Anonimnost nije moderna tekovina, i pisci vole pseudonime

Najdraži komentar koji sam pročitala ispod jednog od svojih članaka vrlo jasno se osvrnuo na temu ekonomskog buma Kanade s neporecivom logikom zašto kanadski san nije i autorov: “Ne bi išao tamo di je hladno, volim gol spavati u krevetu.” S mogućnosti komentiranja ponekad se čini da je javna sfera manje domena produktivne rasprave, a više platforma za iskazivanje bijesa, negativnosti, poticanje na mržnju ili u slučaju komentatora Kanade, validnih iako ne nužno povezanih dosjetki. Anonimnost nije moderna tekovina niti pravo online čitatelja, pisci poput George Eliot pisali su pod pseudonimima dok novinari Economista ni danas ne objavljuju članke pod svojim imenom.

Dok s jedne strane anonimnost pruža slobodu kao u slučaju spisateljice Elene Ferrante ili zaštitu identiteta kao primjerice kod disidenata autoritarnih režima koji riskiraju život objavljivanjem, s druge strane ona probija granice autocenzure ili osnovne pristojnosti omogućujući da se iza lažnog imena i ikone materijaliziraju najjadniji elementi ljudske osobnosti. Jedan od sjajnih stripova New Yorkera tako prikazuje dva psa za računalom uz poruku „Na internetu nitko ne zna da si pas.“ Tehnologija tu nije promijenila ljudsku psihu niti naše primarne nagone, samo ih je kanalizirala u novi medij. Nuspojava te slobode su psi, odnosno trolovi koji iz sigurnosti svog kauča mogu komentirati sve, od Trumpovih izjava, domaćih predsjedničkih izbora do trenutačne kilaže neke pjevačice.

Osim u slučaju ugrožavanja života ili vlastite karijere (kao kod curenja internih inkriminirajućih dokumenata), pitanje zašto se skrivati je logično. Ako već postoji potreba za iznošenje svog mišljenja, a mogućnosti je pregršt za njihovo objavljivanje – skrivanjem identiteta zapravo se devalorizira napisano mišljenje. Zašto bismo uzeli u obzir stav osobe koja se ne usudi ni objaviti ime, očito znajući da radi nešto krivo, ili češće, glupo. U istraživanju M. Yzera i B. Southwella koje se bavilo komentarima u publikacijama koje na vrh postavljaju one s najviše afirmativnih ocjena, rezultat je pokazao da društvo penalizira nepristojne.

Tako je većina ipak odabrala ne kliknuti na komentare lascivnog, negativnog ili prostog sadržaja, birajući one s civiliziranijim tonom. Ponekad se čini da je internet omogućio da previše ljudi bude preglasno, što stoji, ali pruža i dosad nezamislive potencijale za brzu razmjenu informacija uključivanjem najvećeg mogućeg broja ljudi.

Anonimnost na internetu ipak pruža veće mogućnosti no što bi njezino ukidanje donijelo prednosti. Možda rasprave koje proiziđu ne odgovaraju utopističkom viđenju sekcije komentara kao platforme za rađanje novih ideja, ali pokazuju društvo onako kakvo jest, sa svojim trolovima i dežurnim svemrscima. Povezivanjem svakog komentara s pravom osobom kao pečat autentičnosti protivi se vrijednostima poput slobode govora i inkluzivnosti društva, a filtar onoga što od toga uzimamo i tako je uvijek na nama.