Negdje u daljini tutnjali su tenkovi, kad stvori se odnekud taj Andrija Marić. U ruci mu fotoaparat. Donio ga, kaže, s Mitnice. "Daj da slikamo ovo, da ostane za povijest. Da ne bude zaboravljeno. Osim toga, nitko nam neće vjerovati da smo ovo napravili", veli on pa krene bilježiti to groblje tenkova uzduž Trpinjske ceste.
Doista, tih nekoliko desetaka fotografija nastalih u vrtlogu bitke za Vukovar ostade za povijest, a na ponekoj od njih našao se, ispred objektiva, i on. A što li je njega natjeralo u ratni pakao, tog momka, da iz kanadskih i njemačkih metropola u kojima je tada živio, pa naposljetku direktno iz Švicarske, pristigne u gradić na hrvatskom istoku, možda godinu dana prije rata, i ondje ostavi svoje srce?
Složni kao braća
– Posjet prijatelju. Odmah mi se svidio. Imao je 25, 26 godina, rodom iz Ivanjske kod Banje Luke. Čim su ovdje počele čarke, odlučio je ostati s nama. Kad se zaratilo, pokazao se kao pravi vođa, pokretač. Kako se ono kaže, gdje čovjek neće staviti nogu, on će staviti glavu. Bio je jako hrabar čovjek. Za njega strah nije postojao, sudjelovao je u svim akcijama, poskidao tenkova sigurno koliko i Marko Babić. Bili smo složni kao braća, ali Andrija, to je posebna priča. Veliki ratnik, ali i veliki humanist – kaže suborac Zoran Sablić neki dan u "Mustangu", bazi branitelja Borova naselja, dok tako prebire po uspomenama na ratnog druga.
Potom se prisjeća dana kad je Andriji pao u ruke neprijateljski vojnik, tenkist Siniša Jovanov iz Pančeva.
– Taj mali spasio se iz pogođenog tenka i nekud se skrio. Pritajio se, slušao naše razgovore i nakon četiri, pet dana skrivanja u nekoj kući i vaganja tko je od nas najnormalniji, odlučio se predati Andriji Mariću. Bio je vojnik JNA. Ispričao je da je mobiliziran tek nekoliko dana prije, da su ih poslali kao janjad na klanje, da je razočaran, da to nije njegov rat, a Andriji se momak svidio pa nije dao da mu dlaka padne s glave. Ovaj mu je iz zahvalnosti stalno nosio punjenje za "osu" i pratio ga u stopu. Kasnije su postali pravi prijatelji, a Jovanov je teško ranjen i danas je invalid Domovinskog rata. A Andriju, njega smo izgubili – priča suborac Zoran Sablić. Kad je u jesen 1991. poginuo vukovarski vitez Blago Tica, Andrija je odlučio otići na pogreb u Grude, no na povratku za cijelu tu skupinu prijatelja više nije bilo ulaza u Vukovar. Pad grada dočekao je braneći Vinkovce, pa se otputio u Zagreb i prijavio u 5. brigadu, s kojom najprije sudjeluje u obrani Zadra.
– I tamo je jedan tenk sredio – kaže Zoran, koji se s Andrijom našao u Rakitju, odakle su zajedno nastavili ratni put. Koji je vodio prema Kupresu. I tako je svanuo krvavi 10. travnja 1992. godine.
Čak 300 poginulih
– Interventni vod, u čijem se sastavu nalazio i Andrija, zbog velike magle i snijega naletio je direktno na banjolučki korpus. Oba su naša džipa pogođena. U jednom je bio Robert Zadro, Blagin sin, a u drugom Andrija Marić. Pancirno zrno doslovno mu je odnijelo glavu. Toga dana poginulo je 300 naših ljudi. U trenutku Andrijine pogibije, ja sam se nalazio u šumi iznad njihova položaja i vidio sve što se dogodio. Bio sam očajan, potresen. Još uvijek sam – kaže suborac Andrije Marića.
– Obitelj mu je u Kanadi, ali volio bih da znaju, budu li ovo čitali, da ih pozdravljaju branitelji s Trpinjske ceste i da posjećuju njegov grob. Da odemo tamo na Mirogoj i da se često ispričamo s njim. Možete li to napisati?
Sve o obilježavanju 21. obljetnice stradanja Vukovara i ostale priče iz specijala Junaci Vukovara možete pročitati ovdje.
>>Vratio se u rov po djevojku u koju se zaljubio na Sajmištu