Osiguravši svoj drugi kancelarski mandat, Angela Merkel pokazala je da nije dosadna političarka (i znanstvenica) iz bivše komunističke Istočne Njemačke, nego pragmatična liderica koja je sposobna zemlju uspješno voditi i kroz teške krize. U drugom mandatu ona bi mogla pokazati što zaista može i kakva je zapravo njezina politička vizija, i to ponajprije zato jer na nogama neće imati uteg velike koalicije sa socijalistima koji su se u posljednje četiri godine pokazali kao dosta teški partneri. Mnogi analitičari smatrali su od samoga početka njezina prvog mandata da koalicija neće dugo opstati, no ona je poprilično vješto prošla sve prepreke i tjesnace, a posebice onaj koji se pojavio u trenutku kad je Njemačka prije godinu dana utonula u recesiju i kad su socijalisti imali šanse pridobiti veće povjerenje biračkog tijela.
U koaliciji sa Slobodnim demokratima, strankom izrazito neoliberalne orijentacije, Merkelova je dobila glasove onih koji u Njemačkoj žele vidjeti više gospodarskog liberalizma, a manje socijalne države i protekcionizma za što su se zalagali socijalisti. No tu bi mogla imati problema, zato što se u posljednje četiri godine poprilično promijenila prihvativši neke stvari na kojima su inzistirali socijalisti, poput minimalne plaće i zaštite od otkaza. Naime, koalicijski partneri uz čiju pomoć je dobila izbore ipak nisu spremni prihvatiti neke odrednice njezine politike koje se kose s onom vrstom gospodarskog liberalizma koji oni zagovaraju. Iako postoje čak i prijetnje da bi koalicija, a onda i buduća zajednička vlada, mogle propasti, mnogi se oslanjaju na fantastičnu sposobnost Angele Merkel da se prilagodi i da kao dosad pronađe kompromis koji će joj omogućiti da provede ono što je zamislila. A kako Njemačkoj zaista trebaju radikalne promjene, o Angeli Merkel u novome mandatu već se naveliko govori kao o njemačkoj Margaret Thatcher.
I na vanjskopolitičkom planu ona bi mogla biti više nego ozbiljna igračica, osobito ako se uspije sporazumjeti s francuskim predsjednikom Nicolasom Sarkozyjem. Upravo francusko-njemačka osovina mogla bi biti presudna za unutarnje jačanje Europske unije, ali i za njezinu odlučniju ulogu u široj međunarodnoj politici, osobito u aspektu sigurnosti. Već gotovo dva desetljeća Sjedinjene Države od Europske unije očekuju da na međunarodnom planu bude djelotvornija i da ne čeka da Washington riješi probleme koji se nalaze u njezinu stražnjem dvorištu. Merkelova bi i u tom pogledu mogla biti svojevrsni zamašnjak koji će, zajedno sa svojim političkim istomišljenicima iz drugih članica EU, učiniti Europu značajnijim i odgovornijim političkim igračem.
Pobjedom Angele Merkel također je postalo jasno da su socijalisti diljem Europe utonuli u krizu iz koje se neće lako iskobeljati ako ne počnu ozbiljno promišljati o svojim političkim ciljevima. U međuvremenu, Angela Merkel i njezini partneri mogli bi imati odriješene ruke.
Po čemu? Pa sve što je stvorila je držalo vodu neko vrijeme, dok se nije potrošilo on, i onda je Tačerizam propao. Što je stvorila stvarno novo, upotrebljivo za dalje? Ništa. Valjda neče takva biti i ova.