Ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier, tada kao savjetnik premijerke Jadranke Kosor, siva je eminencija iza arbitražnog sporazuma o pitanju razgraničenja između Hrvatske i Slovenije. Bez obzira na to što je arbitraža propala političkom i pravosudnom sramotom Ljubljane, u tom trenu – 2009. – taj je sporazum označio prekretnicu i napokon, nakon slovenske blokade pristupnih pregovora, Hrvatskoj otvorio put prema EU. Bilo je to vrijeme potpunog nepovjerenja između dvije države. Kako nam je kasnije opisao tadašnji slovenski premijer, a danas predsjednik Borut Pahor, nepovjerenje između čelnika dviju država bilo je takvo “da si ne bi povjerili na čuvanje nacrtanu ovcu”. Tadašnje otopljivanje odnosa bio je rezultat tihe diplomacije – Stier je poznavao Pahorova savjetnika za vanjsku politiku te s njim vodio neformalne razgovore – pa je tako “spojio” i šefove.
Ipak, za ministra (Stier) koji je toliko verziran u tihoj diplomaciji početak mandata bio je jako bučan. Za razliku od prijašnjih vlada, u ovoj ključni ljudi – od Stiera, preko predstojnika ureda premijera Davora Božinovića do samog premijera Andreja Plenkovića – dolaze iz sfere međunarodnih odnosa s izbrušenim i unaprijed poznatim stavovima i nikome njihove poruke ne bi trebale biti iznenađenje. Dok je Milanovićeva Vlada svoj mandat završila posvađana s gotovo svim susjedima, od Slovenije, Mađarske i Srbije, Oreškovićeva je bila interludij, prekratko na vlasti da bi zabilježila ozbiljnije pomake. Bosna i Hercegovina, Rusija, Slovenija, Mađarska, Srbija, sve su to države s kojima se Vlada sada mora pozabaviti.
Rusija nas neće pregaziti
Paradigmatski je “sukob” s Rusijom zbog Ukrajine, rasplamsan nakon što je premijer Plenković u Kijevu izgovorio ono što je jedini poznati službeni stav ove, ali i bivših Vlada – da aneksija Krima nije legalna te da Hrvatska želi pomoći Ukrajini savjetima o mirnoj reintegraciji. No za razliku od prijašnjih dužnosnika, Plenković je to izgovorio jasno i glasno u Ukrajini, i to na obljetnicu događanja na Majdanu pa je reakcija Rusije – da se Hrvatska pozabavi svojim problemima i zaštitom manjina te da se prisjeti da je prognala 350 tisuća Srba – bila očekivana. Neće Rusija pregaziti Hrvatsku i ne treba ni precjenjivati, ali ni podcjenjivati reakcije Moskve u današnjoj geopolitičkoj situaciji u kojoj se Hrvatska, posebice preko predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, smjestila jasno uz EU i SAD, čiju vanjsku politiku novoizabrani predsjednik Donald Trump tek treba definirati.
Dekonstrukcija odnosa Hrvatske, Rusije i Ukrajine može se obaviti na više razina. Prva je principijelna i moralna i bilo bi poražavajuće i pomisliti da Hrvatsku ili njezina premijera i Vladu na takav istup tjeraju EU ili NATO. Osuda bilo kakve agresije i nasilnog prekrajanja granica civilizacijski je čin i licemjerno bi bilo šutjeti pod izlikom da je “Hrvatska mala država” te da joj nije mjesto gurati se u odnose među velikima. Dodatnu težinu u slučaju Hrvatske daje činjenica da je bila u sličnoj situaciji pod Miloševićevom agresijom. Kompleks male države upravo jest to, kompleks i vrlo često je do sada služio kao opravdanje za nedjelovanje i pasivnost ili pak nelagode oko izražavanja stava. I u tom kontekstu bit će zanimljivo i indikativno pratiti kako će se Plenkovićeva Vlada postaviti prema nekim budućim kršenjima humanitarnog ili nekog drugog prava i hoće li zadržati isti moralni stav. Otkako je Hrvatska ušla u NATO i u EU, izgubio se jedini prioritet vanjske politike, i ostalo je puko reagiranje ili pak nereagiranje na događaje.
Rusija – poput Srbije – ponavlja teze o zločinačkom karakteru Oluje i pripisuje odgovornosti Hrvatskoj za etničko čišćenje i tako pokušava dovesti u pitanje legitimitet Hrvatske na cijelom teritoriju te utire put paradigmi da je izgrađena na zločinu i, kao takva, neprihvatljiva
Kako su nam govorili strani diplomati, kad bi države, odnosno resorna ministarstva članica EU, pokušavala koordinirati stajališta prije nego što će zajedno sjesti u Bruxellesu, prije je bilo apsolutno nemoguće dobiti i čuti stav Hrvatske. Kad je 2014. Izrael bombardirao tunele koje su palestinski militanti izgradili ispod granice između Gaze i Izraela, a pritom je poginulo više od stotinu ljudi, među kojima je bilo djece, Hrvatska se nije oglasila, nego je tek na novinarsko pitanje iz MVP-a stigao odgovor da “Hrvatska osuđuje nasilje i poziva na povratak pozicijama dijaloga, a kao članica EU dio smo zajedničke vanjske i sigurnosne politike”. Hrvatska je tad dobro pazila da ne prozove ni jednu stranu iako su brojne države EU, kao i glavni tajnik UN-a, vrlo jasno osudili granatiranje. Švedski ministar vanjskih poslova Carl Bildt osudio je Izrael kao i njegov francuski kolega Laurent Fabius, a zabilježena je i ironična izjava američkog državnog tajnika Johna Kerryja, očito kao komentar na tvrdnje da Izrael samo “čisti” tunele: “Nevjerojatno kirurška (ograničena, precizna) izraelska vojna operacija.”
Od EU linije – i to često u korist Rusije – dosad redovito odstupa i Slovenija, država koja više od godinu dana podiže žicu i ogradu i na hrvatskom teritoriju i koja ne reagira – ili reagira cinično – na upozorenja Hrvatske, i koja ni danas, godinu i pol od objave skandala o arbitraži nije priznala političku odgovornost za skandal i koja teško može biti partner za razgovore bez fige u džepu. A trebat će se razgovarati i o vrućim temama, a ne samo o suradnji oko migranata, što je tema o kojoj postoji konsenzus. Arbitražni će sud donijeti neku odluku i nju će biti nemoguće provesti. Slovenija tuži Hrvatsku zbog kršenja sudskog postupka zbog Ljubljanske banke u Zagrebu. A morat će se – na ovaj ili onaj način – i riješiti žica na hrvatskom teritoriju. Druga žica, ona prema Mađarskoj, nije diskutabilna s točke teritorija, ali jest s točke EU vrijednosti, koje zagovara ova Vlada i teško da će, poput Višegradske skupine, pokleknuti populizmu i oponirati Bruxellesu. Štoviše, u vezi s Brexitom, Hrvatska se svrstava uz zemlje koje i dalje čvrsto vjeruju u EU i koje promoviraju ne Europu s dvije brzine, gdje bi Hrvatska ostala na periferiji, već Europu solidarnosti i jednakih razvojnih šansi. No i s Mađarskom će se morati pronaći rješenje za Inu i MOL – tu traju arbitraže – već i za Zsolta Hernádija jer – ma koliko Stier govorio da je riječ o pravosudnom pitanju, ono to za Mađare nije, već im je prvoklasno političko pitanje, o čemu govori i podatak da su Hernádija ne samo proglasili osobom od posebnog državnog značenja već da je – prema nekim navodima – njihova diplomacija imala utjecaja na skidanje šefa MOL-a s Interpolove tjeralice. A i preko Mađarske, posebice nuklearne elektrane Paks, ruski kapital, koji je i dosad bio u velikoj mjeri nepoželjan u Hrvatskoj, dolazi gotovo do same granice Hrvatske.
Druga je razina “sukoba” s Rusijom to što zapravo Hrvatskoj brani iznošenjem stava o Ukrajini. Teritorijalna cjelovitost Ukrajine počiva na istom međunarodnom pravnom principu o neprihvatljivosti nasilne promjene granica na kojem počiva i teritorijalna cjelovitost Hrvatske, ali i njezin legitimitet i unutarnja stabilnost. A Rusija taj princip podriva. Da bi se shvatio podtekst, treba samo pogledati izvješće ruskog MVP-a iz lipnja prošle godine o neonacizmu u svijetu, po kojem je u Hrvatskoj čak 30 tisuća Srba prešlo na katoličanstvo u posljednjih 19 godina. Isto izvješće, također, oštro kritizira Hrvatsku zbog nedjelovanja i propuštanja da osudi i procesuira napade na manjine u Hrvatskoj. Izvješće jest selektivno, unatoč tomu što su iz ruskog veleposlanstva u Zagrebu tada odbijali takve optužbe – primjerice, u njemu nema Srbije, ocjena o Slovačkoj nagurana je u dvije rečenice, dok je kod analize Bugarske izostavljena ekstremistička stranka ATAKA, koja se bori protiv Roma i Turaka, ali je i proruska, no dobar je primjer mehanizma iza ruskih kritika. Slične optužbe o protjerivanju Srba te ugroženosti manjina u Hrvatskoj navedene su i u reagiranju ruskog MVP-a nakon Plenkovićeva posjeta Ukrajini. Retorika je to koja dolazi i iz Srbije, države koja još sjedi na dva stolca – ruskom, ali i zapadnom, preko EU. Upravo otvara nova poglavlja u pregovorima, prva nakon hrvatske intervencije u 23. poglavlje, zbog hibridnog zakona o regionalnoj jurisdikciji te pravima manjina. Hrvatska jest propustila diplomatski djelovati i na vrijeme pronaći saveznike u svojim zahtjevima za prilagodbu srbijanskog pravnog okvira, a tu se moglo, a i još se može, primjerice, pitati nešto i zemlje Baltika. U mjerila jesu ušli hrvatski zahtjevi, no na Zagrebu je da inzistiraju na njihovu ispunjavanju. Pitanje je koliko je inicijativa predsjednice Grabar-Kitarović i srbijanskog premijera Aleksandra Vučića i zajednička deklaracija o rješavanju otvorenih pitanja “spustila” te probleme na bilateralnu razinu i time de facto oslabila hrvatske pozicije u okviru EU koja ionako smatra da bi se dvije države trebale same dogovoriti. Štoviše, Hrvatska je pri pristupanju EU ratificirala izjavu da bilateralna pitanja neće koristiti kao kočnicu pristupu Srbije. Za sada je od te deklaracije profitirala Srbija jer je najnovije izvješće o napretku pohvalilo Srbiju zbog angažmana za stabilizaciju situacije s Hrvatskom.
Rusija – poput Srbije – ponavlja teze o zločinačkom karakteru Oluje i pripisuje odgovornosti Hrvatskoj za etničko čišćenje i tako pokušava dovesti u pitanje legitimitet Hrvatske na cijelom teritoriju te utire put paradigmi da je izgrađena na zločinu i, kao takva, neprihvatljiva.
Otpori zbog BiH
Moskva takvim istupima izravno ide i protiv pravorijeka i općenito protiv Haaškog suda, kao nadnacionalne institucije, suda koji je osnovao UN, te time podrivaju i njegov legitimitet, kao i međunarodno pravo, možda i u pripremi za osnivanje nekog budućeg suda ili sudskih procesa vezanih za Ukrajinu. Rusija je, to se zaboravlja, reagirala i oko odlazaka Hrvata na bojišnicu u Ukrajini u veljači prošle godine. Hrvati na ukrajinskim bojišnicama argument je koji je od Rusa preuzeo dio političara u BiH, konkretno Bakir Izetbegović koji je tako odgovorio hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović kad je iznijela upozorenje o građanima BiH koji su se pridružili ISIL-u. Linija Moskva – Sarajevo, koja se uspostavila preko Turske i Moskva – Banja Luka, preko Srbije, aktivna je posljednjih godinu i nešto dana. U tom kontekstu treba promatrati i odbijanje BiH političke elite i odbacivanje europskih planova i inicijativa sa Zapada, primjerice britansko-njemačkog plana. Plenkovićeva Vlada vrlo je jasno rekla kako će joj BiH, točnije njezin put u europske integracije, biti vanjskopolitički prioritet. Na prvi pogled, takva tvrdnja – da jedna država drugu proglašava svojim prioritetom – može zvučati zabrinjavajuće no i hrvatski Ustav govori kako Hrvatska mora voditi brigu o Hrvatima u BiH. Oni pak i očekuju od hrvatske vlasti i da se mnogo konkretnije nego dosadašnje hrvatske Vlade, a što im omogućuje pozicija supotpisnika Daytonskog mirovnog sporazuma, zauzmu za uspostavu jednakopravnosti hrvatskog naroda s ostala dva konstitutivna i da se riješi institucionalna ravnopravnost Hrvata u BiH. Kako nam kažu upućeni, bilo kakva inicijativa za promjene u BiH nailazit će na otpore zbog nastojanja da se zaštite razni interesi koji se ondje sukobljavaju, od globalnih do partikularnih, kao što je zadržavanje neke funkcije. Posebno je to bilo vidljivo uhićenjima u Orašju, tempiranima odmah nakon prvog, simboličkog posjeta Plenkovića BiH. I svi su u Hrvatskoj, u EU i šire toga svjesni.