Moji prijatelji Julian Assange i Edward Snowden najveći su heroji modernog doba

Živimo u vrijeme fikcije, gdje laž postaje normalna, pogledajte samo političare! A upravo zviždači inzistiraju na istini jer izlažući dokumente javnosti dokazuju činjenice koje vode do istine. Uvjerena sam da su zviždači heroji modernog doba... Kada o toj tematici svjedoči Angela Richter, treba joj vjerovati na riječ. Ona je njemačka kazališna redateljica i aktivistica hrvatskog podrijetla koja je protekle godine života provela u susretima s vodećim digitalnim disidentima današnjice, prije svega, Julianom Assangeom, koji joj je i otvorio vrata u svijet hakera, internetskih aktivista, odvjetnika za ljudska prava i zviždača.

"Osvijestila sam da je internetski aktivizam danas snažno oruđe i da svaki pojedinac može ostvariti snažan utjecaj na svijet. Ta borba Davida i Golijata za mene kao umjetnicu iznimno je fascinantna", rekla je 44-godišnja umjetnica u razgovoru za Večernji list uoči njezina gostovanja na festivalu alternative i ljevice u Šibeniku (Fališ) od 2. do 5. rujna.

Ondje je čeka interaktivan razgovor sa Srećkom Horvatom na spomenutu temu, s naglaskom na njezin posljednji kazališni projekt "Supernerds" temeljen na intervjuima koje je posljednje četiri godine vodila sa zviždačima: osim Juliana Assangea, njezini su sugovornici i Edward Snowden, Daniel Ellsberg (bivši vojni analitičar koji je 70-ih u javnost pripustio povjerljive dokumente iz Pentagona), Bill Binney (bivši američki obavještajac koji je iz sličnih razloga jako naljutio nadređene u NSA), Thomas Drake, Jesselyn Radack i mnogi drugi.

Na ručku sa Žižekom

Kako je, pitamo Angelu, izgledala njezina "inicijacija" u svijet digitalnih disidenata? "To je smiješna priča. Juliana Assangea susrela sam početkom srpnja 2011. u Londonu, na ručku sa Slavojem Žižekom, koji sam doslovce kupila na eBayu", kaže. Prethodno je više od dvije godine bezuspješno pokušavala doći do njega jer je željela napisati kazališni komad o Wikileaksu ali u to vrijeme doći do Assangea bilo je gotovo nemoguće: Bog zna da je imao golemih problema. Bio je u kućnom pritvoru, nadgledan elektroničkom napravom vezanom uz njegov gležanj. Objavom Wikileaksa, naljutio je velesilu, SAD, istodobno ih i ponizio. Da stvar bude gora, u to je vrijeme bio optužen za silovanje u Švedskoj pa je čekao odluku o mogućem izručenju. "Pomirila sam se s tim da je do njega nemoguće doći i otišla na ljetovanje u Dubrovnik, kada sam putem Twittera saznala za londonsku aukciju u organizaciji Wikileaksa.

Na aukciji se natjecalo osam zainteresiranih, a ja sam pobijedila u drugom krugu licitirajući 1600 eura. Stoga sam se nekoliko dana kasnije našla u tajnom, udaljenom hotelu u južnom Londonu. Sjedili smo u sobi obloženoj drvetom, jeli smo ribu i trudili se ostvariti konverzaciju pa je, zahvaljujući elokventnom Žižeku, izbjegnuta neugodna tišina. Iskoristila sam tu neobičnu okolnost da ispričam Assangeu o svojim planovima da napravim kazališni komad o Wikileaksu, temeljen na intervjuima s njim. Nisam očekivala da će ga prihvatiti, ali nekoliko mjeseci kasnije kontaktirali su me iz Wikileaksa i rekli da Assange želi novi susret sa mnom. Želio je saznati više o mome radu, a nakon pet sati razgovora rekao je da sam ga uspjela uvjeriti i obećao mi intervju", prisjeća se Angela.

Nešto kasnije Assange je uspio dobiti dobiti azil u ambasadi Ekvadora u Londonu gdje je i snimljen njihov prvi razgovor. "Susretali smo se tri vikenda uglavnom u noćnoj smjeni, od 20 sati do sedam, osam ujutro – voli se nazivati noćnom pticom – kada sam dobila stotine stranica materijala iz kojeg je nastala predstava "Assassinate Assange", kaže Angela, dodajući da je predstava igrana u Hamburgu, Berlinu, Beču i Kölnu, a u međuvremenu su postali i prijatelji pa ga posjećuje svakih mjesec, dva.

Njezina predstava priča je o Wikileaksu, ali i priča o Assangeu, koji je na mnogo načina nalik klasičnom tragičnom junaku, koji je prošao put od modernog Robina Hooda do izdajnika – u samo nekoliko mjeseci. Mediji ga uglavnom opisuju kao osobu upitna karaktera. "Izgleda da je mnogo zanimljivije i profitabilnije prikazati ga kao svojevrsnog freaka, briljantnog ali ludog, egomanijaka i narcisa. Ni jedan od tih epiteta nisam upoznala susrećući se s Assangeom. Ja sam upoznala ljubaznu osobu topla srca, duhovitu i odanu. Assange je iznimno inteligentan, a njegova hrabrost je zadivljujuća. Neki umjetnici s kojima sam radila puno su veći egomanijaci od njega", kaže.

Umjetnost treba tebe

Njezin sljedeći, još veći izazov, bio je doprijeti do Edwarda Snowdena. U tome je i uspjela, zahvaljujući Wikileaksu, Assangeu, Sarah Harrison i odvjetnicima za ljudska prava Renati Avili i Benu Wizneru. Napisala mu je dugačko pismo koje završava riječima: 'Ti sigurno ne trebaš kazalište i umjetnost, ali umjetnost treba tebe'. Pa ipak, trebala je proći godina dana do prvog susreta s njim, nakon što je 24. veljače ove godine primila kratku poruku – da će ga susresti 27. veljače.

"Kada sam pitala trebam li mu što ponijeti u Rusiju, dobila sam listu želja na kojoj su prednjačili američki maslac s kikirikijem i grickalice, kojima sam natrpala kofer. Čekala sam pola sata u lobiju moskovskog hotela kada se naposljetku pojavio, sa šiltericom koja mu je prekriva lice i kapuljačom. Ušli smo u lift šutke, bez ijedne izgovorene riječi i sve je pomalo nalikovalo na špijunski film. Kada smo ušli u sobu, skinuo je kapu i tada sam ostala osupnuta njegovom mladenačkom pojavom. Izgledao je kao da mu je 16. Nije mu promaklo moje iznenađenje pa smo se spontano nasmijali i zagrlili. Dala sam mu grickalice koje je tražio i tada mi se požalio da ih zbog ekonomskih sankcija ne može nabaviti u Rusiji. Naručili smo hranu, ja sam uključila diktafon i ugasila ga pet sati kasnije. Govorio je tiho i elokventno, uglavnom o njegovim otkrićima, njegovoj ulozi "izdajnika" i životu u Rusiji. Rastati se od njega nije bilo lako. Dok sam šetala Crvenim trgom iste večeri, razmišljajući o našem susretu, ruski šef opozicije Boris Nemcov ubijen je samo nekoliko stotina metara dalje. Bila je to čudna noć."

Angela Richter našoj je publici posebno zanimljiva zbog svojih čvrstih veza s Hrvatskom. Oba njezina roditelja su Hrvati, no ona je rođena u Ravensburgu i odrasla u Stuttgartu. "Moji roditelji su rodom iz zaleđa Dalmacije, 30-ak kilometara od Splita. Još kao dijete upoznala sam hrvatsku kulturu jer u Stuttgartu živi velika hrvatska zajednica. Osim toga, ljetne praznike provodila sam u Dalmaciji, najčešće u Trogiru, gdje moji roditelji imaju kuću. Moji su roditelji inzistirali da učim hrvatski, za što je ponajviše zaslužna moja baka", priča Angela, koja danas živi na dvije adrese, u Berlinu i Kölnu, gdje posljednje dvije godine radi kao ravnateljica Nacionalnog kazališta. "Premda sam 'pustila korijenje' u Njemačkoj, osjećam jaku vezu s Hrvatskom. Dubrovnik je za mene najljepše mjesto na svijetu i sretna sam što već deset godina ondje imam kuću i provodim svaki trenutak slobodnog vremena".

'Nisam paranoična'

Ovoga puta, u Hrvatsku dolazi, kako kaže, podići svijest hrvatskoj javnosti o opasnostima i posljedicama masovnog nadzora, na što su ukazali njezini prijatelji zviždači. "To je globalno političko pitanje, pa mislim da bi trebalo biti predmetom diskusije i u Hrvatskoj jer smo time obuhvaćeni kao i ostatak svijeta". Zviždači su, nedvojbeno, za nju heroji naše epohe.

"Divim se tim ljudima koji su spremni žrtvovati svoje privatne živote i sreću za veće dobro. Ne mora to učiniti svatko, dovoljno da to učini jedan od nas, a na nama je da takve ljude podržimo i širimo istinu", kaže Angela koju pitamo jesu li zviždači zažalili zbog svojih istupa u javnosti. "Nijedan zviždač, a srela sam ih mnogo, nikada nije požalio što se izložio za opću dobrobit", otkriva, dodajući da je i sama sebi pomalo zakomplicirala život.

"Trudim se ne biti paranoična, ali kada pišem važne e-mailove, koristim kompjutorske programe koji omogućuju zaštićenu komunikaciju. Zbog susreta sa Snowdenom i Assangeom i sama sam bila pod prismotrom, ali smatram da kao umjetnik imam pravo raditi svoj posao."