Antifašizam

Prigodničarsko je obilježavanje antifašističke popudbine suvremene Hrvatske i opet aktualiziralo stara pitanja, o kojima se ozbiljnije ne razgovara (pa odgovori ne mogu biti ni u pripravi).
Razlog je tomu, barem djelomice, u dvoznačnosti samoga antifašizma. Riječ je, naime, i o programatskoj opreci najgorim režimima u ljudskoj povijesti, ali i o strategiji Saveznika u svjetskome ratu. Drugo je značenje uvjetovalo interpretacijska ograničenja koja su otežala (pa, možda, i onemogućila da se antifašizam jasno uspostavi kao antitotalitarizam). Razlog je jednostavan i dobro znan  bez SSSR-a pobjeda nad Nijemcima (pa onda i ostalima) jednostavno nije bila moguća, sa SSSR-om nije bio moguć antitotalitarni program (u mjeri u kojoj su ga američki i britanski vođe odista i htjeli).

Vezanost antifašizma za ratna djelovanja opteretila je pojam i svime što rat sa sobom donosi. Saveznici su, očito, pobijedili i bili u pravu  ali nisu pobijedili zato što su bili u pravu, nego, jednostavno, zato što su efikasnije uništavali protivničke snage. Dapače, s pobjedom je došlo do niza zbivanja koja relativiraju samorazumijevanje antifašizma. Dostatno je spomenuti Hirošimu, Nagasaki, Dresden, masovna silovanja i ubojstva u Istočnoj Pruskoj, Bleiburg... Ti su zločini izvršeni, doduše, nasuprot eksplicitnim zasadama antifašističkoga programa (u svoj njegovoj svjesnoj nepreciznosti), ali su, dijelom baš zato, bili počesto skrivani (ili barem ne odveć eksponirani), te, dalekosežno bitno, za njih nitko nije odgovarao).

Cijena je nužnoga oslobođenja svijeta od jedva zamisliva naci-fašističkoga barbarstva bila enormna pa je, s obzirom na  realnu  mogućnost drukčijega ratnog ishoda olako i sama bila tumačena kao nužna" (u SAD-u se to i danas još naširoko tvrdi kada je o Hirošimi/Nagasakiju riječ).
U domaćim okolnostima opća je konfuzija samo još potencirana, do razine na kojoj podjela na ljevicu i desnicu u Hrvatskoj  mimo tradicijski zadanih socijalnih i inih sadržaja  svedena pretežito na "pojmovni" par Jasenovac/Bleiburg. Pod pritiskom revivala nacionalnih osjećaja u javnosti početkom devedesetih antifašisti su zato svoju poziciju nastojali dodatno "pohrvatiti". Na prigovore da su "antifašisti rušili hrvatsku državu" odgovarali su tvrdnjama da "bez antifašističke borbe današnja Hrvatska ne bi bila priznata kao neovisna država".

To je, tek djelomice, točno. Hrvatska, naime, nije priznata posljetkom svojega nedvojbeno značajnoga antifašističkog prinosa borbi u II. svjetskom ratu, nego zbog jasno ustrojene federalne strukture druge ("antifašističke") Jugoslavije. Jer inače teško da bi bila priznata Slovačka (koja takav prinos ne može povijesno pokazati), neovisno o mirnome češko-slovačkome razvodu (koji, da se ne zaboravi, ipak nije bio demokratski proveden, jer referendumi o razdruživanju nisu bili održani).

Višedesetljetnu, općeprihvaćenu federalnu strukturu Badintairova je komisija formulirala kao osnovu za jugoslavensku dekonstrukciju, odbacivši pritom teze o "administrativnim granicama unutar SFRJ". Istini za volju, te su granice izvorno odista i bile administrativne (jer ih nije odredilo nijedno tijelo javne vlasti, nego  na uobičajeno zatvorenoj sjednici  Politbiro CK KPJ). No, poslije su ustavi Jugoslavije i republika prihvatili baš te granice i one su dobile i socijalno i ustavnopravno značenje te, konačno, i značenje međudržavnih granica.

Sve će to, međutim, uskoro pasti u vodu. Jer, odluka da se Kosovo/a prizna kao neovisna država moguća je tek kršenjem Badintairovih načela i logike koja je do njih dovela. Bit će to, tek naizgled paradoksalno, istovremeno konačni poraz Miloševićeve politike i trijumf njegove ideologije etničkih većina (kojom je htio, primjerice, ustrojiti i "Republiku Srpsku krajinu").

Bit će to, također, i još jedna uputa za okretanje od antikviranih priča, ponavljanje stare mudrosti da se iz povijesti može naučiti samo to da se iz nje ništa ne može naučiti (jer se greške, očito, ponavljaju). Pobjeda u ratu često dovodi u sumnju vrijedne (npr. antifašističke) ideje u ime kojih je (obrambeni) rat započet, poraz  kako to velikosrpski primjer pokazuje  može dovesti do prihvaćanja (pogrešnoga) načela u ime kojega je (invazivni) rat bio pokrenut. Valja se, i zato, tek nadati da će se ubuduće, nekako, moći bez rata.