Andrej Rehak: Nova formula za novo tisućljeće

Kažu da su ponekad odgovori na najteža pitanja - jednostavni. A njihovi otkrivači uvijek su u nečijem susjedstvu. Zašto jedan ne bi živio, recimo, u našem. I možda se zvao - Andrej Rehak. Nije fizičar, već kipar. Neka nas to ne obeshrabri jer fizika mu je strast godinama. A strasti su zarazne. Pogotovo kad je riječ o intrigantnim idejama, možda čak s pokojim "znanstveno-heretičkim" elementom

VL: Kako ste se počeli baviti fizikom?
- Godina fizike bila je 2005. i stogodišnjica specijalne teorije relativnosti, pa je Pirelli imao online natječaj za petominutnu flash animaciju kojom je trebalo objasniti teoriju relativnosti. Nagrada je bila primamljiva, a tema me je toliko privukla da sam cijelo ljeto skupljao informacije o teoriji i počeo rad na filmu. Animirane krivulje sam gledao danju i noću, na kavi sam ih skicirao, sanjao ih. U tim noćima potpuno sam shvatio koncept iskrivljenja prostora vremena i vidio ga u geometriji.

VL: Kakvu je ulogu u toj priči imao Pioneer 10?
- Tih sam dana pročitao o Pioneeru 10, NASA-inoj sondi lansiranoj 1972. Nakon 35 godina gibanja brzinom od 40.000 km/h, sonda je duplo udaljenija od Sunca nego orbita Plutona. Nekoliko godina nakon lansiranja uočena je anomalija  - sonda je godišnje "usporavala" za 8000 milja. Fenomen je dobio ime Pioneerova anomalija i danas se smatra jednim od nerješivih problema u fizici.

NASA je na to potrošila milijune, godišnje se održavaju znanstveni kongresi o toj temi, čak je predložena izgradnja replike letjelice sa sofisticiranijim uređajima i lansiranjem u trenutku slične konstelacije planeta. Cijena pothvata mjeri se u stotinama milijuna dolara. Toliko o ozbiljnosti problema. Vidio sam rješenje još dok sam dovršavao članak.

Potom sam u Mayi (software za kompjutorsku animaciju) napravio model Sunčeva sistema, s "Planet orbitsa" skinuo pozicije planeta na dan lansiranja, s NASA-ina sajta Pioneerovu putanju i lansirao svoj Pioneer. Nakon početnih problema, nekoliko dana prije nove godine potpuno sam riješio Pioneerovu anomaliju.

VL: Što je dalje bilo?
- Obavijestio sam o tome Nature i bio nemalo iznenađen odgovorom kako nisu zainteresirani za objavljivanje. Rad sam objavio na internetu i poslao link na nekoliko tisuća adresa teorijskih fizičara iz svemirskih agencija i instituta za fiziku.

Dobio sam pet odgovora. Rus, dva Nijemca, Englez i Kinez - kao u nekom vicu. Odgovori su bili ohrabrujući, ali sam bio razočaran  slabim odzivom - tada još nisam znao da je to zapravo bio dobar odziv  - i nisam nastavio korespondenciju.

Danas se Pioneer i dalje vodi pod neriješenim problemima u fizici. Znanstvenici se i dalje druže i raspravljaju, troši se novac, objavljuju nevjerojatno kompleksne studije, pojavljuju najneobičnije teorije, kalkuliraju "Sunčevi vjetrovi", špekulira se o "tamnoj energiji", novim dimenzijama.

VL: Kakvo je rješenje?
- Formula koja rješava Pioneerovu anomaliju toliko je jednostavna i precizna da sam jednom, dok sam s prijateljicom gledao nekakvu emisiju na Discoveryu o spuštanju sonde na asteroid u pojasu između Marsa i Jupitera, uzeo mobitel i u manje od pola minute izračunao da će ga promašiti za otprilike 2000 milja.

Na ekranu je bila animacija sonde, neka velika prostorija u NASA-i s velikim displejima, uzbuđeni znanstvenici u bijelim kutama. Bio je to kraj trogodišnje, multimilijunske misije. Odjednom je čovjek na ekranu rekao: "Na žalost, u trenutku kada smo očekivali da će nam se putanja susresti s putanjom asteroida, dogodilo se nešto neobjašnjivo. Bili smo oko 1900 milja prekratki." Bio je to nevjerojatan osjećaj. Imati formulu koja je toliko jednostavna i moćna, a koju nitko ne želi.

VL: Kuda vas je dalje odvelo istraživanje?
- Neko vrijeme kasnije sam u Zagorju, pustinjački, radio na skulpturi, pa sam se u večerima ponovno počeo igrati sa svojim studijama Pioneera na laptopu. Zanimala me priroda rješenja. Intuitivno sam odbacivao metode računanja koje su u formuli imale gravitacijsku konstantu "G", što nije bilo lako jer je "G" uveo velikan fizike Isaac Newton. Ona je neizostavni dio računa koji uključuju gravitaciju i jedan od fundamenata fizike.

U jednom sretnom trenutku vidio sam rezultat. Orbitalna brzina bila je jednaka produktu brzine svjetla i korijenu vremena. Otisna brzina bila je jednaka produktu brzine svjetla i korijenu iz dva vremena. Na stranicama od prije nekoliko tjedana stajala je formula; gravitacija je jednaka brzini svjetla puta vrijeme. Sve se počelo slagati. Kleknuo sam na terasu i zaplakao. Pas me je došao tješiti, a ja sam plakao od prevelike sreće. Imao sam univerzalnu formulu za prostor, vrijeme i brzinu, najjednostavniju i najmoćniju formulu u univerzumu.  U šumi, u Zagorju - pas i ja.

VL: Kako ste je dalje testirali?
- Nova fizika, nazvao sam je Principia Universi, trebala se dokazati na drugim neriješenim anomalijama. Sjećam se rješenja progresa Merkurova perihela.
Stoljećima je dobiveni rezultat za taj progres bio nešto manji od opaženog. Anomalija u progresu uočena je za svaki planet, no Merkurova godina je najkraća, a orbitalna brzina najveća pa je njegovu anomaliju najjednostavnije pratiti. Opća teorija relativnosti riješila je problem, ali preciznost koju je pokazala na Merkuru padala je kako se išlo prema drugim planetima.

No, rješenje je odjeknulo svijetom kao megavijest, a autoru Einsteinu osiguralo mjesto u panteonu fizike. Mislim da je tada jedino Einstein bio svjestan njezine nepotpunosti te je 30 godina proveo u traženju ujedinjenja gravitacije i brzine svjetla. Moja je formula trebala riješiti problem progresa Merkurova perihela i biti jednako precizna za sve planete i subatomske čestice, bez razlike. No, nisam imao osnovnu formulu za računanje progresa da bih uopće mogao implementirati princip, a opću teoriju gravitacije sam odbacio kao presloženu.

Zato sam sam derivirao formulu. Opaženi progres Merkura je 5,74 lučne sekunde na zemaljsku godinu, a moj rezultat  bio je 5,74. Vrijednosti koje je formula kalkulirala imale su po desetak, dvadesetak znamenki.

Dobiti tako precizan rezultat jednako je vjerojatnosti dobivanja na lotu nekoliko puta za redom.

VL: Što se napravili s otkrićem?
-  Tih je dana osnovana  institucija Ruđer Inovations. Tadašnji direktor me saslušao, potpisali smo izjavu o tajnosti i krenuli u provjeru od teorijskih fizičara na Ruđeru. Vidjevši abstrakt, jednoglasno su zaključili da je to nemoguće i da ne žele trošiti vrijeme jer je "silu" gravitacije nemoguće računati bez G.  Rekao sam  da danas fizika ne rješava puno toga i da imam model s kojim to nije slučaj. Jedan fizičar mi je rekao da fizika danas zapravo jako malo toga ne rješava. To malo u trogodišnjoj putanji svemirske sonde je 2000 milja.

Ali, to malo znači promašaj. Moje druženje s jednim od profesora potrajalo je do svibnja. Izložio sam mu cijelu Principiju i on u to vrijeme nije uspio pronaći grešku.

Bilo mu je nevjerojatno da tako jednostavne formule doista daju rezultate, ali također mu je sve to bilo toliko novo pa nikako nismo mogli maknuti problem potpunog prihvaćanja. Nesuglasica nakon koje smo se rastali nastala je kod terminologije "valne duljine". U mojoj Principiji, "valna duljina" zapravo je "valno vrijeme". I tada se jedinice slažu. Znači ne metar, nego sekunda. Vrijeme titraja je valno vrijeme. Ali - nije prošlo.

VL: Što je bilo tada?
- Bio sam ljut, opet na početku. Odlučio sam riješiti još nešto neobjašnjeno. Nešto veliko. Sjetio sam se eksperimenta Pound-Rebka. On pripada grupi najjačih dokaza teorije relativnosti, no njegov rezultat do danas - nakon više od 50 godina - nije razjašnjen. Nekoliko je objašnjenja, ali svako je u koliziji s nekim od osnovnih principa teorije koju dokazuje. Trebalo mi je manje od pola minute da ga riješim. Ako se svjetlosna sekunda (oko 300 000 km) u području gravitacije površine Zemlje rastegne za gravitacijski iznos (9,807 m), za koliko se rastegne prostor visine tornja na kojemu je napravljen eksperiment (22,5 m)? Dobio sam rezultat na 20 decimala identičan izmjerenom.

Shvatio sam da Pound-Rebka zapravo mjeri gravitaciju. Imao sam instrument za mjerenje gravitacije koji čak nisam morao ni provjeriti - u zadnjih 50 godina eksperiment je ponovljen više puta sa sve preciznijim i nikada drukčijim rezultatom.

Poslao sam mail u Ruđer Inovations o tome da imam jednostavno i precizno rješenje za mjerenje gravitacije. To je instrument globalnog strateškog značaja pa predlažem sastanak na kojem bismo dogovorili detalje o njegovu patentiranju. Odgovor nisam dobio. Krenuo sam u samostalno elaboriranje i konstruiranje instrumenta i shvatio da imam "Star Trek device". Preko te male promjene u valnom vremenu, instrument mjeri gravitaciju, akceleraciju, dilataciju (vrijeme), otisne i orbitalne brzine, masu, energiju, radijus. Ta mala promjena valnog vremena je vrijednost koju treba dodati mjeračima vremena na satelitima i svemirskim sondama za sinkronizaciju vremena. Instrument sam patentirao i u tijeku je priprema izrade prototipa.

VL: Dakle, smatrate da brzina svjetlosti nije konstanta?
- Tako je. Ne napuštajući model najjednostavnije babilonske matematike, bazični odnosi prostora, vremena i brzine o kojima govorim računaju orbitalne brzine satelita, sinkroniziraju njihove satove, daju rezultate za otisne brzine raketa, mase, radijuse, orbitalne brzine i periode nebeskih tijela i subatomskih čestica, energiju.

Računaju gravitaciju i vrijeme najudaljenijih zvijezda i galaksija te jednako dalekih atoma i njihovih subatomskih čestica. Daju točan rezultat za progres Merkurova perihela i poziciju Pioneera 10, objašnjavaju problem rotacije galaksija, crne rupe, tamnu tvar. U odnosu prostora, vremena i brzine nema mjesta za gravitone, tamnu tvar i fizikalne konstante. Brzina svjetla bila je konstanta. Sada to više nije. Skinut je "speed limit" univerzuma.

REHAK: Formula je: g=cd. Nevjerojatno jednostavna i moćna. Gravitacija je dilatirana brzina svjetla. Sveti gral fizike je veza između gravitacije i brzine svjetla. U tako opisanom univerzumu ne postoje konstante. Dosad su funkcionirale unutar određenog referencijalnog sustava, uglavnom zemaljskog. No, i on je morao imati određeni stupanj aproksimacije. Sekunda čovjeka u prizemlju duža je od sekunde stanovnika prvog kata. I metar mu je veći. Te male razlike zanemarujemo, ali ne možemo kod objekta dvostruko dalje od orbite Plutona, galaksija ili atoma. Konstanta jednog sustava ne vrijedi u drugom.