Ante Tomić pomalo miriše na šovinizam

Papa Franjo nedavno je vrlo slikovito pokazao da lopov čuči u svakome od nas. Nije lako odoljeti iskušenju da prisvojimo nešto što nije naše. Papa se prisjetio kako je u Argentini, još dok je bio običan biskup, ukrao krunicu iz lijesa mrtvog svećenika. Gostujući kod Aleksandra Stankovića u emisiji “Nedjeljom u dva”, književnik Ante Tomić pokazao je pak da u svakome od nas leži mali šovinistički primitivac koji ne može smisliti one koji drugačije misle.

Poznati humorist ne može podnijeti da netko javno govori kako komunistička Jugoslavija nije bila najljepše mjesto za život, nego vrlo opaka diktatura koja je svoje protivnike ubijala. Uvjeren je da je bilo ljepše živjeti s diktatorom Titom nego u demokratskoj Hrvatskoj. Svatko ima pravo na svoju interpretaciju povijesti. Međutim, problem nastaje kada se subjektivni doživljaj počinje apsolutizirati, a sve koji misle drugačije napadati i diskreditirati. Pa tako Tomić nakon panegirika o nekim socijalističkim pregaocima oštro napada kritičare jugoslavenskog socijalizma. Oduzima im bilo kakvu legitimaciju za kritiku samo zato što nisu rođeni ili što nisu živjeli u Jugoslaviji. Posebno je uzeo na zub dvojicu intelektualaca koji su došli iz dijaspore. Doslovno je rekao: “E pa onda mi dođe nekakav Ivo Banac ili nekakav John Vice Batarelo koji će meni govoriti kako nekada nije bilo bolje. Kako znaš da nije bilo bolje, ti nisi živio tu.” (Još im je kao strašan krimen uzeo i to što ne mogu dobro reći glas lj). Nije sada bitno koliko su točne ocjene dr. Ive Banca i dr. Vice Batarela o životu u Titovu socijalizmu. Problem je u tome što Tomić nekome oduzima pravo glasa i sudjelovanja u javnoj raspravio samo zato što ima krivo mjesto rođenja. Miriše li vam ovakav pristup na neke totalitarne ideologije?

Sličnu teoriju „krvi i tla“ primijenio je svojedobno premijer Zoran Milanović koji je u vehementnoj raspravi s HDZ-ovim zastupnikom Ivom Stierom izjavio da on ne može razumjeti Hrvatsku jer nije rođen u njoj, a ako je ne može razumjeti, tada je ne može voljeti. Tomić i Milanović u svojim teorijama spoznaje uvode novi aksiom po kojemu je za istinsko razumijevanje svijeta bitno samo neposredno iskustvo. Znanje koje je zabilježeno u knjigama za njih je očito manje bitno. Ali čak i da je tako, opet nisu iskreni do kraja. Nadao sam se da će nepristrani Tomić odmah napasti i našeg uglednog povjesničara Nevena Budaka koji, zamislite bezobrazluka, piše knjige i predaje na fakultetu o kralju Tomislavu iako je naš suvremenik. Kako može pisati o srednjem vijeku kada nije išao u križarske ratove i slušao predavanja Tome Akvinskog? Što ćemo s tim nadobudnim fizičarima koji tamo isisavaju iz prsta neke teorije o svemiru a da se pritom nikada nisu vozili u avionu, a kamoli bili na nekom drugom planetu.

S tako problematičnim stavovima Tomić se obrušio se na predsjednicu HSP-a AS Ružu Tomašić. Napao ju je zbog izjave da je Hrvatska za Hrvate a da su svi ostali u njoj samo gosti. Pa koja je bitna razlika između Hrvatske Ruže Tomašić u kojoj su Srbi ili neka druga manjina građani drugog reda i Tomićeve u kojoj Ivo Banac i John Vice Batarelo ne bi imali pravo glasa. I jedan i drugi pristup pomalo mirišu na šovinizam. S tim da je ova Tomićeva inačica puno prijetvornija jer je prilično vješto kamuflirana umilnom retorikom o društvenoj pravednosti i brigom za najslabije.