S Linićem se družimo, ali ne sređuje nam poslove niti oprašta poreze

Slavka Linića, ministra financija RH, zbog njegovih mjera mnogi osporavaju. Zbog povećanja PDV-a, utjerivanja poreznog duga od malih obrtnika i građana te istodobno zadržavanja diskrecijskoga prava njegovih “financa” da porezne dugove, prema tvrdnjama nekim medija, oproste podobnima – ministar je stekao brojne protivnike. Pa ipak, prema nekim istraživanjima, njegova popularnost u javnosti raste. Kako objasniti taj paradoks u slučaju kontroverznog ministra?! Razgovarali smo s riječkim poduzetnicima, prijateljima ministra Linića, koji im je navodno pogodovao u ključnim poslovnim akcijama, od privatizacije unosnih poduzeća do opraštanja poreznog duga. No, u javnosti prozivani, riječki poduzetnici zanijekali su poslovne aranžmane s političarem Linićem, ali ne i prijateljstvo i bliskost s njim.

Jozo Kalem, riječki poduzetnik čije se poslovanje dovodi u vezu s potpredsjednikom Vlade RH i ministrom financija, oštro demantira sve napise i, kako kaže, “insinuacije” u vezi s njim i ministrom Linićem.

Kalem je danas član uprave Petrola d.o.o., a posjeduje i tvrtke koje posluju s Petrolom RH vlasnik kojega je ljubljanski Petrol.

– Prvi put sam Slavka Linića upoznao krajem 1996., kad je formirana tvrtka Petrol u Rijeci. Njemu kao gradonačelniku Rijeke poslao sam službeni poziv i on se odazvao. Bio je na otvaranju poduzeća – kaže Kalem. Tada je Ina u Petrolu dobila konkurenciju, a direktor Petrola d.o.o. u većinskom vlasništvu Petrola d.d. iz Ljubljane postao je Jozo Kalem. No, kad je sjedište Petrola premješteno u Zagreb, Kalem je u Rijeci 2000. osnovao poduzeće Europetrol koje je brzo postalo jače poduzeće od Petrola. Osam godina poslije, Kalem je Slovencima, odnosno Petrolu d.o.o. iz Zagreba, prodao svoju tvrtku. Poduzeća su se ujedinila, sjedište je bilo u Zagrebu, a u Rijeci je ostala podružnica.

– Dok sam ja samostalno radio, Linić je bio potpredsjednik Vlade RH. Nismo imali nikakve službene kontakte, nego privatne. Naše je druženje bilo prijateljsko i familijarno. Posjećujemo se, idemo na izlete, naše obitelji su u prijateljskim odnosima nevezano za naše poslove. Druženje nije imalo nikakve veze s poslovima. Družili smo se i u vrijeme kad on nije bio u Vladi, bili smo i ostali prijatelji – priča Kalem naglašavajući da Linić želi pomoći riječkim poduzetnicima i da nije nikakvo čudo da se svi oni međusobno poznaju budući da je Linić bio gradonačelnik Rijeke.

– Glavna je odlika gospodina Linića, uz posao koji obavlja, da on sasluša bilo kojeg poduzetnika koji ga pozove. Pokušava ljudima pomoći, a sve kako bi gospodarstvo i u Rijeci i u cijeloj državi profunkcioniralo. Da li se nađe s njima ovdje ili ondje, posve je nevažno. On se žrtvuje da bi pomogao našim ljudima. Meni je osobno jako teško palo kad su ga počeli blatiti da je dobio neke provizije. Da je htio dobiti 27 tisuća dolara, on bi sa svojom privatnom firmom to vrlo brzo zaradio. Ali, njegova namjera nije bogatstvo, nego je on svoj životni put usmjerio k općem dobru – tvrdi Kalem. Što se pak tiče medijskih optužbi da prijateljstvo s Linićem koristi kako bi riješio porezne dugove, Jozo Kalem uzvraća:

– Od države nikad nisam dobio nikakvu potporu niti kredit od HBOR-a. Trenutačno nemam čak nijedan žiroračun u Poštanskoj banci koja je državna.

Platili 290 milijuna kn poreza

– Društva kojima ja upravljam prošle su godine platila više od 290 milijuna kuna poreza. Nijedno nije kasnilo ni dana s uplatom poreza, nismo nikada platili ni jedne kune kamate zbog kašnjenja. A sve drugo što nam je nakalemljeno, to je stvar nekog drugog posla koji nema veze sa stvarnošću – oštro odgovara Kalem.

Imale te priče veze sa stvarnošću ili ne, u javnosti su se pojavile i špekulacije da je poduzeće za gradnju benzinskih crpki za potrebe Petrola zapravo Linićevo poduzeće.

– Moje poduzeće RI Petrol ima ugovor s Petrolom. Gradim za njih benzinske postaje i održavam ih. Imam i poduzeće RI Petrol transport kojim obavljamo kompletan prijevoz naftnih derivata za Petrol Hrvatska – dodaje Kalem kojem osobno, kako tvrdi, takve špekulacije i neistine ne smetaju, ali ga “malo opterećuju”.

– Sve što je usmjereno prema meni nije blaćenje mene, nego gospodina Linića. To ima utjecaja na njega. Ja sad gradim jednu benzinsku pumpu, a možete čuti da je to pumpa Slavka Linića. Ljudi se jednostavno bave insinuacijama – dodaje Kalem.

Međutim, otkud takve insinuacije?

– Puno ljudi želi dokazati da je Linić bogat čovjek i da je u tome uspio preko poslovnih ljudi. Sve su to malograđanske izmišljotine i gluposti. Linić, koliko ga ja poznajem, prije svega nije želio biti bogat čovjek. Da je htio biti bogat, ne bi radio u Saboru i ne bi bio potpredsjednik Vlade – kaže Kalem i to obrazlaže činjenicom da je Linić nekoć bio financijski direktor Rafinerije Rijeka. Mogao se, kaže, nastaviti baviti tim poslom, ali se on putem politike bori za opće dobro. Kalem Linićevu borbu za opće dobro dokazuje činjenicom da se ministar zamjerio bankama.

– Koliko ja vidim, njegove reforme su uvijek usmjerene da zaštiti socijalno ugrožene i umirovljenike. On želi zaštititi građane od udara banaka i visokih tečajnih razlika – tvrdi Kalem. Pa ipak, socijalno ugroženima nije dobro sjela informacija da je Linić sa suprugom Novu godinu dočekao u Dubaiju.

– Putovali smo u Dubai za Novu godinu. Čujte, Linić ima jako dobru plaću za hrvatske prilike i nema je kad potrošiti. I njegova supruga ima dobru plaću za hrvatske prilike. Valjda mogu za godinu dana uštedjeti za neki put?! On od svoje mjesečne plaće može otići u Dubai. Tih dana je bilo stotine ljudi iz Hrvatske koji imaju manja primanja od Linića, ali ih nitko nije stavio u novine – kaže Kalem.

Optužba za mito

Ministra Linića povezuje se i s Antom Marasom, direktorom i većinskim vlasnikom Jadranskog pomorskog servisa (JPS). Nedavno je Linić u medijima optužen da je od JPS-a dobio mito. Naime, Mirja Tomas, djelatnica JPS-a do 2007., teško je optužila Linića. Prema njenim izjavama, Liniću je poduzetnik Maras, u povodu kupnje JPS-a od Ine 2001., na njegov navodni tršćanski račun uplatio 27 tisuća dolara, i to zbog pogodovanja tijekom prodaje dionica JPS-u od Ine. Linić je 2001. bio potpredsjednik u Račanovoj vladi i šef Nadzornog odbora Ine, od koje je Marasov Mar-plov kupio najveći paket dionica.

– Priča se forsira u dijelu hrvatskih medija a da se pritom uopće ne ulazi u stvarne analize o tome kako je moguće da se priča stvara temeljem kazivanja jedne osobe, koja kao jedini dokaz na okolnosti svojih tvrdnji nudi rukom pisane papire i navode iz svojeg osobnog dnevnika koji ni u sudskom postupku što ga je pokrenula protiv JPS-a nije predočila – kaže Ante Maras ističući da nikada nikakvih uplata na Linićev račun nije bilo.

– Odgovorno tvrdim da su napisi o uplati mita na račun Slavka Linića neistina. Kao što je i sam Linić naveo, ne postoji nikakav njegov račun u Trstu i nikakvih uplata za g. Linića od strane JPS-a i njegovih kompanija nije bilo – tvrdi Ante Maras te objašnjava pozadinu spora s bivšom zaposlenicom u JPS-u. Mirja Tomas je, prema njemu, sebe nastojala “prikazati žrtvom” kako bi utjecala na sudske postupke, koje je pokrenula protiv JPS-a. Upravo bi u tom smislu, kaže Maras, trebalo upoznati javnost kako je gđa Mirja Tomas temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Rijeci, koju je potvrdio Županijski sud u Rijeci, a kasnije i Vrhovni sud RH, izgubila sudski spor kojim je pokušala dokazati kako joj je dani otkaz bio nezakonit. Mirja Tomas je, naime, izgubila spor koji je vodila protiv JPS-a zbog izvanrednog otkaza iz 2007. Pritom se posebno želi napomenuti kako gđa Tomas nije dobila otkaz kao osobna tajnica g. Marasa, već kao administrator tehničkog odjela, a dobila je otkaz, kaže Maras, jer se nakon korištenja godišnjeg odmora od mjesec dana nije vratila na posao. – Nije čak ni opravdala nedolazak na posao, već je nakon nekoliko dana neopravdanog izostanka, jednako kao što to čini u posljednje vrijeme, neovlaštenim istupima u medijima, iznoseći pritom niz podataka koji se tiču poslovne tajne društva, nastojala na taj način pred očima javnosti pridobiti oznaku žrtve i diskriminacije – kaže Maras. Mirju Tomas optužuje i za ucjenu jer je putem svoje odvjetnice zbog “uznemiravanja na radnom mjestu” tražila 250 tisuća kuna od JPS-a. Naime, u međuvremenu je M. Tomas, doduše još uvijek nepravomoćno, izgubila sudski spor u kojem je društvo JPS tužila za isplatu naknade štete. Sud je utvrdio kako povreda prava osobnosti na radnom mjestu nije bilo.

Osim toga, Maras smatra da je netko iskoristio Mirju Tomas za napade na JPS. – Ima razloga vjerovati da nije riječ samo o osobnim konstrukcijama gospođe Tomas i njezinim “pričama” već i mogućim pozadinskim utjecajima drugih osoba.

Što je Maras mislio pod “pozadinskim utjecajima”, teško je reći. O tome nije želio govoriti. Međutim, u Rijeci se to povezuje s raspisivanjem natječaja u Ini za prijevoz nafte i naftnih derivata duž jadranske obale. Ako je to istina, onda je riječ o okršaju za posao, između Marasa i Sanaderova bivšeg pulena Ježića, koji je 2009. dobio posao dužobalnog prijevoza nafte, što je do tada radio JPS. Bio je to težak udarac za JPS koji je tada izgubio 50 posto prihoda.

Pozadina priče

– Čini se da je pozadina ove priče ipak dublja, osobito što se u kontekst privatizacije JPS-a pokušava na svakojake načine dovesti Linića za kojeg me, naglašavam, veže dugogodišnje prijateljstvo, ali ništa više i ništa manje od toga – ističe Maras.

Pretvorba i privatizacija JPS-a je, naime, provedena 1992., kad su državni fondovi, Janaf, zaposlenici i talijanska tvrtka Remarcotori spezini držali dionice. Maras objašnjava kako je stekao većinsko vlasništvo.

– Ina je raspisala javni natječaj da prodaje paket dionica za oko 70 posto višu cijenu nego što ga je prije dvije godine kupila od fondova. Oni su 43 posto dionica kupili za 11 milijuna kuna, a tražili su u startu za njih 18 milijuna kuna. Moja firma Mar-plov je ponudila čak i nešto više pa nam je Ina to prodala. To nema veze s pretvorbom i privatizacijom – objašnjava Maras. Budući da je tada Marasovo poduzeće Mar-plov, prema zakonu, svim ostalim dioničarima moralo ponuditi otkup dionica po istoj cijeni, raspisan je natječaj za kupnju dionica. Javio se Janaf i prodao je svoj paket, a uskoro i talijanski partner kao i dio malih dioničara. Mar-plov je, kaže Maras, “platio dionice kreditima za koje je založio i vlastitu imovinu”. Tako je Mar-plov postao 76-postotni vlasnik JPS-a.

– Kad smo od Ine krajem 2001. kupili dionice, gospodin Slavko Linić je bio u NO-u Ine, bio je potpredsjednik Vlade. Ja s njim o tom pitanju, neovisno o tome što smo mi onda i danas prijatelji, nisam razgovarao. Vjerujem da nije bio protiv naše ponude. Ja sam mu na tome zahvalan – zaključuje Maras.

– Najlakše je – dodaje Maras – lupiti po pretvorbi i privatizaciji jer to uvijek “igra”. I morali su “umočiti” nekog moćnog prijatelja, u ovom slučaju ministra Linića jer bi onda to dalo kao neku ozbiljnost cijelom slučaju.

Prijateljstvo između ministra Linića i Marasa seže u 1972. kada su zajedno radili u “Viktoru Lencu”. Nakon nekog vremena, Linić odlazi u Inu, a Maras ostaje u “Lencu”.

– Mi smo prijatelji i družimo se, ali u širem društvu. Kad razmišljamo stranački, mi smo sasvim drukčije opcije, ali to nikad nije poremetilo naše prijateljstvo. Linić nikada ništa za sebe osobno nije tražio – kaže Maras. U posljednje vrijeme rjeđe se viđaju budući da Linić nema vremena, a kad se vide, onda je to u povodu utakmica hrvatske nogometne reprezentacije.