Kako je to biti – Josip Broz i Ante Pavelić? Točnije, upravo se tako danas zvati. Nositi tako zvučno ime i prezime koje su prethodnici učinili poznatim i zapisanim u povijesti Hrvatske.
Kao i onda za vrijeme života tih “prethodnika”, tako i danas, na spomen njihovih imena uzburkaju se strasti. Neki ih s neskrivenim uvjerenjem slave i štuju ističući ih u pozitivnom smislu, a neki ne posustaju u osuđivanju njih i njihovih (ne)djela.
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u Hrvatskoj sad živi 18 ljudi s imenom Josip Broz i 16 s imenom Ante Pavelić. Kad je već tako, nas je zanimalo u kakve su ih sve prilike i neprilike ta imena dovodila, jesu li u njih izazivala ponos ili sram, jesu li ih se htjeli odreći...
Razgovor s prvim sugovornikom prošao je u prilično veselu tonu jer smo naišli na Josipa Broza, 67-godišnjeg veseljaka iz Našica, koji je zapravo rođen u Ludbregu. Otac mu je bio iz Varaždinskih Toplica, a majka iz Kalnika. Šest godina nakon njegova rođenja mnogi su zbog siromaštva napuštali Zagorje odlazeći u bogatu Slavoniju. Tako je i njegov otac krenuo na put izvidjeti kakav je život u ravnici.
– Dobro se sjećam da se otac te 1956. s tog puta vratio s punim ruksakom pšenice koju smo zatim samljeli na žrvnju. Od te sam pšenice tada prvi put u životu jeo bijeli kruh. Bilo je kao da jedem kolač. Ne trebam vam posebno ni spominjati da se nakon toga cijela obitelj uputila u Slavoniju. No, prije toga, 1953. na mom krštenju u ludbreškoj crkvi roditelji su htjeli da se zovem Stjepan, Štef, ali svećenik im je kazao: “Nemojte, neka bude Josip, po stricu”. Nikada nisam imao nadimak, čak ni onaj “Tito”. Od malih nogu svi su me zvali “Broz”. To u Zagorju nije neobično prezime, za razliku od Slavonije. Što se tiče mog imena i prezimena, zvuči mi čisto normalno i zbog njega nikada nisam imao ni privilegija ni problema. Čak ni supruga Katica, u ono vrijeme kada sam je upoznao, nije reagirala čuđenjem i nije mislila da je zafrkavam.
Govorili su mi: naprijed Tito
Ipak... Tamo poslije 90-ih možda je nekome smetalo što sam Josip Broz jer mi je 1991. tenkovska granata posve razorila kuću i do danas od države nisam dobio ništa. Sam sam je obnovio – kazao nam je našički umirovljenik Josip Broz koji je po zanimanju kovinotokar, ali je, školujući se uz posao, postao i instruktor vožnje te nadzornik tehničke ispravnosti vozila. Nastavio je prisjetivši se nekoliko zanimljivih zgoda. Dok je svojevremeno živio u Valpovu, dobio je poziv na sud u Belom Manastiru kao svjedok zbog šumske štete. Znao je da se mora odazvati sudu, ali bilo mu je to malo čudno jer nikakve veze ni s kakvom šumom nije imao. Pojma nije imao o čemu se radi. Došavši na sud, susreo je nekoliko Roma. Kada je sudska službenica krenula s prozivanjem, prozvala je sve te Rome i njega, posljednjeg. U tom trenutku postariji sudac upitao je gdje je Josip Broz iz Valpova. Kako se naš sugovornik odmah javio da je on tu i da je on taj, sudac ga je, kako nam je rekao, u nevjerici pogledao te mu potom objasnio da se slučaj odnosi na Titova unuka Josipa Broza, Žarkova sina, koji je kao šumarski tehničar radio u valpovačkoj Šumariji, a živio je u Belišću.
– A tom su Titovu unuku ti Romi pokrali nešto pa je zato bilo suđenje. Iako sam ja zabunom dobio poziv na sud, sucu je na kraju bilo drago upoznati i mene. Čak mi je platio dnevnicu zbog dolaska. Kada sam pak jednom, negdje 1970., podižući neke autodijelove u Podravskoj Slatini, uzvratio kako se zovem činovniku koji je morao ispuniti otpremnicu, on me pogledao rekavši: “Bože, kako je to ime i prezime meni poznato.” Ja sam se samo nadovezao: “Pa, znate li tko je predsjednik države?” Samo se nasmijao. Sve u svemu, meni nikada nije padalo na pamet promijeniti ime. I da se opet rodim, volio bih se isto zvati – grleno se smijući rekao nam je naš sugovornik koji je na pitanje o aktualnoj političkoj situaciji u zemlji samo uzvratio da se politikom ne bavi, da se politike treba kloniti, da u teme o ustaštvu i antifašizmu ne bi ulazio, ali da ipak nije baš zadovoljan jer ne vidi nikakvu lijepu budućnost za mlade.
I njegov imenjak i prezimenjak, 60-godišnji umirovljenik Josip Broz iz Sesveta, također vesele iskričave naravi, raspričao nam se o svojim doživljajima koje su mu priuštili ime i prezime koje nosi.
– Bio sam strojarski tehničar i zbog posla putovao sam po cijeloj nekadašnjoj Jugoslaviji. Na Kosovu su Tita obožavali pa, kada bi tamo čuli kako se zovem, čašćenju nije bilo kraja. Nosili su me kao bubamaru na dlanu. Nema toga što mi ne bi dali. Svi su me zvali k sebi doma. Kad bismo sjeli oko stola, okružili bi me, a svi su u ruci imali neko oružje. Kad sam pitao što će im to, oni bi uzvraćali da će me braniti ako treba. Ne znaš bi li te u tim trenucima bilo strah ili bi se osjećao sigurno. Oduševljenje sam izazivao i u Srbiji. Tamo sam 1975. bio i u vojsci, najprije u Kraljevu, u školi rezervnih oficira, a onda i u Beloj Crkvi. Za čas se pročulo da je u kasarni Josip Broz pa bi mi se, kada bih išao u kuhinju, svi micali govoreći: “Tito, naprijed!” Iako nemam nadimak, često su me zvali Tito, ali kako sam malo niži rastom, svi mi tepaju “kum Jožica”. A znali su me često pitati jesam li u rodu s Titom. Joooj, tih zgoda zbog imena bilo je koliko hoćete. U jednoj birtiji u Slavonskom Brodu, kada se doznalo moje ime i prezime, vlasnici su isti tren zatvorili birtiju za ostale goste kazavši da im je u gostima Josip Broz pa slave. U tom sam gradu htio izaći s jednom djevojkom, ali je otac nije htio pustiti. Kad sam mu se predstavio, a moj mu je prijatelj još dodao da imam neki oveći stan, otac se odmah predomislio. Skoro smo odmah napravili i zaruke – kroz smijeh govori sesvetski Broz koji je zapravo ime dobio po pokojnom bratu Josipu koji se rodio 1953., a već je iduće godine umro. Nizanje dogodovština nastavilo se prisjećanjem da je u vrijeme vožnje par-nepar bio u Karađorđevu zbog servisa nekog uređaja i odjednom je, ni danas ne zna kako, dobio naljepnicu za auto s kojom je mogao voziti stalno, bez obzira na zadnji broj na registarskoj pločici.
Kava s Kraljem i Vojvodom
– Prije nekoliko godina završio sam u bolnici na operaciji, a sutradan su svi liječnici i sestre došli vidjeti Josipa Broza iliti mene. A dok sam radio, još za vrijeme Jugoslavije, u mojoj je firmi bio jedan kolega koji se prezivao Kralj i drugi s prezimenom Vojvoda, dok sam ja bio Broz. I onda kada bismo nas trojica išla negdje na servis pa bi nam u hotelu rekli da više nemaju mjesta ja bih samo kazao da sam Josip Broz, da su tu još Kralj i Vojvoda te da idemo popiti kavu, a da nam za to vrijeme nađu sobu. I slobodna bi se soba našla za pet minuta. Iskreno, jedino sam u Sloveniji znao imati problema. Znalo je i ovdje biti dobacivanja o komunistima, premda ni dana nisam bio u Partiji. Ipak, moram reći, sve što imam napravio sam i zaradio za vrijeme Tita – i dalje ne skidajući osmijeh s lica kazao je naš “drugi” Josip Broz koji pozadinu svih sadašnjih svađa i polemika oko partizana i ustaša vidi u tome što mnoštvo ljudi nema posla pa se, kaže, “samo uprazno priča da se ljudima pažnja skrene s bitnijih problema”.
A nakon dva ovdašnja Josipa Broza, potražili smo i dvojicu onih koji se zovu Ante Pavelić. U toj potrazi neki koje smo nazvali nisu htjeli razgovarati. Posve suprotno reagirao je umirovljenik Ante Pavelić iz Starih Mikanovaca, rođen 1963. Odmah se vrlo spremno upustio u razgovor, ispričavši zanimljivu priču.
– Sad je puno lakše živjeti s tim imenom i prezimenom nego prije. U komunizmu svi su Pavelići imali velikih problema, pa tako i moja obitelj. Osobito stariji. Moj otac Ivan zapravo je rođen u Lici, u Borićevcu. Nakon ustanka u Srbu 1941., četnici su se spustili u Borićevac, ali mještani tog sela uspjeli su umaći jer im je netko dojavio da stižu četnici koji su te noći cijelo selo sravnili sa zemljom. Kada se moja baka idući dan vratila želeći vidjeti je li išta ostalo, ubijena je i bačena u bunar. Krenuvši za njom, pronašao ju je djed Filip koji je nakon svega pokupio svu djecu i pobjegao. Najprije u Bosnu pa onda u Slavoniju. Moj je otac Ivan tada imao 10 godina. Ipak, djeda su 1947. ubili partizani. A ja nisam oduvijek Ante. Bio sam Petar. Zapravo, ja sam rođen na dan sv. Ante i prije je bio običaj da se djeci, kada su rođena u takve dane, daju imena svetaca na čiji su dan rođena, pogotovo kada se radilo o sv. Anti. No, otac mi se bojao dati ime Ante pa me nazvao Petar. Svi koji su znali kad sam rođen zezali su me kako to da sam rođen na sv. Antu i zovem se Pero umjesto Ante, a još se i prezivam Pavelić. Ja sam onda 1989. sam odlučio promijeniti ime u Ante, i to iz čistog principa, zato što sam rođen na dan sv. Ante. Da nisam rođen na taj dan, ime sigurno nikada ne bih mijenjao, ostao bih Petar. Iako nosim takvo ime i prezime, nikada to nisam povezivao s NDH i onim Antom Pavelićem. Niti s tim imam bilo kakve veze. Nakon što sam promijenio ime, nikada zbog njega nisam imao nikakvih problema – rekao je slavonski Ante Pavelić ličkih korijena.
I posljednji naš sugovornik živi u Slavoniji, u Vukovaru, a loza mu potječe iz ličkog kraja, iz Lovinca. Slučaj je htio da je i uz njegovu sudbinu vezana jedna promjena, ona – prezimena.
Rođen je 1953. u Lovincu, no kako mu je otac 1960. u Lici ostao bez svega, a njegova je sestra u to vrijeme već živjela u Slavoniji, pozvala ga je k sebi. Tako je slijedilo preseljenje, ispod Velebita u ravnicu, na sam istok Hrvatske.
Uzeo sam mamino prezime
– Od kada sam se rodio zbog imena i prezimena uvijek sam u nezgodama. Krajem 70-ih morao sam čak i promijeniti prezime. Silom sam natjeran na to. Žalio sam se Titu radi zaposlenja i onda mi je za mjesec dana iz općine Vukovar došla naredba da moram promijeniti prezime. Nije bilo nikakvog obrazloženja. Sve me čekalo gotovo, dobio sam putovnicu i sve ostale dokumente. Ništa nisam morao platiti. A uzeo sam mamino prezime Kovačević. To se kasnije pokazalo donekle dobro jer sam početkom Domovinskog rata završio u srpskom logoru. Jedno kratko vrijeme u logoru se nije znalo za moje pravo prezime, no kada je u logor stiglo još Vukovaraca, doznalo se i to. Možete misliti kako mi je bilo. Bio sam izvrgnut strašnim torturama. Bojao sam se za život. Ipak, preživio sam. I 1992., kad sam došao iz Srbije, iz logora, vratio sam prezime. Tamo, 70-ih, i mojoj se supruzi prijetilo. Govorili su joj neka promijeni prezime ili neka odlazi s posla. A danas? I danas kad me negdje prozovu svi se okreću kao da vide bijelu vranu. Mnogi ostanu u nevjerici kada im kažem kako se zovem. Neki se znaju i našaliti – smireno nam je svoju životnu priču iznio Ante Pavelić susretljivo nam uzvraćajući na svako pitanje. Jedino je na ono posljednje – što kaže o aktualnim političkim prijeporima i podjelama u društvu oko partizana i ustaša – samo kratko kazao: “Ostao bih tu bez komentara”.
>> EKSKLUZIVNO Što je Miroslav Krleža pisao o ustašama
>> U borbi protiv totalitarizama najopasniji su stereotipi i guranje stvari u isti koš
Ličko selo koje spominjete nije Borićevac, nego Boričevac. Radi se o selu kojega su sravnili sa zemljom i zapalili isti oni četnici koji su se poslije nazvali antifašistima. To su oni sa "lijepim partizanskim kapama", kako ih nazva bivši predsjednik. Stanovnici, koji su pobjegli, ni 50 godina kasnije nisu smjeli reći odakle su, jer su njihovi progonitelji i krvnici bili na vlasti (komunisti). O Boričevcu bi se trebalo učiti u školama.