Plenković stranku vodi prema desnom centru, a temelj mu je tuđmanizam

Čekao je i dočekao. Andrej Plenković prvi je od HDZ-ovaca istaknuo kandidaturu za preuzimanje stranke, i to dok još nije bilo jasno hoće li Karamarko sam odstupiti. Prije još samo dva mjeseca izgledalo je kao da je prokockao šansu karijere. Odustao je, u zadnji čas, od kandidature za predsjednika HDZ-a pa je Karamarko mogao opušteno kandidirati sebe. Bila je to šteta s obzirom na to da se prvi put primjenjivao demokratičniji postupak izbora lidera po načelu “jedan član, jedan glas”, a kako je Plenković odustao i nitko se drugi nije prijavio za boj, umjesto “praznika demokracije” izbori su postali protokolarni. Svoje odustajanje Plenković je protumačio time da stranka već ima dovoljno problema oko Mosta i Oreškovića pa bi njegova kandidatura još samo oslabila položaj HDZ-a u koalicijskoj vlasti. Bio je to probavljivi argument, no mnogi su od protivnika Karamarkove samovlasti bili razočarani i Plenkovića prekrižili kao “kalkulanta”.

Tu sam, spreman

No, Plenković očito nije mislio da je za sva vremena izgubio šansu pa je na općem saboru HDZ-a, par tjedana kasnije, upozorio da HDZ ne smije postati talac sudbine jednog čovjeka, dakle Karamarka. Mnogi od tada pravovjernih kolega po kuloarima su ga kritizirali jer je napravio pukotinu na “monolitu”. I kada je monolit preko noći puknuo, Plenković je požurio biti prvi i reći – tu sam, spreman sam preuzeti odgovornost. Jasno da se ovdje ne radi tek o privatnoj ambiciji, nego sada Plenković dolazi na pripremljen teren. U ovom trenutku on jest favorit, no teško da će ostati i jedini kandidat premda se već mogu čuti stavovi da bi to možda i bilo najbolje jer HDZ nema vremena za unutrašnji boj između nekoliko kandidata. “Borba” s jednim kandidatom, dakle njime, svakako da bi smanjila legitimnost Plenkoviću odmah u startu pa valja očekivati da će ipak biti pameti i osjećaja za unutarstranačku demokraciju, a ne samo za pragmatiku lidera iz sjene pa će Plenković imati protukandidata. Zasad se spominju Tomislav Tolušić, Ivana Maletić, Damir Jelić, Oleg Butković i još poneki avanturisti.

Otkad je ušao u HDZ, prije pet godina, Plenković slovi kao predestiniran za visoke stranačke funkcije. U HDZ-ovu političkom miljeu, pak, pliva već 15-ak godina, od 2000. kada je bio šef izborne kampanje Mati Graniću. Plenković je od tada pravolinijski napredovao kroz MVP i diplomaciju. Rođeni Zagrepčanin (1970.) i po majci (internist kardiolog) i ocu (sveučilišni profesor) je Dalmatinac, imao je elitno obrazovanje i u RH i inozemstvu, govori četiri jezika, a moglo bi se reći da je čak poznatiji u inozemstvu nego kod nas s obzirom na izgrađene veze u EU i svijetu, gdje je kao europarlamentarac zadobio snažnu potporu europučana. U jednom je mandatu bio i zastupnik u Hrvatskom saboru, gdje je istodobno obavljao sedam funkcija. U MVP-u je tih funkcija bilo osam, a nekoliko ih ima i u Bruxellesu, pa i to govori o razini njegove ambicije.

‘Light Kolinda’

Osim što u startu ima priličnu potporu unutar HDZ-a, Plenković ima i minusa. To što je formalno član HDZ-a samo pet godina i nije neki problem (po tome je sličan Zoranu Milanoviću kada se natjecao za šefa SDP-a), no nema većeg iskustva u radu s ograncima stranke. Nema izravne izborne baze, no to će nadoknaditi utjecajni lideri HDZ-a koji ga podupiru. Dok njegov diplomatski “štih” predstavlja veliku prednost u komunikaciji s biračima, moglo bi i smetati jer diplomatima s izraženom samokontrolom, kažu, fali strast i dah neophodnog populizma. Kritičari ga ovdje čak nazivaju “light Kolindom” jer da ona zna “planuti”. Svjetonazorski, računa se da bi s HDZ s Plenkovićem bio privlačniji centru i lijevom centru. On za sebe kaže da je desni centar, no protivnici već govore da bi za desnicu bio manje prihvatljiv. Od svih kalkualcija, međutim, najvažnija je ona praktična – je li Plenković lider koji može na izborima parirati Milanoviću? Jer taj sukob, bude li ga, neće biti rasprava dvojice diplomata.