Kada me je prije nekoliko dana Dražen Klarić zamolio da napišem osvrt na presudu generalima Gotovini i Markaču, bez razmišljanja sam pristao. Činila mi se dobra ideja pisati o nečemu što je bez sumnje bio prvorazredan politički događaj, no shvatio sam da ne znam što bih. O Gotovini napisano je i izgovoreno mnogo toga i sam sam pisao i u ovim novinama. Što sam naučio u ovih 7 godina? Naučio sam da je istina ta koja mora pobijediti. Zadnjih 7 godina bile su najteže za naše generale. Hrvatske je često bila ugrožena, pogotovo prilikom stjecanja datuma o početku pregovora o pristupanju u EU. Tijekom tih mučnih godina mnogi u Hrvatskoj, a najčešće vlast, nisu imali razumijevanja za položaj i ulogu Gotovine u operaciji Oluja. Tadašnja politika Haaškog suda svodila se na izjednačavanje krivice i pokušaj stvaranja balansa. Svi su zločinci, neki u manjoj, a neki u većoj mjeri. Osobno me to nije smetalo, ali me smetalo prihvaćanje takve politike u Hrvatskoj. Bilo je teško slušati izjave, čitati tekstove ljudi koji nisu znali što se točno događalo tijekom operacije. Nevjerojatno je bilo slušati o nečemu što mi koji smo vodili operaciju znamo iz prve ruke od ljudi koji o tome nemaju pojma.
Oluja je trajala 4 dana. Zadaća je bila razbiti neprijatelja, osloboditi okupiranu područje i izbiti na granicu s BiH. Također je jedna od najvažnijih zadaća bila pomoći 5. Korpusu armije BiH da Bihać ne doživi katastrofu Srebrenice. Nakon provedene zadaće, hrvatska vojska je na temelju Splitskog sporazuma Tuđman – Izetbegović ušla u BiH i u zajedničkim operacijama s armijom BiH razbila Mladićevu vojsku te došla pred Banju Luku, gdje nas je zaustavila politika, prije svega Amerikanci, i time prisilila Miloševića da napokon započne pregovore o miru. Bez HV-a i HVO-a ne bi bilo Daytona. Iako smo apsolutni pobjednici u ratu u Bosni, politika je učinila da se danas hrvatski narod osjeća kao gubitnik. Ovo sve sam opet ponovio jer su to činjenice, istina. Ante Gotovina i mi koji smo bili dio njegova tima vojnički smo odradili posao. Što bi bilo da nismo uspjeli? Bi li tada Haag sudio Gotovini za neuspjeh? Kako bi se politika u RH odnosila prema nama? Sigurno bi bili najveći izdajnici u hrvatskoj povijesti, ali, hvala Bogu i hrvatskim vojnicima, postali smo najveći pobjednici.
Sedam godina u zatvoru dugo je razdoblje. Sedmogodišnja borba nekolicine ljudi koji su vjerovali i znali da u operaciji Oluja nije bilo prekomjerne uporabe topništva i zločinačkog udruživanja s ciljem protjerivanja srpskog stanovništva, napokon je završena. Hrvatska nije kriva, generali nisu krivi. To je za nas pravda, jedini mogući očekivani ishod. Sve drugo bila bi katastrofa. Najviše frustracija doživjeli smo od hrvatskih političara koji su se poltronski, prekomjerno dodvoravali Haagu. Tolika neinformiranost i bahatost znatno su otežavale poziciju obrane. Uzmimo, primjerice, te famozne topničke dokumente. Vlada je nemajući pojma što su oni uopće, priznala da smo mi zapovjednici napisali i izradili nešto što nikada nismo. Tu smo vidjeli svu nekompetentnost ljudi koji su vodili RH, optuživši čak Gotovinine odvjetnike da su ih sami skrili.
Dogodilo se što se dogodilo, citirat ću Gotovinu koji je rekao: “Prošlost je iza nas, okrenimo se budućnosti”. To je bilo sjajno čuti od čovjeka kojem su namještali, pakirali. Budućnost je ispred nas, to moramo zapamtiti, prošlost ostavimo povjesničarima da se njome bave. Sve nevine žrtve tijekom rata i u RH i BiH zaslužuju mir. Hrvatska se branila i obranila, a svi oni koji su počinili zločin neka odgovaraju, ako ne pred zemaljskim sudom, onda pred Božjim.