Zamislimo na trenutak hipotetičku situaciju u kojoj je posljednjem ministru vanjskih poslova SFRJ Budimiru Lončaru negdje netko 1990. godine na zapadu “obećao” da Slovenija i Hrvatska, odcijepe li se od Jugoslavije, neće zapravo nikad ući ni u tadašnju Europsku zajednicu ni u NATO, nego će ostati u beogradskoj sferi utjecaja. Možda nominalno nezavisne i suverene, ali ne do te mjere slobodne da same odlučuju o svojoj sudbini.
I da je to “obećanje” izrečeno samo u usmenom obliku, u trenucima intenzivne diplomatske komunikacije kojoj je cilj bio izbjeći totalni rat te da nikad nije zapisano ni u kakvom sporazumu ili ugovoru. Sada zamislimo, također hipotetički, da se taj navodni usmeni dogovor koristi četvrt stoljeća kasnije kao argument koji bi Hrvate i Slovence trebao uvjeriti da nikad od tada nisu smjeli, pa ne smiju ni danas, razmišljati o Europi i Zapadu.
Ako vam se takva argumentacija čini suludom na našem primjeru, jeste li spremni vjerovati u jedan od danas široko rasprostranjenih ruskih mitova koji tvrdi da su NATO, SAD i EU sami isprovocirali sukob u Ukrajini jer su prekršili obećanje koje je Rusima dano 1990. godine i koje je glasilo da se NATO neće širiti na istok?
Rusija nikad nije pokazala dokument koji bi potkrijepio tvrdnju da je takvo obećanje ikad postojalo. Ono je zaista bilo izrečeno u usmenom obliku, u nekoliko navrata to je rekao njemački ministar vanjskih poslova Hans Dietrich Genscher, ali svaki put u kontekstu diplomatskih razgovora o ujedinjenju Njemačke i onome što će uslijediti dan poslije, ne desetljećima poslije.
Uostalom, Varšavski pakt još je formalno postojao kada je predsjednik SSSR-a Mihail Gorbačov dao sovjetski pristanak na ujedinjenje Njemačke. Teško je zamisliti da je 1990. godine uopće moglo biti ozbiljnih pregovora o tome hoće li ili neće tadašnje članice Varšavskog pakta postati članice NATO-saveza.
U godinama koje su uslijedile raspao se ne samo Varšavski pakt, nego i SSSR, a Ukrajina je postala jedna od novih suverenih i nezavisnih država, članica Ujedinjenih naroda, Organizacije za europsku sigurnost i suradnju te drugih međunarodnih organizacija. Ova posljednja, OESS, u svojoj povelji (tzv. Helsinškoj deklaraciji) govori da svaka država ima pravo pripadati ili ne pripadati međunarodnim organizacijama te biti ili ne biti stranka u sporazumima o nekom savezu. Sve države OESS-a, uključujući i Rusiju, obvezale su se poštovati taj princip. Pa ipak, ruski mitovi koji podupiru tezu da Ukrajina nema takvo pravo, nego mora sjediti uz nogu Rusiji, izravno je suprotan tom principu.
Ako se možemo složiti oko tog principa, postoji još jedan ruski protuargument koji pojednostavljeno glasi: proeuropski dio ukrajinskog društva previše je očijukao s EU i SAD-om (i obrnuto), što je isprovociralo opravdanu reakciju Rusije. To je možda točno, ali podsjeća na silovatelja koji se brani da nije on kriv, nego su krive silovane djevojke jer su odjenule mini haljine.
Sve to vrijedi imati na umu kada razmišljamo o tome trebaju li europski državnici iz zemalja članica EU sudjelovati na proslavi 70. godišnjice pobjede nad nacizmom i fašizmom u Europi, koja se događa 9. svibnja u Moskvi. Većina državnika iz EU bojkotirat će taj događaj jer ne želi sudjelovati na vojnoj paradi države koja je izvela ilegalnu aneksiju ukrajinskog Krima i nastavlja podržavati separatiste na istoku Ukrajine.
Takva odluka o bojkotu nije laka. U poslijehladnoratovskom poretku pojavljivanje državnika na obljetnicama Dana pobjede u Moskvi uvijek je bilo puno više od običnog protokola. Bio je to znak pomirene Europe, ujedinjene u pobjedi nad nacifašizmom kao najvećim zlom. Zajednička gesta u kojoj kancelar(ka) Njemačke i predsjednik Rusije odaju počast na grobu neznanog junaka pod zidinama Kremlja bila je važna i na 50., i na 60., a važna je i na 70. obljetnicu Dana pobjede. Samo što će ove godine Merkel i Putin tu gestu učiniti dan kasnije, 10. svibnja, kada prođe vojna parada na kojoj EU i SAD žele da ruski predsjednik djeluje izolirano od zapadnog svijeta. I to s pravom žele, jer antifašizam u Drugom svjetskom ratu je jedno, a otimanje teritorija susjedne suverene države u 21. stoljeću na teritoriju Europe nešto sasvim drugo.
Ako je Njemačka nekon svih zločina dobila šansku za ujedninjenje, ako je Kosovo bez referenduma moglo "odlepršati" iz Srbije, onda je i Krim mogao vratiti se Rusiji nakon aneksije 1954. Tim prije što je u zemlji bjesnio građanski rat izazvan od strane Amerikanaca po vlastitom priznanju. Kraj priče za sve osim podrepih muha koje podržavaju američko pljačkanje i razaranje država po svijetu.