Kako sam te riječi morao i mogao izreći liječniku koji mi je ponudio da je stavi na respirator i time joj život produlji za koji dan, možda i tjedan, no bez ikakve nade u izlječenje?! Komu sam uopće predao njen život i kako sam pronašao snage za nastavak svog života? To su, eto, pitanja na koja će ovaj tekst pokušati ponuditi neke odgovore.
Životno važni odgovori
Neće ti odgovori, međutim, biti definitivni, a još manje svima prihvatljivi. No, oni su, istodobno – makar bili teško priopćivi i dokazivi – meni i mojoj supruzi bili i ostali životno važni. Dovoljni da besmisao trpljenja i smrti nedužnoga djeteta – našega prvoga i, u većem dijelu njena života jedinoga djeteta – pretvore u snagu koja osmišljava nastavak života nas, njenih roditelja. Sat vremena kasnije, sve je bilo gotovo. Njene ručice u našim rukama, grčevita borba liječnika i sestara da se izbjegne neminovno, i njena je trogodišnja borba s opakom bolešću bila izgubljena. Čudo, za koje smo i supruga i ja i toliki drugi tako zdušno molili, nije se dogodilo. Barem ne onako kako smo to mi priželjkivali. Naša je kći otišla, a jedva je zakoračila u petu godinu svojeg dječjeg života. Kakvog to smisla uopće može imati!? Nije li svaki pokušaj da se toj užasnoj činjenici prida neki smisao unaprijed osuđen na propast? Nije li to događaj koji se ni na koji način ne može niti prihvatiti, a kamoli pokušati razumjeti!?
Razumijem sve one koji tako misle. Zauzvrat čak i ne očekujem da oni razumiju mene. No, za razliku od mnogih kojima je, na svu sreću, to tek teorijsko pitanje kojim se mogu, ali i ne moraju baviti, nama je to bilo (pa i do danas ostalo) pitanje svih pitanja. Njena bolest bila je događaj od kojega mi, tijekom te tri godine, ni na koji način nismo mogli pobjeći, a njena smrt činjenica koja će nas pratiti cijeloga života. Njena nas je patnja, kao i ta nepodnošljiva neizvjesnost, pratila i danju i noću, crpeći često i više snage nego što je čovjek uopće može imati. Sve te silne operacije, terapije, trpljenja, bdijenja i silan strah još su i mogli imati nekoga smisla dok je postojala nada u sretan kraj. No, što ako tako ne bude!? Što ako to dijete – koje nam je bilo sve – ipak umre?! I, kako smo uopće preživjeli i nastavili živjeti kad se to na kraju i dogodilo?
Odgovore na ta pitanja nije moguće niti dati niti prihvatiti, zanemari li se iskustvo koje smo tijekom te tri godine Katina liječenja prošli. A ono bi se, ako je to uopće moguće opisati riječima, najbolje moglo označiti riječju "prisutnost". Često smo, naime, duboko u sebi osjećali da u toj borbi nismo sami. Ne samo što smo osjećali solidarnost onih kojima je do nas istinski stalo – što nam je bilo neizmjerno važno – nego smo osjećali i prisutnost Onoga kojemu smo se sve više predavali. Što se mene i moje supruge tiče, tu nema nikakve dvojbe: Bog je u našoj patnji bio uz nas! On nas je pridizao kad svojim ljudskim snagama više nismo mogli dalje. On je tu patnju raspoređivao tako da nove loše vijesti dolaze tek onda kad smo ih, zbog iskustva koje smo u tom hodu s Njime zadobivali, bili u stanju podnijeti. On nas je, na kraju, uspio uvjeriti da će i, kad ode od nas, Kate ipak biti u dobrim rukama: u rukama Onoga koji ju je i stvorio.
Nevolja je u tomu što za tu prisutnost, o kojoj tako uvjereno pišem, ja svojim sugovornicima, pa ni čitateljima, ne mogu ponuditi nikakve opipljive dokaze. Jer, ta prisutnost nikada nije bila tako očita da bi je se moglo uhvatiti kamerom. Ona se nije očitovala kroz neke vizije, ukazanja ili velike znakove. Ona je bila nenametljiva i neopipljiva, ali zato opet nimalo manje snažna i djelotvorna. Mi smo je doživljavali u predanoj molitvi, nakon koje bismo mogli u novu turu terapija i cjelodnevnih pohoda bolnici u Klaićevoj; u naoko sitnim znakovima neobično duboke vjere i iskrene duhovnosti koju je pokazivala ta nevjerojatna djevojčica; ali i ljudima koji su nam tih mjeseci i godina „slučajno" ušli u život, a onda u njemu ostavili tako dubok trag. Nadasve, tu smo prisutnost osjećali kad je došao taj, ljudskim riječima neopisiv, trenutak rastanka: u neobičnom miru koji je nastupio umjesto očekivanog očaja i u snažnom uvjerenju da taj rastanak ipak nije konačan. To da ćemo se jednom ponovno sresti, do toga uvjerenja – i danas to duboko osjećam – ne bismo mogli doći sami. A bez tog uvjerenja, opet, ne bismo mogli dalje u život.
Znam, netko će i za to moje „stanje" zasigurno pronaći neko racionalno objašnjenje. Netko će u njemu vidjeti projekciju neke moje želje ili obrambenu reakciju moje svijesti koja, u nemogućnosti suočavanja sa stvarnošću, bježi u neki imaginarni svijet. O svim sam tim teorijama ponešto čuo ili pročitao, no ni u jednoj se od njih osobno ne prepoznajem. Nikomu, dakako, ne bih poželio da, „oboružan" tim teorijama, mora proći ono što sam, zajedno sa svojom suprugom, morao proći ja. Jer ta svojevrsna „škola života" nije bila nimalo ugodna – makar se mi nakon nje osjećamo obogaćeni – i u takvim se „školama" mnoge teorije lako sruše poput kule od karata.
Danas smo bolji ljudi
Na kraju, ipak, ostaje središnje pitanje mojega života: zašto se sve to skupa moralo zbiti? Zašto je to dijete moralo trpjeti i zašto smo bez njega morali ostati?! Ono i meni danas, nepunih devet godina od Katarinine smrti, ostaje do kraja neodgovoreno. Jedna je stvar sasvim sigurna: i moja supruga i ja nakon tog iskustva postali smo drugačiji – ja bih se, makar i uz rizik da ne budem pravo shvaćen, usudio reći i bolji – ljudi. Imali smo tu (ne)sreću hodati po rubu života i iz toga iskustva spoznati svu njegovu vrijednost. No, što s njom, našom Katom? Ona je, nama sad to tako izgleda, bila kao neka sjajna zvijezda koja nam je pokazala put kojim nam valja poći. Zašto je ta zvijezda tako brzo zgasnula? Pred tim pitanjem razum može samo šutljivo promatrati, a vjera kroz predanje pokušati dati odgovor s kojim se, i od kojega se, može dalje živjeti. Bilo kako bilo, od svojedobnog „pustite ju neka ide!", uskrsni blagdani za potpisnika ovih redaka dobili su novi smisao.
Veliki petak – to svjedočanstvo duboke istine o Božjoj ljubavi koja ima neki svoj, nama teško shvatljiv put, i o ljudskome životu u kojem nije moguće izbjeći ni životne križeve; Velika subota – taj neobičan dan spasonosne šutnje i razmatranja središnjih otajstava kršćanske vjere; i napokon Uskrs – kao blagdan duboke nade da će sva neodgovorena pitanja napokon dobiti prikladne odgovore, svi nesretni rastanci konačno pokazati svoju privremenost, a ljudski život i cjelokupna ljudska povijest, ma kako ponekad izgledali krhki, besmisleni i nepravedni – napokon dobiti svoj puni smisao.