Oprezno, Opara! Ponekad je lakše biti predsjednik vlade nego poteštat Velog mista

U našoj zemlji najpopularniji političar je – „nitko“. Već gotovo pola godine najviše ispitanika u kredibilnim istraživanjima javnoga mnijenja, odgovarajući na pitanje koji im političar ostavlja najpozitivniji dojam, opredjeljuje se za nepostojećega. Razgovori u uredima, kafićima, javnim prometalima i drugim poprištima života obične čeljadi samo potvrđuju autentičnost toga anketnog nalaza. I ne tako davno, kad su kod nas „drmali“ komunikacijski osobito vješti Ivo Sanader ili vehementni Zoran Milanović takav politički nihilizam u odnosu spram vodećih političara bio bi neprispodobiv, ali se vremena, izgleda, naročito dramatično mijenjaju baš za tu kastu. Talijanski sociolog Vilfredo Pareto je prije stotinjak godina razvio teorijski koncept cirkulacije elita kao procesa u kojemu svježa skupina predvodnika kontinuirano dolazi na mjesto druge koja je na vlasti postala dekadentna, no čak ni on vjerojatno nije mogao lako zamisliti situaciju da baš cijela vodeća politička kasta na nacionalnoj razini postane neomiljena u javnosti.

Gledanje u leđa

Ima nešto posebno nepravedno u recentnoj dominaciji rejtinga političkog fantoma nad vršnim političarima od krvi i mesa. Naime, posljednji su izloženi tom neuspjehu iako uopće ne zanemaruju važnost političkog komuniciranja i zaista se trse ostaviti dobar dojam u javnosti. Predsjednica Republike na različitim mjestima, od središta županija (ad-hoc uredi diljem zemlje) pa sve do Velike jabuke daje izjave i intervjue, gotovo svaki dan odašilje priopćenja te se na druge načine obraća pučanstvu, i to vezano uz najrazličitija društvena pitanja. Premijer je što se toga tiče manje agilan od šefice države, ali za razliku od nje u svakoj rečenici ostavlja dojam odmjerenoga političara. Njegov najvažniji ministar uspijeva se pravom komunikacijskom akrobatikom, usprkos kanonadi optužbi za grijehe u ranijoj koncernskoj karijeri, održati na tom položaju pa i poručivati javnosti da nam je stanje financija bolje nego ikada. Nadalje, glavni politički saveznik premijera, eto, ima tu nečuvenu sposobnost da unatoč kršenja javnih obećanja drži svoju majušnu stranku u epicentru ideološki različitih vlasti i pripadajuće slasti. Šef oporbe, zgodan i simpatičan mladi čovjek, učestalo šalje jake poruke članovima svoje Partije i njezinim simpatizerima, a kadgod i običnim građanima vezano za njihove probleme. A gradonačelnik metropole tako vješto komunicira da 365 dana u godini i po 16 sati dnevno prosječni konzument medija kod nas uglavnom i ne može uočiti razliku između njegovih riječi i djela.

Trud tih i drugih vodećih političkih svirača ipak je uzaludan. Razloge zbog kojih u utrkama popularnosti gledaju u leđa imaginarnom liku koji u to – prirodno – ne ulaže nikakve napore treba tražiti u mučnoj atmosferi lišavanja, varanja i beznađa koja već dugo obilježava društvo. Znači li posljednja ocjena da bi vodeći političari mogli biti popularniji, čak i više od onoga „nitko“, ako bi konkretnim djelima i riječima osjetno pomogli da stanovnici Lijepe Naše priskrbe za pristojan život dovoljno sredstava, steknu povjerenje u vlasti i pripadajuće službe te zadobiju nadu u domovinsku budućnost za sebe i svoje potomke? Naravno, to je pitanje retoričko. U situaciji kakva je kod nas danas logični odgovor se iz motrišta običnih žena i muškaraca pritisnutih životnim nedaćama ipak čini utopističkim. Čini se da takvih političara u Hrvatskoj zapravo već dugo nema. Ipak, je li tome baš tako? Pojedini takvi politički vođe ovdje, naime, postoje, ali na nižim razinama politike. Izvjesni lokalni političari, ponajprije gradonačelnici i načelnici općina, već dulje vrijeme doprinosima boljitku svojih sredina pokazuju da imaju i znanja i sposobnosti i morala.

Ovdje ne iznosim više primjera takvih političkih upravljača. U svojim sredinama, pa i u dijelu šire javnosti, oni su ionako dobro poznati, pa i po tome što su već u nekoliko izbora dobili veliku potporu sugrađana i sumještana. Umjesto toga, analiziram recentnu političku putanju Andre Krstulovića Opare, koji ima potencijal da postane uspješan i častan lider. Od 4. lipnja prošle godine, kada je tijesno (za nešto više od tisuću glasova) pobijedio u drugom krugu izbora za gradonačelnika Splita, taj diplomirani povjesničar umjetnosti i arheolog te bivši državni dužnosnik i diplomat poduzeo je neke konkretne poteze. Najviše je pridonio da se efikasno počisti žnjanski plato od bespravno sagrađenih ugostiteljskih lokala. Ti su objekti desetak godina dokidali civilizirani razvoj vrijednoga prostora od kojega bi se mogao napraviti splitski South Beach (po konfiguraciji terena i ponečemu ostalom doista ima kapacitet da nalikuje čuvenoj plaži i okolnoj četvrti u Miamiju), a i još izrazitije od toga svojim održanjem dokidali povjerenje građana u ćudoređe uprave i vlasti.

‘Ne podnosim HDZ, ali...’

Pokrenuo je prvu fazu sanacije zapuštenoga te za sigurnost i zdravlje ljudi opasnoga smetlišta Karepovac. Nakon što je prošloga srpnja veliki požar ugrozio istočna predgrađa, Krstulović Opara je osobno sudjelovao u gašenju te izravno kritizirao nebrigu odgovornih i građana koja je pridonijela toj nedaći. Odlučno je podigao spram sadašnjih i posebno budućih potreba grada prenizak prirez za polovinu (s 10 na 15 posto), obećavši da će se to povećanje iskoristiti za razvojne projekte. Smanjivanjem broja službi s 18 na 12 učinio je neki pomak u reorganizaciji trome gradske uprave. Aktivno je sudjelovao u realizaciji razmjerno uspješne turističke sezone (gradu nedostaju smještajni kapaciteti te uslužna i ostala infrastruktura; platežna moć gostiju koji u njega pristižu je uglavnom slaba) prošloga ljeta u Splitu.

Navedene i druge poteze „poteštat“ je popratio znalačkim komuniciranjem u javnosti. Nije se pritom zadržao na ocjeni stanja grada i promociji mjera svoje uprave nego je uz to iznosio svoju viziju razvoja Splita; pri tome je, sasvim netipično za hrvatskoga političara, promicao neku opipljivu nadu u bolju budućnost. Primjerice, on je prije mjesec dana vezano za Žnjan u maniri junaka western filma ustvrdio sljedeće: „Očistili smo ovo mjesto od bezakonja. Sad ćemo od njega napraviti novu razglednicu Splita“. S novinarima nastoji uspostaviti dobre odnose, pa je s njima 26. prosinca organizirao blagdansko druženje. Tom prilikom je uz ostalo rekao kako u proslavi adventa i Božića grad pod Marjanom treba tražiti uzore u Salzburgu, Veroni i nekim drugim europskim gradovima gdje su manifestacije vezane uz te blagdane, za razliku od one u Zagrebu, u skladu s božićnim duhom mirne i traju do rano navečer.

Takvim komuniciranjem i – još više – djelovanjem Krstulović Opara je znatno osnažio svoju popularnost u drugom po veličini gradu Hrvatske i prepoznatljivost na široj sceni. Najvažnija mu je potpora Splićana, poglavito onih iz srednjega sloja. Mnogi mu, pogotovo nakon akcije na Žnjanu, „jedu iz ruke“. Za vrijeme svoga nedavnoga boravka u tom gradu čuo sam od prijatelja i poznanika mnoge pohvale novomu gradonačelniku. Izgovarale su ih i osobe koje uopće nisu njegovi ideološki istomišljenici, pogotovo ne stranke kojoj pripada.

Spuštanje letvice

Sredovječna pravnica mi je rekla: „Ne podnosim HDZ jer je opljačkao i osramotio zemlju, a nikako nisam mogla glasati za primitivnoga Keruma, pa nisam izašla na drugi krug izbora. Ali kad bi se danas održavali izbori, dala bih glas Opari jer se dobro pokazao vezano uza Žnjan i neke druge stvari.”. S druge strane, registrirao sam i neke zamjerke prvom čovjeku Splita, primjerice da je na sjednici Gradskoga vijeća dao minutu šutnje za Slobodana Praljka, osuđenoga ratnoga zločinca, ili nije smanjio rastrošnost i brojnost lokalne uprave. Ali u posljednje vrijeme otvorenih kritika je svakako mnogo manje nego takvih pohvala.

Krstulović Opara uspješno koristi „vertikalu vlasti“ (država – županija – grad) koju čvrsto s partnerima drži njegova stranka, a u prilog mu je i usporedba s dvojicom muškaraca koji su prije njega bili na čelu grada. Naime, jasno se vidi da je sposobniji i pošteniji upravljač Splita od osramoćenoga Ive Baldasara, kao i to da se spram Željka Keruma ne samo doimlje, nego i djeluje kao nadasve civiliziran i marljiv gradonačelnik.

Situacija u kojoj „poteštat“ uživa veliku potporu ipak je neuobičajena za Split, grad koji posebno karakterizira strastveno izražavanje kulturnih i političkih suprotnosti. Treba očekivati da će se zvjezdana prašina oko Krstulovića Opare ubrzo slegnuti. On će se tek, uostalom kao i desetorica njegovih prethodnika od 1991. do danas (ni jedan nije bio prvi čovjek grada u dva mandata), suočiti s brojnim i žestokim kritikama. Ovdje ukratko iznosim moguće osnove takvih zamjerki i pripadajućih tegoba (razvoja) Splita o kojima kao cjeloživotni zaljubljenik u Dioklecijanov grad - ništa nas tako ne plaši kao ugroze objektu naše velike ljubavi - u posljednje vrijeme s nekom zebnjom razmišljam.

Prva se osnova tiče sindroma velikih očekivanja. Gradonačelnik je svojim potezima i porukama u prvoj osmini mandata visoko podigao ljestvicu nade u brzi razvitak grada koja će se htio-ne htio morati spustiti. Jer raznovrsni urbani i društveni problemi su u današnjem Splitu preveliki i prebrojni. Nezaposlenost u njemu je jako visoka, čak, razmjerno, oko dva i pol puta veća nego u Zagrebu. Prometnice su neasfaltirane, a teškoće parkinga (u središtu nema ni jedne podzemne garaže) evidentne. Ulice i trgovi se slabo čiste, a za saniranje smetlišta trebat će puno strpljenja i novca. Iako je grad glazbe, Split nema kvalitetnu koncertnu dvoranu ni adekvatnu otvorenu scenu za operne i druge priredbe na otvorenom. Istočna obala zagušena je prometom (autobusni i željeznički kolodvor su još davno, u prošlom stoljeću, morali biti premješteni u predgrađe), pa je taj dio rive, najatraktivnijega resursa grada, kočničar umjesto generator razvoja. Te i ostale teškoće zasigurno se ne mogu riješiti preko noći, a mnogi Splićani očekuju baš to – brzo napredovanje svoga grada.

Druga je osnova povezana s prvom, a odnosi se na nastojanje nove uprave grada da riješi previše problema i pokrene prevelik broj projekata u prekratkom vremenu. Krstulović Opara i njegova ekipa trebaju uspostaviti održivu agendu, odnosno usmjeriti se na nekoliko ključnih projekata koji bi se realizirali u sljedeće tri i pol godine. S takvim bi prioritetima gradonačelnik morao upoznati građane i već sada im objasniti da za rješavanje ostalih urbanih teškoća i za ostale razvojne boljitke treba više od jednoga mandata.

Treća osnova se može sagledati u kapilarnoj raširenosti koruptivnih odnosa i pripadajućih narušavanja urbanoga, javnoga dobra u prilog interesa pojedinaca i klanova. Na primjer, u posljednjih nekoliko godina u Splitu su „štekati“ (terase ugostiteljskih objekata) „pojeli“ građane, koji se zajedno s turistima često s mukom probijaju između stolova na najpopularnijim ulicama i trgovima. Prije nekoliko dana sam na središnjem dijelu rive uočio da su ostala samo tri metra (?!) za prolazak šetača. Od dolaska novoga gradonačelnika ponešto je smanjen broj ugostiteljskih kućica na toj i drugim lokacijama, ali pritisci za takvim korištenjem javnih prostora na njega i njegove suradnike su žestoki. Potežu se pritom i “političke“ i druge veze. Takve pojave (sve važno u ekstrovertiranom Splitu se brzo dozna), naravno, jako nerviraju građane, posebno osjetljive na bezočne uzurpacije javnih prostora.

Što o tome misli Sanader?

Andru Krstulovića Oparu neki u Splitu po akronimu njegova imena i prezimena već nazivaju AKO gradonačelnikom. Doista, puno je kondicionala vezano uz njegov mandat koji je uglavnom dobro počeo, ali tko zna kako će završiti, odnosno hoće li taj nadareni i razmjerno mladi političar sredinom 2021. godine ponovo biti izabran na tu dužnost. Bilo bi nadasve zanimljivo saznati što o tome misli Ivo Sanader, bivši šef i prijatelj (možda i sadašnji, nemam saznanja o njihovu odnosu) Krstulovića Opare. I Sanader je svoju vladavinu počeo kao liberalni i uspješni te jako popularni upravljač. Ipak je teže biti premijer nego gradonačelnik Splita. Ili je možda lakše biti predsjednik Vlade nego prvi čovjek „najluđega grada na svitu“? Od odgovora na to je u ovom času ipak važnije da Velo misto na čelu ima agilnoga i popularnoga „poteštata“.     

Pogledajte i galeriju: Otvoren projekt Poduzetničkog inkubatora za visoke tehnologije Sveučilišta u Splitu