Plenković bez Krstičevića gubi HDZ

Damir Krstičević opozvao je “neopozivo” i ostaje ministar obrane! No to je kraj samo jedne epizode, ali ne i završetak priče. Još uvijek u hrvatskim medijima ostaje visjeti pitanje je li ovo doista samo emotivna reakcija generala ili je imao i neke skrivene motive koji će se pred našim očima uskoro razmahati u punoj širini, a ništa manje važno nije ni pitanje – je li njegova pozicija ministra obrane sada slabija ili možda ipak – jača?

Dok se stječe dojam da većina komentatora smatra da je ovime Krstičević nepovratno potrošio džoker “ostavka”, meni se čini da je ovim dramatskim potezom na oba glavna zagrebačka brijega poslao jasnu poruku koja je itekako ozbiljno prihvaćena! Istina je, predsjednica RH bila je prilično uvjerljiva objašnjavajući što je zapravo htjela reći, naglasivši da je ostavka neprihvatljiva, premijer je odmah odbio ostavku, pa mnogima nije bilo jasno što sad tu Krstičević izvolijeva glumeći primadonu. Najniži udarac uputio mu je onaj koji bi ga najbolje trebao razumjeti, ratni drug i bivši ministar obrane Ante Kotromanović nazvavši ga uvrijeđenom frajlom. Očito su prevladali dnevnopolitički instinkti. Kotromanović se pohvalio da je i on bio u neugodnim situacijama, ali svejedno nije prijetio ostavkom. No možda bi za njegov mirnodopski doprinos domovini bilo bolje – da ipak jest. Dok je predsjednica izgovarala optužbu, malo kome je moglo biti jasno da ona cilja na nekadašnjeg ravnatelja SOA-e, a sada šefa DUZS-a Dragana Lozančića, oko kojeg je već bila zaratila s premijerom Oreškovićem. Vjerujem da je većina pomislila da je meta odapete strijele baš Krstičević: dakle, nacija pred ekranima strepi zbog divljeg požara koji je svojim plamenim jezikom ušao u drugi najveći hrvatski grad, predsjednica kritizira vojsku i ministra obrane! K tome, iz inozemstva napada Krstičevića koji je pak bio prvi visoki državni dužnosnik koji je došao u Split, stavivši sebe i vojsku na raspolaganje. Istina je, ona je sve to objasnila, ali šteta je već bila počinjena i nije nimalo čudno da je Krstičević i emotivno reagirao.

Osobe kojima vjerujem svjedoče mi da je on bio jedan od rijetkih visokih ratnih zapovjednika koji je uvijek bio i emotivno angažiran te se u svakom trenu iskreno brinuo za dobrobit svojih vojnika. Ovaj požar doista je izazvao komunikacijski slom na više razina: predsjednica se i još jednom morala naknadno objašnjavati, premijer se našao u ponižavajućoj situaciji da ga zbog izjave o medijskoj “atraktivnosti” požara uspoređuju s Milanovićevom puknutom cijevi za koju je tražio sućut u poplavljenoj Gunji. Lozančić je i sam priznao probleme u komunikaciji. Odnosi s javnošću na Pantovčaku i Griču potpuno su zakazali ne shvativši da se u ovakvim situacijama baš nikad ne smije čekati “dan poslije”, a Lozančić pak takvu službu – uopće nije ni ustrojio. Jedini koji nije zakazao jest upravo Krstičević, a to što vojska nije na vrijeme upotrijebljena, barem kao simboličan znak da građani nisu prepušteni sami sebi, nije njegova krivica ni odgovornost. Jasno je da Plenković u ovom trenutku sebi ne bi mogao dopustiti gubitak Damira Krstičevića. Mogao bi se lakše odreći bilo kojeg drugog ministra, pa čak i Zdravka Marića! Jer Krstičević je u očima velikog dijela HDZ-a i dalje jedini uvjerljivi dokaz da “bruxelleski Andrej” nije odvukao stranku toliko ulijevo da u njoj više nema mjesta za heroje Domovinskog rata. Krstičević je Plenkoviću jedina preostala uvjerljiva legitimacija pred nezanemarivim dijelom HDZ-a da njegova Vlada i dalje ima “hrvatski” karakter, što god to bilo.

Bez Krstičevića, Plenković gubi podršku velikog dijela HDZ-a. Jednako tako ni predsjednica sebi ne bi mogla dopustiti dojam da je ona ta koja tjera Krstičevića. Promašene su primjedbe da je general na ovaj način otkazao poslušnost vrhovnoj zapovjednici, jer on je u ovoj priči civilni ministar obrane, političar, a ne načelnik stožera. Cijela će se priča razmotati uskoro, kad stignu ponude za nove borbene lovce. Krstičević doista jest otišao korak preko svojih ovlasti prejudiciravši da smo korak bliže nabavi američkih lovaca. No u trenutku kad se Srbija snažno naoružava iz Rusije on ima snažne argumente za još čvršću suradnju sa SAD-om, čime se cementira savezništvo s najmoćnijom silom svijeta te za nabavu F-16 kao dokazanog borbenog sokola koji je srušio desetke MiG-ova, dok je novi švedski Gripen u tom smislu nepoznanica, a u fokus može doći jedino neočekivano izdašnom ponudom offseta. Pantovčak će se tu sad morati oprezno staviti u drugi plan i prepustiti dnevnoj politici i medijima da se do besvijesti razračunavaju oko toga trebaju li Hrvatskoj uopće takvi zrakoplovi i po kojoj cijeni.