„Antifašizam“ kao ideološka toljaga u rukama bošnjačkih nacionalista

Samo dva dana nakon što sam u Večernjem listu objavio članak o nasilnom prekidu lokalnih izbora u Stocu, Federalna novinska agencija FENA plasirala je vijest kako „akademski i nevladini krugovi iz Washingtona i Bostona“ tobože predlažu osnivanje distrikta Stolac – Neum“ te „distrikta Srebrenica“.

Nevažna su koliko i besmislena objašnjenja i obrazloženja takvoga „prijedloga“ jer on i nije ništa drugo nego običan spin, odnosno dio onoga na što sam u spomenutom članku podsjetio i na što sam upozorio, a to je pokušaj realizacije obnovljenih bošnjačkih ratnih planova ovladavanja Stocem kao glavnom strateškom točkom za prodor do Neuma, odnosno „izlaskom na more“.

Nije lako danas u Hercegovini (a ni u Bosni) biti bošnjački nacionalist, odnosno bosanski unitarist ili „antifašist“. Vrijeme prolazi, alijanse i platforme propadaju, a nikako dočekati da „međunarodna zajednica“, koliko god joj ugađali, „nametne“ očekivano rješenje. Nikakve koristi od visokog predstavnika, nemaju više dva člana Predsjedništva, a ni Ustavni sud više nije što je nekad bio. Preostaje jedino „socijalistička“, odnosno „građanska“ revolucija i „antifašistička borba“. Ako već nismo u stanju osigurati poželjnu budućnost, vratimo se u „slavnu“ prošlost i u stare pobjede, razmišljaju gore spomenuti ne obazirući se na tragične posljedice te nekadašnje „sreće“.

Snimke i fotografije razdraganih „građana“ s crvenim karanfilima, jugoslavenskim i komunističkim zastavama koji su 23. listopada 2016. proslavljali „dan oslobođenja Stoca od fašizma“ neodoljivo podsjećaju na slike ulaska srpsko-jugoslavenske vojske u Stolac u travnju 1992. kada su isti ili slični „muslimansko-bošnjački antifašisti“ tu vojsku razdragano dočekivali, održavali mitinge (kinodvorana Stolac) i organizirali muslimansku miliciju po uzoru na onu Ismeta Popovca otprije pedeset godina. Prije toga, u ožujku 1992., barikadama su sprečavali obranu grada koju su organizirali Hrvati. Poslije ulaska HVO-a u Stolac sredinom lipnja 1992., u kojem su odbili sudjelovati, tražili su osnivanje muslimanske brigade ABiH „Bregava“ i pokušavali silom od Hrvata preuzeti nadzor nad Stocem, baš kao što to i danas pokušavaju „antifašističkom borbom“, odnosno premlaćivanjem i razbojstvom na izbornim mjestima.

Podsjetimo se sada malo na to kakva je ta „antifašistička borba“ bila. Je li bila baš onakva kakvom bi je htjeli prikazati oni koji s komunističkim insignijama proslavljaju „oslobađanje Stoca“ i koriste se „antifašizmom“ kao ideološku toljagu protiv svojih političkih protivnika koje nikako nisu u stanju pobijediti na izborima u skladu sa zakonima i unutar demokratskih procedura. Nešto od toga sam već napisao u prethodnom članku pa neću ponavljati, ali ću se dotaknuti nekoliko povijesnih događaja i navesti nešto statističkih podataka što će vjerujem barem donekle razbistriti vodu koju mnogi, a posebno hercegovački-stolački-muslimanski „antifašisti“ mute.

Počet ću od apsurda da je stolački „antifašistički“ marš predvodio Salmir Kaplan, bošnjački kandidat za načelnika Stoca koji je dvadesetak dana prije, na dan izbora u Stocu, fizički nasrnuo na predsjednika Općinske izborne komisije, premlatio člana te Komisije, sa skupinom naoružanih razbojnika demolirao izborno mjesto i ukrao kutije s glasačkim listićima. Još je apsurdnije da je predvodnik stolačkog „antifašističkog“ marša Salmir Kaplan svršeni učenik Karađoz-begove medrese u Mostaru i Filozofskog fakulteta u Sarajevu te da je nakon toga magistrirao osmansku povijest u Istanbulu. Kaplan je i visoki dužnosnik Stranke demokratske akcije koju je osnovao nekadašnji pripadnik mladomuslimanske organizacije Alija Izetbegović, uz podršku pripadnika iste, samo pomlađene organizacije, kojoj je ponovno 1983. sudio komunistički sud u Sarajevu. Dakle, takve kao što je Kaplan „antifašisti“ su svojedobno sudili i strijeljali. Danas su Kaplan i SDA prešli na „antifašističku“ stranu da bi sami sudili. Na sreću, (još) ne strijeljaju, samo tuku.

No, vratimo se u malo dalju prošlost. Neposredno pred početak Drugoga svjetskog rata na hrvatsko muslimanske odnose posebno su utjecala dva događaja; smrt Mehmeda Spahe 29. lipnja 1939. i sporazum o uspostavi Banovine Hrvatske 26. kolovoza 1939. Muslimanska politička i društvena elita bila je donekle zatečena, ali i duboko nezadovoljna novom situacijom. Spahu je naslijedio ministar bez portfelja u Stojadinovićevoj vladi Džafer Kulenović, koji je već u rujnu ponovno na političku scenu vratio autonomistički program i zahtjev za uspostavu autonomne BiH. Kulenović je tvrdio kako bi ta autonomna BiH predstavljala „u minijaturi malu Jugoslaviju, koja bi privlačila sve snage iz svih krajeva naše otadžbine i time Jugoslaviju kao cjelinu ojačala“. Ona bi po Kulenoviću predstavljala „čvor ove države, privlačila sebi i Srbe i Hrvate i postala stožer Jugoslavenstva i državne misli“. Nije nevažno spomenuti da su gotovo potpuno isto na BiH gledali srpski nacionalist Nikola Stojanović 1918. i komunistički funkcionar Rodoljub Čolaković 1943., svatko iz svoje perspektive i iz svojih razloga. Međutim, došlo je do raspada „otadžbine“ i trebalo se prilagoditi novonastaloj situaciji.

“Cviet hrvatske narodnosti”

Ustaške su vlasti proglasili muslimane „Hrvatima islamske vjeroispovijesti“, „krvlju naše krvi“ i „cvietom naše hrvatske narodnosti“. Džafer Kulenović se odrekao dojučerašnjeg jugoslavenstva i postao potpredsjednik Hrvatske državne vlade naslijedivši na tom mjestu svoga brata Osmana. Ademaga Mešić postao je doglavnikom ustaškog pokreta, Hifzija Gavrankapetanović potpredsjednik Hrvatskog državnog sabora, Hakija Hadžić ustaški povjerenik i „poglavni pobočnik“, Mehmed Alajbegović ministar skrbi za postradale krajeve, gdje ga je naslijedio Meho Mehičić kada je Alajbegović postao ministar vanjskih poslova, Hilmija Bešlagić ministar prometa i javnih radova itd.

U proljeće 1942. SS satnik Rudolf Kob, opunomoćenik Glavne uprave sigurnosti Reicha, napisao je opsežno izvješće o problemu odnosa vjerskih zajednica u NDH. Posebno je naglasio pitanje muslimana koji bi se, po njegovu mišljenju, mogli iskoristiti za borbu protiv dominantnog utjecaja Katoličke crkve u državi. Kob je predložio angažiranje njemačke politike i njemačke obavještajne službe na poticanju suprotnosti između katoličanstva i muslimanstva dodao kako je već poduzeo neke mjere. Izgleda da je u sklopu tih mjera utjecajni čelnik JMO Uzeir Hadžihasanović inicirao Memorandum koji je 1. studenog 1942. u ime Narodnog odbora upućen Adolfu Hitleru, s molbom za autonomnom „Župom Bosnom“, koja bi bila izravno pod protektoratom Reicha.

Nije to bila jedina inicijativa za izdvajanje BiH ili njezina dijela iz sastava NDH. Mostarski muftija Omer Džabić vodio je u listopadu 1942. izaslanstvo muslimana iz Mostara u Rim, gdje su se na poziv i uz posredovanje jeruzalemskog muftije El Huseinija sastali s Mussolinijem i ministrom Cianom te tražili izdvajanje Hercegovine iz NDH i pripajanje Italiji. Stolački muslimani su na poseban način pokazali privrženost fašističkoj Italiji kada su 1. rujna 1941. dočekali talijansku vojsku s 30 pečenih volova. U travnju 1943. muftija El Huseini doputovao je u Sarajevo. Dočekan je s oduševljenjem i svim počastima. Njegova se poruka može sažeti u sljedeću rečenicu: „Imajte uvijek na umu, da je jedini neprijatelj čitava islama i nas muslimana na svijetu Engleska i Amerika udruženi sa Židovima“. U studenom 1943. afirmirala se još jedna (komunistička) struja među muslimanskim političarima koja se zalagala za formiranje BiH kao federalne jedinice u obnovljenoj jugoslavenskoj državi.

Iako su predstavnici nekih političkih struja tražili način kako se izdvojiti iz sastava NDH, muslimani su u njoj obnašali mnoge dužnosti. Osim već spomenutih doglavnika, pobočnika, ministara i sličnih, i svi gradonačelnici Mostara za četiri godine trajanja NDH bili su muslimani. Od Šefkije Balića i Muhameda Butuma pa do Saliha Efice Crnog, koga su partizani u veljači 1945. kada su došli vezanog proveli kroz Mostar s pločom obješenom oko vrata i uvredljivim natpisom, da bi nekoliko mjeseci poslije postao član komisije za dokazivanje ratnih zločina i porotnik u Okružnom sudu u Mostaru. Šefkija Balić je nakon kratke gradonačelničke dužnosti postavljen za podžupana Velike župe Hum, gdje je bio do studenoga 1943.

Na suđenju u lipnju 1945. branio se kako je od kraja 1943. nakon što je sišao s dužnosti podžupana počeo pomagati komunistički pokret. Javni tužitelj to je komentirao na sljedeći način: „To je tačno ali i razumljivo. Optuženi je jedan intelektualac koji je znao procijeniti situaciju i ocijeniti događaje. On je 1943. uvidio da je zvijezda Njemačka potamnila, da Njemačka nije svemoćna i nepobjediva, da je period pobjeda završen i da započinje era poraza. Staljingrad, istorijska bitka kod Staljingrada otvorila je svima oči, koji nisu bili potpuno ludi ili slijepi. Ona je otvorila oči i dr. Šefkiji Baliću i on počinje da se preorijentiše“. Sud je ocijenio da je Balić „valjao ustašama“ i pridonio produženju njihove vladavine“, dok je njegov doprinos NOB-u bio „minimalan“ pa je osuđen na deset godina zavora i konfiskaciju imovine. Ubrzo je pomilovan i kazna mu je smanjena na samo dvije godine zatvora, koje nije do kraja izdržao, nego je već u veljači 1947. počeo raditi kao glavni blagajnik u trgovačkom poduzeću „Neretva“. Očito se opet „preorijentisao“.

Ali, nije samo Balić imao tu sposobnost. U izvješću Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu od 8. kolovoza 1944. piše kako se „muslimanske mase nalaze u previranju i početku masovnijeg prilaska našem pokretu“. Iz izvješća SKOJ-a za Stolac nastalom dva dana poslije, može se vidjeti da je na proces „previranja“ kod muslimana presudno utjecao „prekid odnosa između Turske i Njemačke“ (kada je Crvena armija zauzela Bugarsku i došla na turske granice) jer su se oni „ravnali prema dosadašnjem držanju Turske“.

Nisu se samo muslimani „preorijentisali“. U izvješću Oblasnog komiteta KPJ nastalom 12. kolovoza 1944. piše: „Četništvo, naš najveći vojnički i politički problem, počelo je da se raslojava. Očekujemo prilazak kompletnih četničkih jedinica našoj vojsci.“ Piše i da se „ustaštvo prilično raskrinkalo“, ali je problem s Mačekovom „izdajničkom politikom“ koja „ponovno uvlači hrvatski narod u izdaju“. Dakle, Srbi i Muslimani se „preorijentišu“ i pristupaju jugoslavenskom komunističkom pokretu, dok se Hrvati odmiču od ustaštva, uzdaju u Mačeka i ne prilaze komunistima.

Oni muslimani koji su pred sami kraj rata prešli na stranu komunističkog pokreta odrekli su se ustaštva i hrvatstva, a svoje su zločine ostavili na dušu i povijesnu odgovornost Hrvatima, kao da su oni malo svojih imali. Prema sačuvanoj, a svakako nepotpunoj dokumentaciji Okružnog suda u Mostaru više od 600 muslimana iz Hercegovine sudjelovalo je u ratnim zločinima. Njih 218 suđeno je za zločine počinjene 1941. godine nad Srbima, a spominju se još 103 muslimana kao sudionici tih zločina.

Iz ustaša u partizane

Ostali su sudjelovali u kasnijim zločinima nakon 1941. Naravno, tu se ne računaju zločini nad Hrvatima uglavnom počinjeni nakon „preorijentisanja“ od kraja 1944., tijekom 1945., pa sve do 1951., oni za „antifašiste“ ne postoje. Ako i postoje, onda su to tek „incidenti“, „nekontrolirane osvetničke akcije koje treba sagledati u pravom kontekstu“ i sl. Isto kao i u nedavno završenom (Domovinskom) ratu.

Među suđenima zbog ratnih zločina su i mnogi muslimani Stočani. Od ukupno 182 osobe iz Stoca (Hrvati, Srbi i muslimani) koje se u spisima Okružnog suda u Mostaru spominju kao „fašisti“ i počinitelji ratnih zločina (nad Srbima ili muslimanima) njih 94 su muslimani, među kojima su i dvojica Kaplana. Nisam sklon vjerovati u komunističku pravdu i pravednost njihovih sudova, ali držimo li se slijepo „antifašizma“ i komunističke partizanske epopeje, onda svakako i ove podatke treba uzeti u obzir. Nije valjda Omerbeg Rizvanbegović bio jedini ustaša musliman u Stocu.

Na suđenju održanom u siječnju 1951. pred Okružnim sudom u Mostaru osuđena su 32 muslimana iz Gacka za ubojstvo 165 Srba koji su u lipnju 1941. ubačeni u Koritsku jamu. Naime, svi su počinitelji tog zločina bili muslimani, po abecedi od Hakije Avdića do ustaškog logornika Mehe Zubčevića. Svi su osuđeni na relativno blage kazne uz pomoć lažnog svjedočenja Halida Čomića, koji je bio ustaški tabornik, ali je tu funkciju pravdao „ilegalnim radom“ i navodnim „nalogom KPJ“. Lažna svjedočenja i lažni „nalozi KPJ“ bili su uobičajen način zaštite među muslimanima (dijelom i među Srbima). Samo oni najekstremniji i najeksponiraniji su stradali dok se čaršija pobrinula zaštititi ostale. Tako su neki (od 12.000) pripadnici ustaške vojnice, SS divizije ili talijanske antikomunističke milicije postali „antifašisti“ i visoki dužnosnici kasnije komunističke vlasti. Mostarci Muhamed Rudan i Jusuf Dvizac postali su oficiri Udbe, Asim Kazazić direktor Autoprevoza, Omer Deronja referent za boračka pitanja. Poseban je slučaj domobranskog pukovnika prof. Fuada Slipičevića koji je dobio visoko njemačko odličje za akcije na Kozari.

Neposredno poslije rata, neko vrijeme je tretiran kao „njemački špijun“, ali je kasnije postao „borac NOB-a“ i ovlašteni tumač proteklih događaja. Navedeni podaci tek su sličica u mozaiku muslimanskog djelovanja i uloge u Drugome svjetskom ratu, ali je i ona dovoljna da opovrgne priču o njihovu neupitnom „antifašizmu“ i „merhametu“ kao i prilično raširenu podvalu kako su navedene (i sve druge) zločine počinili Hrvati katolici iz zapadnog dijela Hercegovine koji su „nosili fesove i dozivali se muslimanskim imenima“, a sve to kako bi „zavadili Srbe i muslimane“.

Član Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH Uglješa Danilović napisao je 17. rujna 1941. da su muslimani u istočnoj Hercegovini „masovno sudjelovali u zločinima nad srpskim stanovništvom“. Pukovnik JA Hamdija Osmanović iz Cazina na trećem zasjedanju ZAVNOBiH-a u travnju 1945. je rekao: „Neki ljudi govore da Muslimani u ono vrijeme nisu pošli za ustaškim pokretom, nisu se našli u redovima ustaša, nisu se našli u redovima okupatora, ali drugovi i drugarice, mi Muslimani moramo priznati da se golema većina Muslimana našla na frontu okupatora. Iz kojih razloga i kako to sam malo prije naveo. Međutim, narodni pokret je pokret sveopšti, pokret svenarodni. I Muslimani koji su vidjeli i osjetili na svojoj koži kakav je strašan teror okupatora, kakva je sudbina namijenjena Muslimanima, kada su osjetili slabljenje Njemačke pod udarima Crvene armije i naše vojske, oni su počeli da se preorijentišu, počeli su stupati u redove narodno-oslobodilačke vojske.“

„Preorijentisao“ se i dio SDA, pa su i oni postali „antifašisti“ računajući da je to politički probitačno i efikasno, posebno u borbi protiv hrvatskog nacionalizma, ali i hrvatskog nacionalnog identiteta u BiH. Mašući komunističkim i jugoslavenskim zastavama, vratili su se desetljećima unatrag i stvorili teško probojan zid između naroda koga zastupaju i u čije ime nastupaju i svojih susjeda čije političke zastupnike, a time i njih same podlo i licemjerno proglašava „fašistima“. Hrvatski narod u Hercegovini ima vrlo ružna sjećanja na te zastave i na taj zločinački režim, zato se protiv njega 90-ih tako odlučno i borio. Zato ga ni danas ne prihvaća i teško da će ga ikada prihvatiti. To je razlog da umjesto ljudi s integritetom, umjesto uglednih Hrvata, bošnjački nacionalisti moraju dovesti Zorana Pusića da lupeta o „bogumilstvu“ i „predstavlja Hrvate“ na njihovu „antifašističkom“ piru i tako stvaraju privid tobožnjeg „građanstva“ i „multinacionalnosti“. Pokazalo se da na taj način ne mogu dobaciti ni do Kravice – izletišta nedaleko od Ljubuškog odakle su „antifašisti“ vraćeni tamo otkuda su i došli.

Logično je pitati se zašto je to tako? Na prostoru današnjih triju južnih (hercegovačkih) županija Federacije BiH u Drugom svjetskom ratu stradalo je oko 24.000 Hrvata. Dvije trećine njih (16.000 – dvije Srebrenice) ubijeno je poslije rata. Starosni prosjek je oko 23 godine. U istočnom dijelu Hercegovine, u općinama Stolac, Neum, Trebinje i Ravno te u planinskom dijelu konjičke općine poznatom i kao „gornja Hercegovina“ prikupljeni su poimenični podaci za 4515 stradalih Hrvata. Od toga ih je 1864 ubijeno nakon zarobljavanja, nakon rata, na Križnom putu. Stradalo je 2138 hrvatskih civila. Među njima je tijekom rata i poraća ubijeno ili umrlo od ratnih posljedica i teških uvjeta života u izbjeglištvu 684 djece mlađe od 15 godina i 817 žena.

Neke od njih ubili su poslije rata pripadnici Ozne, odnosno Udbe ili komunističke milicije u potrazi za škriparima. Tako su 7. kolovoza 1945. ubili Ružu Maslać iz Sjekosa, trudnu ženu bivšeg odbornika, a poslije škripara Rafe Maslaća, koji se skrivao na planini Žabi. Nedaleko od Hrasna ubijena je 23. siječnja 1946. Luca Vukorep zajedno s bratom Boškom. Malo nakon toga, u proljeće 1946., ubijene su Ivana i Cvijeta Obad iz Papratnice dok su čuvale ovce. O komunističkom teroru u zapadnom dijelu Hercegovine da i ne govorimo. To je drugo lice jugoslavenskog komunističkog „antifašizma“ i tom je krvlju obojena boljševička crvena zastava.

Ali nisu bošnjačkim „antifašistima“ važne zastave, one služe tek da se prikriju prave namjere. Tko zna koliko su ih do sada i koliko će ih još promijeniti. Mnogi od današnjih „antifašista“ i boraca protiv „ustaštva“ nedavno su oblačili crne odore i izaglasa klicali novom poglavniku pozdravljajući ga „starim hrvatskim pozdravom“ „Za dom spremni“, „Bog i Hrvati“, Alah i Muslimani“. Starijim i bolje obaviještenim čitateljima poznata je smotra HOS-a koja je održana u Metkoviću u ljeto 1992. godine, na kojoj su bili i mnogi „antifašistički“ slavljenici, tada stolački HOS-ovci, koji su samo nekoliko mjeseci ranije bili i suradnici srpske vojske u vrijeme okupacije. Nisu oni crvene ili crne, nego su oni svake boje. Da i ne spominjem nedavnu zajedničku vlast, koaliciju, platformu ili kako se ono zvaše savez komunističkih sljedbenika sa sljedbenicima Mladih Muslimana i ustaškog pokreta.

Zločini nad Hrvatima

Zacrvene li se imalo crni obrazi „antifašistima“ dok prolaze okićeni crvenim zastavama kroz Konjic ili kroz Jablanicu u kojoj je 1993. (na koju se uporno pozivaju) ubijeno 69 Hrvata među kojima je bilo 15 civila, kada obilaze Muzej „Bitke na Neretvi“ u kojem je bilo zatvoreno 350 od 623 ulogorenih jablaničkih Hrvata, među kojima i 69 djece.

U tom je „antifašističkom“ muzeju šest civila umrlo, a dvije su žene silovane. A tek u Grabovici, gdje je u jednoj noći slavna „antifašistička“ Armija BiH poklala čitavo selo i to izvan borbenih djelovanja u dubini teritorija koji su kontrolirali, što je jedinstven slučaj u hrvatsko-muslimanskom ratu. Svi drugi zločini i pokolji uglavnom su bili na linijama sukoba. Znaju li „antifašisti“ da je na platou na Radimlji pobijeno i zatrpano na tisuće Hrvata, barem koliko i u Srebrenici.

Pobili su ih i u rovove i jame zatrpali 1945. godine pripadnici iste vojske koja se u jednom povijesnom trenutku pod vodstvom KPJ tek „preorijentisala“. Oni što su 1944. skidali kokarde i stavljali petokrake, tijekom 1992. su skidali petokrake i vraćali kokarde. U njihovim su se postrojbama 1942. kao i 1992. nalazili i mnogi hercegovački, odnosno stolački muslimani (Bošnjaci) čija je sposobnost „preorijentisanja“ fascinantna. Jedino se 1993. nisu uspjeli „preorijentisati“ jer su uhvaćeni usred tog „preorijentisanja“ dok su pokušavali oružjem koje su dobili od HVO-a napasti svoje suborce Hrvate, zauzeti Stolac, ovladati dolinom Neretve i osigurati izlazak na more. Sve po planu nacionalnog vodstva.

Ono što tada nisu uspjeli oružjem danas pokušavaju provociranjem incidenata, kontroliranim nasiljem, stvaranjem izvanrednog stanja, prizivanjem protektorata i uspostavom „distrikta“. A sve to u ime „antifašizma“ koji je u ovom slučaju samo maska brutalnog nacionalizma koji graniči s fašizmom.

Vjerujem da ovakvu političku avanturu većina Bošnjaka, pa i članova SDA, ipak neće prihvatiti. Nadam se da su se napokon „orijentisali“ (što ne znači nužno okretanje Orijentu) i da kao izgrađena i zrela nacija mogu voditi odgovornu politiku i prema sebi i prema svojim susjedima Hrvatima i Srbima s kojima dijele Bosnu i Hercegovinu i s kojima je trebaju graditi da uistinu bude i bošnjačka i hrvatska i srpska, da bude ugodna i po mjeri svima. Jer je jedino takva i moguća.