U Hrvatskoj se događa fenomen, ili paradoks, koji počinje proturječiti zakonima politike: što je više političkih afera, to je stabilniji položaj vlasti koje ih i same proizvode ili ih prešutno odobravaju. Nije to jedina nelogičnost u hrvatskoj politici: obično se vladajuće stranke brže troše, jer se njima isporučuju računi za svekolika nezadovoljstva građana; u nas se HDZ drži stabilno, iako je zemlja u problemima, dok rejting pada oporbenim strankama. Njima se sudi ili za krive namjere ili za loše sjećanje.
Vlasti se hvale nekritički da su ostvarile, čak i premašile, proklamirani cilj o političkoj stabilnosti; po tome bi vladajuća koalicija, svemu usprkos, mogla u ovim okolnostima uživati na vlasti sto godina. Nitko je ozbiljno ne ugrožava ako se ne ugrozi sama. Kako se povećava broj visokih vladinih dužnosnika, koji se upliću u neke dječje skandale, tako je vladajuća garnitura sigurnija da joj na biralištu ne prijeti neposredna opasnost. Vladare ne brine što se steže obruč oko pojedinih ministara, i što na vidjelo izlaze kojekakve sumnje u njihov rad, neke ozbiljne, a neke trivijalne. Nije sigurno da se hrvatske afere uklapaju u teoriju koju zastupa povjesničar Patrice Gueniffey. „Kad je režim slab – tvrdi on – afere poprimaju neproporcionalne razmjere.“ U nas je neproporcionalno puno afera za jednu malu državu i njezinu mladu demokraciju, ali one i u velikom broju nemaju proporcionalni utjecaj na politički život. Dođu dva ministra na tapetu jednog neovisnog povjerenstva, a da nitko od vlasti ni prstom ne makne, iako to, u najmanju ruku, nije produktivno za njihov javni status, pogotovo što nisu prvi ministri na tapetu, i što to ni njima nije prvi put.
Sanader iz drugog plana
U nas se šteta mjeri uglavnom na nižim pozicijama; dovoljno bi bilo da se javnosti podnesu računi pa da nitko nikome ne bude dužan. Ali, „mi smo Hrvatska“, što reče jedan osporavani politički prvak, oslikavajući nehotice moralnu sliku države koja se udaljava od državljana i u kojoj i on prosperira. Moguće je da je HDZ toliko siguran u sebe da se ne plaši očiglednog amaterizma nekih svojih uglednika ili uglednica. Može li se i ministrima dogoditi da jednoga dana uđu u limuzinu, sjednu na svoje mjesto i da se limuzina ne kreće. U jednoj nagrađenoj francuskoj šali, tako jedan ministar saznaje da je bivši ministar; u nagrđenoj hrvatskoj zbilji, ministri uživaju imunitet kod svoga šefa, da nisu osuđeni da „šute ili daju ostavku“, kako je preporučivao slavni Mitterrandov ministar J. P. Chevement. No, može li se, i dokle, i u Hrvatskoj, s toliko različitog nezadovoljstva, testirati problematična teorija Mendèsa Francea da je „puno lakše ući u vladu nego izaći iz nje“. S Plenkovićem ministri stvarno uživaju imunitet da mogu griješiti do granica svoje (ne)sposobnosti, i da se mogu „vaditi“ na loš način, a da im se limuzina pokreće čim u nju uđu. Moćni predsjednik Vlade neće na svaku kritiku smjenjivati svoje ministre; pokazivao bi slabost kad bi reagirao na svaki vanjski šum. Ali, Andrej Plenković može dovesti sam sebe u situaciju da obranom nekih već dobro načetih ministara puca sebi u noge.
VIDEO Ministrica Žalac ponudila mandat na raspolaganje
Ne može ni on trajnije ignorirati raspoloženje javnosti, osjetljive na bahata ponašanja pripadnika vladajućeg staleža. Je li premijer sentimentalan prema svojim ministrima ili misli da je dovoljno jak da može na svojim plećima nositi njihove hipoteke? Ne vidi li se ranije, vidjet će se na izborima tko gubi, a tko dobiva zbog produljivanja – ili podržavanja – podaničke atmosfere koju je svojedobno opisao Dostojevski: „Ništa na svijetu nije teže od iskrenosti, nema ništa lakše od laskanja!“ Poznato je da Plenković nije tip koji bi na pokeru mogao prokockati cijelu imovinu; prije je igrač pasijansa koji slaže svoju vlast, s tim da s vremena na vrijeme udari šakom po stolu, da se zna tko drži banak. To što on s protivnicima u Saboru nastupa s pozicije sile govori o njemu, ali i o opoziciji; on voli biti glavni, a njegovi protivnici sebe osuđuju na sporednu ulogu. Stigne li dubrovački zet misliti na Gundulićevu dijalektiku da mora, dok mu ide dobro, voditi računa da će jednom krenuti lošije, da se može naći i „doli“ a ne samo „gori“? U tri desetljeća hrvatske države, HDZ je (samo) dva puta gubio vlast, i to u (ne)prilikama kad je mogao i više nastradati. Prvi put kad je umro njegov osnivač Franjo Tuđman, a da u autoritarno strukturiranoj stranci nisu bila regulirana prava nasljedstva. Na krilima HDZ-ovih zasluga za državu i uz visoku dozu domoljubne patetike, Ivo Sanader uspio je iz drugog plana pretrčati istaknutije stranačke apostole, i zasjesti na Tuđmanovu stolicu.
Osnivač HDZ-a ujedinjavao je u državotvornome pokretu sve bitne sastavnice hrvatske politike 19. i 20. stoljeća; njegov nasljednik naglašeno je radio na otklonu od ideoloških arhaizama, i s pozicija uvjerenog Europljanina forsirao ideju Europe i demokratskog pluralizma, kako bi uveo stranku u 21. stoljeće. Da su ga išle sve druge karte, vjerojatno se ne bi povlačio iz vlasti i iz politike; ostavio je Jadranki Kosor da istrči svoj dio štafete, misleći možda više na sebe nego na nju, uvjeren da će ona i dalje ići „kud i Ivo“. Kad su, pak, počele Sanaderove sudsko-policijske peripetije, njegova nasljednica stala je misliti na sebe, a ne na njega. Uspjela je deblokirati odnose sa Slovenijom i uvesti Hrvatsku u EU, što su joj zaboravljala oba nasljednika koje je ona, nota bene, primala u stranku. Njezina bi sudbina bila srcedrapateljna da nije riječ o politici: Tomislav Karamarko izbacio ju je iz HDZ-a, a Andrej Plenković je ne zove natrag. Dok je bila u sedlu, Sanader joj je iz izolacije u Remetincu bio teret; HDZ je opet bio osuđen na silazak s vlasti: bio je to zajednički poraz godinama nerazdvojnog dvojca. Moglo se HDZ-u dogoditi da i treći put završi u opoziciji poslije Karamarkovih vratolomija. Da Andrej Plenković njegov koktel nacionalizma i religije nije ublažio dozom političke umjerenosti, svjetonazorske modernosti i europske uljuđenosti, hrvatska stožerna stranka našla bi se opet na podu. Ne bi se smjelo zanemarivati ni doprinos koji je Zoran Milanović dao spašavanju HDZ-ove vlasti. Karamarkovu politiku zaoštravanja hrvatsko-hrvatskog sukoba bolje je Plenković razmontirao iznutra HDZ-a nego Milanović iz socijaldemokratskog ugla. Novi šef HDZ-a ispao je spasitelj mnogih karijera, koliko i pobjednik nad SDP-om; to mu je osiguralo dominaciju u stranci, čak i nad krilom koje je svjetonazorski bliže Karamarku, ali podnosi pobjednika zbog opstanka ili ostanka na „dužnosti“. HDZ ne može pobjeći od sudbine koja mu je namijenila da u prvih 30 godina hrvatske samostalnosti više od 20 godina vodi državu. Što Tuđmanovu stranku toliko drži na vlasti, pored svih promašaja i podbačaja? Na prvome mjestu, memorija, nešto i emocija, da je HDZ vodio naciju kod raskida s Jugoslavijom i s komunizmom, i kod formiranja vlastite države.
Znatan dio Hrvata nema povjerenja da druge političke stranke mogu braniti državu. Nije nevažno ni to da jedan dio HDZ-ovih vjernika izvlači dividende iz različitih tranzicijskih operacija, da uživa prednosti kod raspodjele državnoga posla i javnoga novca. Možda je u tome eliksir HDZ-ove mladosti i njegove (dugo)vječnosti na vlasti. Diskretni šarm grupnih i pojedinačnih interesa čini samu supstanciju svake politike. Monopolnu poziciju HDZ-a u hrvatskoj demokraciji ni afere ne mogu promijeniti. Ali, nije Plenkovićeva stranka ukrala pobjedu; građani su joj povjerili da vlada zemljom, i opet će joj povjeriti, ne dođe li do temeljnih promjena. Vladajuća stranka ima na računu više nego što joj je treba za održivi razvoj: čak i koalicijski partneri, kad pomisle da bi se mogli povući iz koalicije, vraćaju se u sigurnije okrilje. Politički vođa hrvatskih Srba prijetio je u poznatom stilu: „Držite me, da ne izađem“! Objektivno, nije Milorad Pupovac taj koji bi rušio vlast i odlučivao o sudbini vladajuće koalicije; znadu to dobro i on i Andrej Plenković. Čini se da je Pupovac potrošio „suho zlato“ s kojim je od početka bio spreman plaćati Plenkovićevu politiku, i da sve teže objašnjava da se u Hrvatskoj 2019. može uopće govoriti, ili sporiti, o zločinačkom karakteru ustaške države. Njemu će biti sve teže probijati se u hrvatskoj javnosti s tezom o oživljavanju ustaštva, čak i kad za to ima dokaze, dok u Srbiji sluša Vučićeve tirade protiv njegove domovine Hrvatske. S pravom Milorad Pupovac očekuje, vjerojatno i traži, od hrvatskoga premijera da oslobodi hrvatsko-srpske odnose hipoteke ustaštva, kao što bi Andrej Plenković mogao od njega tražiti, i očekivati, da srpsko-hrvatske odnose oslobodi Vučićeva amalgama između Jasenovca i Oluje. Ustaštvo u Hrvatskoj ipak se događa na marginama politike; u Srbiji se četništvo obnavlja kao službena politika. Da je zbog kaštelanskog „krnje“, koji je, ipak, trebao elegantnije podnijeti, ili zbog „ZDS-a“, koji uopće ne bi trebao podnositi, Pupovac prestao „plaćati“ Plenkovića iz rezervi „suhog zlata“, Plenković ima u Saboru trezor zbog kojeg ne bi oskudijevao glasovima.
Kapital na računu HDZ-a
Milan Bandić drži svoj kapital na računu HDZ-a, gleda kako bi povećao glavnicu da od kamata može preživljavati na slobodi i uživati u slavi. Dok se birališta ne otvore, nema u medijskoj demokraciji drugog načina da se može provjeriti kakva je Bandićeva politička budućnost. Dotle on dobro služi kao HDZ-ov anđeo čuvar, s kojim je državnim vlastima lakše nego bez njega. Do daljnjega, Bandić je postao politička činjenica, ne još i poseban planet, što bi on htio, i to sigurno zna i najmoćniji čovjek hrvatske politike, pa ga ne dira, možda i on, do daljnjega. Kad se karte otkriju, vidjet će se tko koliko blefira. Vladajuća je većina interesno povezana, sa svim pukotinama koje je ne mogu razbiti, sve dok svi uživaju u čarobnim napicima vlasti. Bude li na putu do vlasti morao prelaziti Most, HDZ-ov će šef radije graditi ponton nego sretati Grmoju i Petrova na njihovoj ćupriji; njihova stranka ionako funkcionira kao osvetnička grupacija. Most više nije politički savez koji želi povezati dva pola hrvatske politike, da bi zemlja dobila bolju, odgovorniju i kompetentniju vlast.
Što god bilo s njima, oni su prekriženi za HDZ, kao što je HDZ-u, opet do daljnjega, nemoguće prometovanje preko Mosta. Plenkoviću Živi zid nije prihvatljiva suradnička opcija ni u kakvoj varijanti, ni obrnuto. Sa SDP-om šef Vlade ima manje problema nego SDP-ovci sami, osim ako im Plenković ne pomogne bude li i dalje zanemarivao koliku mu štetu mogu napraviti „barabe iz vlastitih redova“. Što je pametno, a što je moguće, i gdje je start, a gdje kraj, nove hrvatske politike, to je u zoni neizvjesnosti, barem dok ne otkriju sve karte, i dok Plenković ne pokaže što sve drži u rukama dok zaštitnički brani svoju ranjivu ekipu. Morao bi i on više uvažavati slavnu izreku Davida Landesa: „Najveći neprijatelj uspjeha je uspjeh sam.“ Pogotovo se treba čuvati uspjeha nad kojima visi sjena neraščišćenih ili prikrivenih afera.
VIDEO Andrej Plenković o Gabrijeli Žalac
Mirko Galić se u normalnoj zemlji nebi smio približiti tipkovnici obzirom na ulogu piskarala koje je imao u komunizmu