Aninih pet teških godina u stezuljama i paklu lopače

Čula sam za knjigu i film ‘Let iznad kukavičjeg gnijezda’, koji, rekli su mi, priča dio moje životne kalvarije – izgovorila je u dahu 22-godišnja Riječanka Ana Dragićević, i ne sluteći koliko je ta rečenica jasno opisuje. Kultnu knjigu i film Ana bi vjerojatno pročitala i pogledala da je u dobi kad su njezini vršnjaci spoznavali život živjela među njima.

Opljačkali su mi mladost
No, Ana je punih pet godina tinejdžerskog sazrijevanja provela pod utjecajem snažnih sedativa, vezana za krevet i među teškim psihičkim bolesnicima u Psihijatrijskoj bolnici Lopača.

Ana se danas – nakon punih pet godina utamničenja – postupno navikava na život kakav vode njezine vršnjakinje, no traume i duhovi iz Lopače prate je u stopu.

– Uzeli su mi dobar dio života, uništili su mi dušu i tijelo pa mi se ponekad čini da ni sada, kada sam napokon vani, više nikad neću živjeti normalno. I najzdraviji čovjek, a ja sam bila potpuno zdrava kada su me sa 16 godina u prvom razredu srednje škole oteli i strpali u Lopaču, ondje bi za pet godina torture posumnjao sam u sebe i izgubio zdrav razum – kaže nam Ana.



Znam, drukčija sam
Blijeda lica, zdravlja nagrizena dugogodišnjim boravkom u zatvorenom prostoru i slabom bolničkom hranom, tijela oštećena od tretmana agresivnim medikamentima, Ana nije izgubila ljepotu kakva krasi njezine vršnjakinje. Vitka, tamnih očiju, decentne šminke, mlada Riječanka u razgovoru pali cigaretu za cigaretom. Vedro gestikulira rukama okićenim šarenim mladenačkim prstenjem i birajući riječi opisuje svoj kratak život obilježen agresijom, nametanjem volje roditelja, nerazumijevanjem i prisilnim izdvajanjem od svijeta, vršnjaka, prava na sreću...

– Već u vrtiću bila sam sklonija druženju s djevojčicama, no ni tada, a ni u osnovnoj školi kada sam se u nižim razredima zaljubila u svoju malu prijateljicu iz razreda, nitko ništa nije sumnjao. Prva ljubav dogodila mi se sa 16 godina. Tada je sve i krenulo nizbrdo. Moji roditelji, kojima nisam željela skrivati da volim djevojku, nisu za to željeli ni čuti. Zatvarali su me, kažnjavali, vrijeđali... Mojoj se curi događalo isto, no njezini roditelji očito nisu bili toliko zadrti. Danas, kad uviđam pozadinu cijele priče i kad sam pronašla dokaze i dokumente za to, jasno mi je da su moji tamničari podjednako bili roditelji i bivša ravnateljica Lopače Mirjana Vulin.

Mjeseci agonije
Za Anu i njezinu djevojku koban je bio bijeg od kuće. Nisu, kaže, bježale samo jednom, nego svaki put kada im se pružila prilika.

– Nismo bile ni pijanice, ni narkomanke, ni klošarice, bile smo mlade i zaljubljene. Nismo se željele skrivati, pa tako ni te kobne večeri 20. listopada, kad nas je policija pokupila u klubu Palach. Već su nas u postaji razdvojili. Mene su ubrzo, u suzama i šoku, strpali u auto i odvezli. Mislila sam da me vode u popravni dom jer smo bile u bijegu, no tek nakon tjedan dana shvatila sam gdje sam – na odjelu za najteže i najagresivnije psihičke bolesnike u Lopači.

Ana i danas teško suspreže suze sjećajući se prvih osam dana boravka u bolnici.



– Tvrdili su da sam drogirana i agresivna, a ja sam samo bila u šoku od policije i razdvajanja od cure. Skinuli su me dogola, stavili mi pelenu, vezali me u stezulju i pojasom preko kreveta. Poboli su u mene sve moguće injekcije. Nitko mi nije izvadio krv niti tražio urin za testiranje na droge – prisjeća se Ana strahota koje je prošla.

– Slijedili su mjeseci agonije. Tjerali su me da priznam da sam narkomanka iako nikada nisam ni probala heroin, kljucali su me lijekovima i injekcijama. Liječili su me, kako su govorili, zbog poremećaja ponašanja u obliku homoseksualnosti. Ali ja ni tada, a ni danas, svoju homoseksualnost ne doživljavam bolešću niti nečim čega se želim silom odreći!

Zaraditi tren slobode
– Roditelji su dolazili vrlo rijetko, a sestre češće. Njih sam preklinjala: “Izvucite me van, vidite li što mi rade, spasite me!” No, i one su mi na grupnim terapijama znale spustiti i ukopati me – prisjeća se Ana.

Nakon gotovo dvije godine naučila je kako ‘zaraditi’ susret sa sestrama, ručak na slobodi, vikend...

– Stezulje, pojasi i konjske injekcije postali su moja svakodnevica. Sve se zarađivalo priznanjima i ponašanjem uz dlaku ravnateljici te preklinjanjem. No, kada sam napokon postala punoljetna i izašla, prevarila me vlastita majka. Živjela sam s njima tri mjeseca, a onda me na prijevaru odvela na kontrolu u Lopaču i ondje me ostavila drugi put na tri godine! Mogla bih, a možda ću to i učiniti, napisati roman o strahotama koje sam ondje proživjela. No, jedno su važno zaboravili i to je za sve njih kobna pogreška. Bila sam punoljetna i ubrojiva, a zatvorili su me u Lopaču bez suglasnosti, koju nisam željela potpisati. Neka im Bog sudi, a ja ću pamtiti zauvijek.

Upravo je druga hospitalizacija punoljetne Ane Dragićević osnova za tužbu koju sprema protiv svojih tamničara. Ana je srela dobre ljude koji joj pomažu. Srela je i svoju djevojku, danas sretnu u drugoj vezi, srest će i roditelje – ali na sudu. Želi slobodu, mir, završiti školu i konačno – mirno zaspati.

Smijenjena ravnateljica Psihijatrijske bolnice Lopača Mirjana Vulin ne želi komentirati Anin slučaj. I dalje radi u toj bolnici. Njezin nasljednik Radimir Rakun u studenom je o tom slučaju pokrenuo internu istragu, no liječnicu nije suspendirao te ona i dalje vodi terapijske grupe. Upravo je Rakun Ani prvog dana svoje nove dužnosti napisao otpusno pismo. – Utvrđene su nepravilnosti kod prijama i liječenja te smo poduzeli sve mjere. Slučaj je proslijeđen mjerodavnim tijelima. Riječ je o proceduralnoj pogreški liječnice – kratko je rekao Rakun koji tvrdi da je Lopača ustanova i iz koje se može izlaziti.