'U slučaj ubojstva Đurekovića žele uplesti i Račana'

Za mjesec dana u Münchenu počinje suđenje koje bi moglo uzdrmati političku scenu u Hrvatskoj, ako se ostvare najave Ante Nobila, branitelja optuženoga Josipa Perkovića, da će svjedoci pokušati u ubojstvo Stjepana Đurekovića 28. srpnja 1983. godine uplesti ni manje ni više nego Ivicu Račana! Kako? U optužnici njemačkih tužitelja navodi se, sve prema riječima Vinka Sindičića, krunskog svjedoka u ovom postupku, da se Mika Špiljak “žalio jednom drugom članu Centralnog komiteta komunističke partije Hrvatske, čije ime se nije moglo doznati.

Taj je član prije svibnja 1982. godine udovoljio molbi Mike Špiljka za likvidacijom Đurekovića”. Na suđenju Josipu Perkoviću i njegovom bivšem šefu Zdravku Mustaču, koje počinje u petak 17. listopada u Münchenu pred Vrhovnim pokrajinskim sudom, taj bi nepoznati član Centralnog komiteta mogao dobiti ime: Ivica Račan, osoba koja je partiju prevela preko tranzicijskih brzaka u socijaldemokraciju i koji je bio mentor aktualnom premijeru Zoranu Milanoviću, pa bi utjecaj njemačkog suđenja mogao sezati dalje od rasvjetljavanja djelovanja jugoslavenske Službe državne sigurnosti, Udbe, u inozemstvu.

Nobilo kaže kako ima informacije da će svjedoci koji su sudjelovali u suđenju Krunoslavu Pratesu i sastavljanju optužnice za Perkovića sad pokušati uplesti i Račana kako bi se, nakon što je HDZ nepravomoćno osuđen kao stranka u kojoj je djelovala kriminalna organizacija Ive Sanadera, i SDP bio stavljen na optuženičku klupu, makar posredno, kao zločinačka organizacija. Ukratko, ako je HDZ krao, SDP je ubijao, možda bi se tada moglo zaključiti. Nobilo kaže da ne vjeruje da HDZ i njegovo aktualno vodstvo ima išta s tom nakanom te upućuje na iskaze svjedoka Vinka Sindičića citiranim u optužnici. Jedna od tih izjava kaže kako su “jedino osobe u Izvršnim komitetima Saveza komunista na republičkoj razini bile ovlaštene donositi naloge za likvidaciju”, te kako je od “sredine 60-tih godina postojala mreža osoba koje su radile po političkoj direktivi dužnosnika izvršnih komiteta partije federacije ili republika, a koji su bili nadležni za javnu sigurnost. To su odjeli za specijalne zadatke.

Zadatak tih organizacija bila je organizacija izvršenja likvidacija u inozemstvu”. – U tako formuliranim iskazima očito je da se želi sva krivnja za likvidacije prebaciti sa Službe državne sigurnosti na partiju, iako je osamdesetih godina ipak bilo sasvim drugačije nego prije toga i razdvajale su se ovlasti partije od službe sigurnosti – kaže Nobilo.

Bože Vukušić, jedan od tek nekolicine svjedoka na čijim iskazima njemački tužitelji temelje optužnicu, kaže kako nema ni govora o tome da bi se spomenuo Račan. – Račanu sam jedino spočitavao to što nakon osamostaljenja Hrvatske nije pomogao da se rasvijetli to što se događalo u vrijeme Jugoslavije, između ostaloga i ubojstvo Brune Bušića – kaže Vukušić, koji nakon niza knjiga o djelovanju jugoslavenskih tajnih službi sad, zajedno sa slovenskim novinarom Romanom Leljakom, priprema knjigu o svim pravilnicima o radu Ozne, Udbe i SDS-a od 1944. do 1990. godine, koja će izaći u studenom.

Leljak je u Sloveniji, u arhivu ministarstva unutarnjih poslova, otkrio zanimljive pravilnike za obuku udbaša iz 1974. i 1975. godine, koja se za sve agente provodila u Beogradu. Kako su se udbaši pripremali za suzbijanje neprijateljske djelatnosti? “Realizaciju usmjerenu na presijecanje neprijateljske aktivnosti možemo vršiti na više načina: kaznenim progonom osobe, fizičkim uništenjem osobe, angažiranjem objekta obrade, protjerivanjem.” Dakle, ubojstvo je bilo na popisu uobičajenih metoda! Postoji i poglavlje obuke udbaša o “specijalnom oružju i sredstvima za finu diverziju”, gdje se kaže da pištolji moraju imati prigušivače, te koja su “sredstva za tihu likvidaciju”: igle, bodeži, udarno oružje, lanseri za igle i projektile. Koriste se i farmakološka sredstva za neutralizaciju, likvidaciju ili samo za proizvodnju afektivnih psiholoških stanja. Oba dokumenta, kaže Vukušić, poslana su njemačkoj policiji s ovjerom slovenskog Državnog arhiva o autentičnosti.

Leljak i Vukušić istražili su i ustroj jugoslavenskih tajnih službi, a na ustroju se i temelji njemačka optužnica prema kojoj su republičke Udbe imale samostalnost u djelovanju. Prema optužnici, nakon 1966. godine, dakle nakon pada Aleksandra Rankovića, republičke sigurnosne službe bile su zasebne, a odobrenje savezne službe morale su imati samo kad je riječ o interesima savezne države, “osobito vanjskopolitičke prirode”. Prema optužnici, nije postojala jasna zakonska regulativa ili propis po kome bi bilo koji organ – savezni ili republički, bio zadužen za provođenje likvidacija. Leljak je u svojoj knjizi “Naruči ubojstvo u Ljubljani” objavio i Uputstvo o radu SDB-a u inozemstvu iz prosinca 1979. godine prema kojem “poslove u inozemstvu neposredno organiziraju i realiziraju Službe državne sigurnosti u republičkom, pokrajinskom i saveznom sekretarijatu za unutarnje poslove”. Vukušić posebno ističe prvu točku te upute, prema kojoj je SDS svoje aktivnost vršila “u skladu sa zakonom, propisima, odlukama i smjernicama nadležnih predstavničkih tijela društveno-političkih zajednica i njihovih izvršnih organa i saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka”, iz koje proizlazi, kaže, da je partija davala naloge Udbi.

Nakon što je pred sudom u Haagu s više ili manje uspjeha rasvjetljavana nedavna hrvatska povijest u Domovinskom ratu, sad bi u Njemačkoj sud mogao odigrati ulogu u rasvjetljavanju djelovanja Udbe u inozemstvu, odnosno jesu li, pojednostavljeno, Hrvati u zagrebačkoj Udbi u tome sudjelovali ili sva krivnja ostaje na Beogradu, barem kad je riječ o Stjepanu Đurekoviću. Perkovićeva obrana tvrdi: ubojstvo Stjepana Đurekovića organizirali su i proveli iz centrale Udbe iz Beograda, a tužitelji tvrde da su ubojstvo proveli udbaši iz Zagreba. Tužiteljstvo svoje tvrdnje temelji na izjavama već osuđenoga Krunoslava Pratesa, dvostrukog igrača, za hrvatsku emigraciju i za Udbu, te udbaškog egzekutora Vinka Sindičića, osuđenog za pokušaj ubojstva hrvatskog političkog emigranta Nikole Štedula 1988. godine, a u Hrvatskoj oslobođenoga krivnje za ubojstvo Brune Bušića. Tu je i Bože Vukušić, koji je u njemačkom zatvoru odležao osam godina za ubojstvo navodnog udbaškog suradnika među gastarbajterima, i oslobođen ranije, kaže, na intervenciju predsjednika Tuđmana 1990. godine.

FOTO: Patrik Macek/PIXSELL

Tužitelji se pozivaju i na Komisiju za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava u kojoj je radio Vice Vukojević i koja se u Hrvatskoj nije proslavila dosezima svojih istraga o žrtvama Jasenovca, te na podatke njemačke BND, Savezne obavještajne službe koja je djelovala prema inozemstvu, o jugoslavenskim tajnim službama, te iskaze nekolicine vještaka. Tu su i podaci policijske istrage nakon ubojstva Stjepana Đurekovića. Zanimljivo je da je u presudi kojom je Krunoslav Prates, politički aktivni hrvatski emigrant i doušnik Udbe, osuđen na doživotni zatvor za ubojstvo, navedeno kako su moguće dvije varijante ubojstva, jedna u kojoj su se ubojice poslužili ključem i ušli u Pratesovu tiskaru prije dolaska Đurekovića, i druga u kojoj su počinitelji ušli za Đurekovićem. Međutim, u optužnici protiv Perkovića navodi se samo jedna verzija, u kojoj su ubojice koristili ključ, a da je taj ključ Prates dao Perkoviću, a ovaj ubojicama.

Prates je u suđenju rekao da je ključ dao Perkoviću. Valja reći da do danas nije rasvijetljeno tko su izvršitelji ubojstva, je li to grupa ubojica srpskog udbaško-četničko-mafijaškog bossa Arkana ili je to riječka grupa izvršitelja. Utvrđeno je jedino da je u pripremi ubojstva sudjelovala savezna Udba, tamo je, u režiji Božidara Spasića, pripremljen falsificirani broj emigrantskog lista Nova Hrvatska, koji je lažnim intervjuom s Đurekovićem trebao pripremiti teren tako da se vjeruje da su ga ubili sami emigranti. Optužnica tvrdi da je Mika Špiljak inicirao ubojstvo Đurekovića, kako bi zaštitio svog sina Vanju koji je počinio kriminal u Ini. Mika Špiljak umro je prije sedam godina, a sin Vanja danas je biznismen, i dalje se bavi naftom, ali u Švicarskoj. Vukušić kaže kako bi i Vanja Špiljak trebao odgovarati. Međutim, optužnica tvrdi da se i sam Đureković okoristio u tim Špiljkovim transakcijama, ali Vukušić navodi da je Đureković na računu imao 340 tisuća DEM, što, kaže, i nije bio prevelik novac s obzirom na njegov dugogodišnji direktorski položaj.

Uz gomile podataka različite vjerodostojnosti u ovom je slučaju i niz likova koji su igrali dvostruke igre, pa se i za žrtvu sad tvrdi da je bio agent njemačkog BND-a. To je u veljači ove godine u intervjuu koji je za Deutsche Welle dao u zatvoru rekao Prates, no on kaže da je to zaključio iz dokumenata. Dakle, prvo bi zacijelo bilo dobro rasvijetliti zašto je Đureković pobjegao, zašto je ubijen, tko su izvršitelji. Njemački tužitelji uvjereni su da je organizator upravo Josip Perković, da je Đureković i pobjegao na poticaj Perkovića, koji da mu je najavio da bi mogao doći na udar istrage zbog malverzacija u Ini kako bi ga potakao na bijeg, pa je onda bilo lakše i organizirati likvidaciju. Krunski svjedok Vinko Sindičić pomogao je da se to tako utvrdi na suđenju Pratesu, koji je osuđen, nakon toga je povukao iskaz, napisao pismo u siječnju ove godine kako je lažno svjedočio protiv Pratesa i Perkovića pod pritiskom njemačkog pravosuđa, policije i tužiteljstva. Preostaje da se vidi što će Sindičić govoriti u Münchenu.

>> Troškove obrane na suđenju bivšem udbašu u Njemačkoj snosit će SOA?