu, ali i o tome je li digitalno i svako drugo opismenjavanje današnje i sutrašnje djece moguće započeti u petom razredu osnovne škole ili možda još u prvom razredu ili – dječjem vrtiću.

Zaključit ću ovako. Reforma odgoja i obrazovanja dospjela je u ljeto 2017. u ćoravi sokak, ćorsokak ili slijepu ulicu iz koje je može izvući samo uzajamni kritički dijalog na „smrt“ i na stotine milijuna kuna i eura posvađanih zaraćenih strana.

Taj dijalog, plašim se, više ne može inicirati sama ministrica Divjak, nego se kao inicijator i medijator dijaloga mora pojaviti predsjednik VRH-a Andrej Plenković.